Povodom knjige Ivana Lovrenovića: Trpi li Bog zulum

PRIVIDI OKOLNOSTI

Uvijek sam se divio intelektualcima koji uspijevaju izgraditi i očuvati privid svoje neovisnosti od okolnosti koje determiniraju njihovu svijest i savjest, stavove i interese, potrebe i želje, latentne i manifesne motive. Ne treba imati iluzija, neovisnost je puki privid, a neki su doista vješti virtualizirati taj privid i dobro se situirati u svim okolnostima, a nekima nikakve okolnosti nisu dobre da bi, makar i privodno, bili ono što se danas zove neovisan intelektualac.
Jedan od najvećih majstora toga privida u našim bosanskohercegovačkim uvjetima, nesumnjivo je sarajevski intelektualac Ivan Lovrenović.
On u Sarajevu svakome u brk može skresati njegovu gadost i to u jednom, za naše uvjete, vrlo čitanom tjedniku, magazinu DANI. Budući autor ovoga osvrta ne čita ni jedne novine, ni jedan tjednik redovito, da bi koliko toliko sačuvao svoju mentalnu higijenu, nego tek povremeno, od slučaja do slučaja, nije bio u stanju sagledati Lovrenovićčevo velemajstorstvo, sve dok mu nije pod ruku došla knjiga rečenog velemajstorskog kolumniste, koji je svoju dvogodišnju kolumnističku produkciju ukoričio u podebelu knjigu. Takve knjige u pravilu ne volim, ali ovo je iznimna lektira naše svakodnevice. Briljantan i oštar jezik, jasne analitične misli, suvisli zaključci, široka lepeza tema i likova. Čovjek naprosto pozavidi kolegi na takvoj elokventnosti. No, kad zavist prođe, kad se malo zadubite i zapitate, kako je moguće da takav briljantan um, još k tomu hrvatski, vedri i oblači u Sarajevu, onda počenete uočavati matricu po kojoj je to uopće moguće, jer, ovaj autor nema nikakvih iluzija, to uopće nije moguće, osim po velemajstorskom receptu Ivana Lovrenovića.
Naime, recept je jednostavan i primjenjiv samo u Sarajevu. A Ivanu Lovrenoviću i ne treba za druge sredine, a samim time ne mogu mu ga ni ukrasti oni koji se dive njegovoj vještini, jer on nije primjenjiv u njihovim sredinama. Naime, okolnosti života u drugim sredinama su drugačije, a okolnosti su te koje određuju društvenu svijest, što bi rekao stari dobri Marks.
Ivan Lovrenović je Hrvat, i on je pisao hrvatskim jezikom mnogo prije nego neki koji danas govore i pišu turbo-hrvatskim. Povijesničar je sa stavom i tu mu se mora skinuti kapa. No, on je inteligentni dnevnopolitički analitičar, koji je sebi osigurao mjesto u svim strukturama gdje se odlučuje o podjeli prara, nagrada i sl. a gdje nužno moraju biti zastupljeni i Hrvati. Kad se zapitate kako mu to uspijeva da zamijeni stotine Hrvata u raznim tijelima, onda dođete do toga da je to čovjek koji zna ravnopravno/jednakopravno napadati sve, naročito u Sarajevu. Idealan recept, samo ima jednu praktičnu manjkavost. U Sarajevu nema dovoljan broj hrvatskih intelektualaca, nema biznismana, nema ni političara, ni sjedišta političkih stranaka koje su osnovane tu u Sarajevu, tako da Lovrenovič ima problem ravnoteže te ravnopravnosti zbog čega nekada mora i izmisliti kakovu nepodopštinu samo da bi plivao u teškim vodama opstanka, punim sarajevskih fekalija koje nisu ništa lošije od mostarskih ili zeničkih, ili banjalučkih i tuzlanskih, sve dok voda ne dođe do grla svima u toj egzistencijalnoj jami pa jači počnu potušivati slabije i malobrojnije, kako bi ostali na površini.
Budući hoće ostati na površini (nema ništa prirodnije od toga) on svako malo secira frustriranu hrvatsku politiku i duhovnu scenu u BiH, kritično i prekritično zbori o skrajnutosti Hrvata i nedoraslosti neodgovornosti hrvatskih političkih predstavnika. No, on će oštro prozboriti i u brk skresati i bošnjačkim političkim i duhovnim autoritetima njihov kompleks najvećega, koji se danas ponašaju kao oni koji su njih minorizirali dok nisu bili najbrojniji, a sve u ime ekskluzivnoljubiteljskog domoljublja. No, čim malo pretjera u tim tonovim, da ne bi bio potušen Lovrenovič posegne za svojom čarobnom formulomu ravnotežene disperzije kritičnosti, te, ako ne može pronaći nikoga, a baš mu treba u Sarajevu, onda će spomenuti HKD Napredak ili pak dr. Franjiu Topića (velečasnog) predsjednika ovoga nacionalnog kulturnog društva.
Ne želim nikome spočitavati kritičke tonove spram HKD Napredak, jer sam i sam na skoro svim poslijeratnim skupštinama bio jedan od najkritičnijih članova i glede ustroja i rada, pa i glede nekih poteza i orijentacije predsjednika dr. Franje Topića (posebno bih istakao silno trošenje energije i novca na festival FORTE, koji se hvala Bogu više ne održava), ali nekako mi ne ide u glavu da jedan tako ugledan sarajevski intelektualac nije u HKD Napredak, već iz vana žali što to društvo nije su-kreator zajedničke političke vizije neke drukčije i bolje Bosne i Hercegovine.
Sve mi to nekako liči na stav tzv. lijevih intelektualaca koji se čude kada čuju da sam ja, za koga će ustvrditi da nije nacionalista i šovinista, član HKD Napredak. A doista sam član toga društva od trenutka čim sam čuo da je osnovano. I ponosan sam na to, i doista ne mislim da ono ima ikakve veze s nacionalizmom, nego dapače, ono je brana razvitku nacionalizma u društvu kakvo je naše bosanskohercegovačko. Naime, partizani su ukinuli nacionalna društva 1949. godine i to zakonom, (da se tu ne bi krila legla nacionalizma, šovinizma itd.) a po mome skromnom mišljenju, upravo ukidanje mogućnosti da čovjek živi i kao nacionalno i kao internacionalno biće u jednome biću u kojemu će ta dva principa biti u ravnoteži, ne isključujući jedno drugo, ostavilo je prostora opoziciji komunističkoj jednoumnoj dekadentnoj i ekonomski neefikasnoj vlasti za manevar u povoljnom trenutku. Nacionalizam se nije razbuktao zbog zabrane rada tih društava, ali zabrana je dodala dobar propuh na tinjajuću vatru nacionalizma, kao što je otmica lijepe Helene, pokrenula flote na Troju.
Zbog toga sam ja bio i ostat ću član HKD Napredak, a u znak potpore ideji da ova društva, ma kako konzervativna po svojoj naravi bila, učlanit ću se i u Preporod i u Prosvjetu, plaćati članarinu i pomoći, bez obzira što tamo nemam osobitog interesa djelovati. I ne samo to, poduprijet ću ideju o potrbi donošenja zakona o nacionalnim kulturnim društvima, a naravno, neću se oglušiti ni na objede ovoga društva, ma kako one dobronamjerne bile, jer ja ne vjerujem u dobromajernost izvana.
A što se tiče dr. Franje Topića, sve što imam ja njemu sasvim slobodno izložim, i ne libim se ni javno reći svoje primjedbe, ali moram primijetiti da se radi o optimističnoj osobi koja će uvijek učiniti nešto konstruktivno i suprostaviti se svakoj malodušnosti i beznađu. I on živi u Sarajevu, ali univezalnost vjere koju ispovijeda i propovijeda njega čini građaninom svijeta, a svako malo ga sretnem u nekom mjestu diljem Bosne i Hercegovine. Pokušava popraviti gdje god se što da popraviti, a ako trenutno i ne da on održava vjeru i nadu. HKD Napredak jeste po svojoj naravi konzervativno društvo, no ono živi na terenu, negdje življe negdje umrtvljenije, negdje s puno mladih, negdje sa samim starcima, negdje bez ikakve podrške oficijelnih političkih struktura, negdje s podrškom, ali za razliku od Napretka u Sarajevu, ono živi bez zauzetosti Franje Topića da osigura sredstva, kao bi neplodni i nesituairani hrvatski intelektualci preživljavali u Sarajevu. Jer, ne znaju svi virtualizirati prividnost neovisnosti, i materijalizirati je kao Ivan Lovrenović.

Anto Zirdum
29. 9. 2007.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s