Larisa Gasal: SIZIFOVSKO TRAGANJE ZA LJUBAVLJU

Kratki osvrt na roman Nedžada Ibrahimovića: Inkapsulirana tijela

Iako su se dosadašnji osvrti kada je u pitanju ovaj nadasve odličan roman bazirali na zapažanjima kako je to roman o djetinjstvu, odrastanju i slično, moja sažeta interpretacija Inkapsuliranih tijela je odraz drugačijeg ‘čitanja’. Naime, iako većinu kazanog u djelu doista predstavljaju reminiscencije djetinjstva ona druga, narativno ‘odraslija’ polovina romana nosi prevagu, i kroz fragmentarne ulomke (jer je ovo odličan scenarij) čini smisaonu montažu savremenog medija knjige.
Roman Inkapsulirana tijela Nedžada Ibrahimovića zapravo se trebao zvati Oprosti. Oprostiti trebaju s druge strane ogledala protagonisti djela, Milanovićeva supruga Alisa i sin Mahir. Oprosti je zapravo psihološka drama čije se kazivanje ‘izvodi’ na tristotinjak stranica, predočenih u IH formi inverznotragičnog naratora, prof. Nedima Milanovića, koji opstaje fizički (No, predstava se mora nastaviti…) a stradava psihički, djelimično i moralno. Moralna kapljica ‘žohara’ koji plače, rida, kleči i želi da to njegove ‘žice’, Alisa i Mahir čuju, je ‘kapnula’ na recipijentsku razinu ‘čitanjem’ kanona identifikacije. Naime, autor drame Oprosti poistovjećuje „praznu zmijsku kožu“, tijelo nenastanjeno strahom/prof. Nedima Milanovića sa predmetom otuđenja (kao u filmu Invazija) gdje je uočeni trag kafkijanskog procesa (Ovdje se procesi počinju da bi se nekoga oslobodilo, ne osudilo), trag koji svoju glavu stavlja na panj recipijentima očekujući svjetlost u sobi imunih na invaziju.
Prof. Nedim Milanović je i Kamijev stranac koji emotivno mimoilazi vlastitu majku izgurujući je na hodnik zbog ‘pjesnikinje’ sa mokrom ritualnom konačnicom. Narator ne negira vlastitu podvojenost, on ističe ‘stvari’ onakve kakve jesu, ali se ne snalazi sa posljedicama. Upravo te uzročno-posljedične traume su dijagnoza ‘bolesti’ ne samo prof. Milanovića, nego i svakog egoiste koji sizifovski traga za ljubavlju istodobno svjestan vlastite invalidnosti da „prepozna vlastiti operativni sistem“.
Nedim Milanović nije spasio svoj svijet jer mu je nedostajalo veznika (Nedim se sjeti da sve vrijeme želi sam sebe nešto pitati. Nešto što mu je na vrh jezika. Ali, kao s nekoga visokog ruba, to pitanje, koje nekako sizifovski dovalja donavrh, stropošta se u duboku prazninu bez odjeka. Jezik ga odbija slušati. Kao da mu nedostaje veznika. Kada bi se mogao pitati u komadima, kada bi mogao pričati u komadima, makar djelićima, ne bi nikada ni prestao.)
Refren, onaj iza druge strane ogledala, besmislena rečenica iz jutarnjeg sna, zapravo je i poanta djela Inkapsulirana tijela koje vrijedi pročitati:
Na mjestima gdje smo nekoga čekali, ili smo nekoga tražili, naš je život progoren, i tu su praznine, kao na platnu progorenom žarom cigarete.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s