Esma Bandić: SMARAGD

 cropped-slikabatarilo3.jpg

 Kupola se naginjala prema meni, ali ja sam znala da je nemoguće da padne ona, past ću ja, osjećala sam, u njenu bešiku, iako je ona iznad, a ja u dubinama. Izmiješalo se sve ispod i sve ponad mene, dok je zrak titrao iznad čela i dodirivao raspuknutu auru. Možda se tako nestaje, pomislih, jer noge se odvajaše od tla, dok je haljina silazila kao da klizi voda sa pehara. Možda se tako nestaje, tonuh u kupolu koja je i dalje bila visoko nad horizontom. Zadnji rubovi haljetka spadoše sa stopala a ja bez odjeće peh se u dubinu tajanstvenu. Tako je, pomislih, to je nestajanje. Obnažena i lahka, izvijala sam se kroz rascjep, neumoljivo nezaustavljiva, no ugodno topla i mirna, pomirena i smirena, provlačila sam se kroz pukotinu. Tišina se stapala sa tišinom u meni, a misao o nestajanju ostajala je u tragovima za kojima sam mogla gledati, ali nisam htjela, više ne. Zašto gledati u prolaznost kada se pred tobom otvara vječnost? Udahnuh još jednom duboko i… iščeznuh.

 Čudan je ovo svijet, neopipljiv a stvaran. Istkan od boja koje se sastaju i rastaju, ali sve u istom dašku nekog vjetra što diše za tebe. I čuješ svoj damar u bilu vjetra, i huči tvoja krv kroz dašak. Potpuno sam u sredini kupole. Bestjelesna a svjesna sebe.

 Odjednom.

 “Zašto si je ostavio tako da leži, u plićaku morskom? Zašto je nisi gurnuo dalje, duboko u bezdan, u provaliju, u rupu vodenu, da je niko ne pronađe?”

 “Mislio sam da će je odnijeti valovi.”

“Nema šta da misliš, ne ostavlja se ništa slučaju ni mogućnosti, ubije se do kraja, završi se i tačka.”

 “Završićemo sad, nas dvojica.”

“Zašto bih ja s tobom završavao? To je tvoj posao bio. Ovaj plićak morski čak tvoje tragove oslikava. Mene niko ovdje ne poznaje. Ne znaju ni da postojim.”

 “Hoćeš reći da im treba neko vidan za ubistvo. A to da budem ja?”

 “Naravno, znaš da ubistva imaju i žrtvu i ubistvenika. Da bi bila potpuna. Zločin mora biti sa svim dijelovima. Jesmo li se dogovorili da ovo bude zločin?”

“Jesmo, svakako i jeste zločin, samo plićak me je prevario. Nisam dobro odmjerio.”

 “Plićak ti je u mozgu, to je jasno. Gurni je sada i nosi je u valove pučine. Nosi je u plavet odakle se ne vraća. Nosi je u dubinu iz koje se ne isplivava.”

 “A nagrada? Hoću prvo nagradu u rukama da osjetim pa onda zadatak da obavim. Do kraja.”

 “Nagrada je spremna, po dogovoru, samo si ti iznevjerio. Eno more talasa, zapljuskuje tijelo, pjena na obali ostavlja školjke, vidi puža kako nalazi dom u njenom pupku.”

 “Vidi zaista, puž. Dozvoli da ga uzmem za sebe. Ne bih volio da se uguši u morskoj dubini. Žalio bih danima, pa i godinama za njim.”

 “Ubistvenik i puž, kako lijep naslov za novine, možda dobiješ manju kaznu, možda se sažali porota i sudije.”

 “Dobro, uzimam puža, daj mi nagradu, pa da završim s njom. Eno ide najveći val, zaplivaću, i u trenu morskog pomirenja sa povratkom, ubaciću je u grotlo, u vrtlog, u jamu, u smrt konačnu. Ostaviću svoje tragove na obali, da me pronalaze, a da me nikad ne pronađu. Neka pišu naslove o zagonetnim ubistvima, a ti i ja bićemo daleko. Ona najdalje.”

 “Mijenjaš dogovor. Ja odlazim, došao sam samo da provjerim i ostavim prsten, a ti, ubico, ostaješ. I gurni je, ne mogu više gledati njeno lijepo tijelo, njenu mokru kosu što me izaziva tišinom, njene usne uronjene u pijesak. Njen pupak sa pužem. Svaki pogled na nju vraća mi zaljubljenost. Baci je u valove.”

 “Kako da dodirnem ponovno njenu kožu, kako da dohvatim struk čežnje, kako da ruke vise niz tijelo dok je bacam u dubinu, kako da ostane pupak bez puža i usne bez pijeska?”

 “Ipak, ti si ubica, ne ja. Ja sam moćniji, ja plaćam. Za tobom treba da tragaju, rekao si da uživaš u toj igri, da je linija između smrti i života tvoja opsesija. Ja sam moćnik, ja ću pratiti sa uživanjem čime sam upravljao.”

 “Obojica smo zadovoljni ulogama, ali smo obojica zaljubljeni. Ovo tijelo obnaženo i toplo od morske pjene izluđuje. Moram poljubiti pupak i zagrliti puža kojeg ću odnijeti za sjećanje na ovu ljubav beznadežnu.”

 “Okrenuću glavu dok je ljubiš, da ne usahne u meni potreba da ikoga više ubijem snagom svoje moći, okrenuću glavu da ne gledam kako zaklanjaš njene usne svojim, ubistvenim.”

 “Bolje gledaj, da bol poneseš sa obale na kojoj se ubija, bol će ti pomoći da osjetiš moć života nad smrću. Pogled na moj dodir biće ti snaga neprijatelja u borbama smrti i života. Stisak po mrtvom voljenom tijelu gušiće ti svaku nemoć i jarost će ti obnavljati. Shvataš li, prije no što utone u dubinu tvoja ljubav, moraš postati ljubomoran do smrti.”

 “Mrzim što mi tako govoriš, izazivaš moju tvrdoću nedodirljivu za osvetu. Ubij je potpunom smrću i baci je morskim psima. Neka uživaju u slasti njenog toplog zaustavljenog daha, neka njenu krv što me je u bunilo bacala ispijaju kao vino opijajuće.”

Odjednom.

 Osjetih u bestjelesnosti dijelove sretnih dodira, nježni ljubavni dodir toplih usana na pupku, tanahni hod sićušnog vijugavog puža kako me ljubi.

 Odjednom.

 “Ne mogu da sklonim puža, ne odvaja se od nje.”

 “To nije moguće!”

 “Moguće je, gledaj, pogledaj, okreni se nama koji se borimo sa valovoma dolazećim i sa ubistvom konačnim. Puž se ne odvaja sa njenog toplog pupka, onog voljenog vrča iz kojeg izlazi sok vječnosti.”

 “Lažeš, ne vjerujem ti, izmišljaš samo da bi je duže ljubio, duže od moga ljubljenja, duže od moje predanosti, i jače od moje strasti. Teže od moje žudnje.”

 “Ja nisam lažov kao ti, ti si je lagao, ti si je namamio u moj žudni stisak, ti si smislio ubistvo, ja sam samo bolno zaljubljen… kao ovaj puž.”

 “Ako ne završiš s njom, ja ću završiti s tobom. Ubiću te ovim prstenom koji sam donio kao nagradu za tvoj čin. Ubiću te i postaću ubica prvi put.”

 “Kako bi mogao ubiti mene prstenom kad ja znam sve načine ubijanja? Ja sam iskusni ubistvenik koji je zaljubljen beznadežno i zato neću dozvoliti da ti preuzmeš zaslugu. Puž i ja odlazimo čim se on rastane od njene zaluđujuće kože. Vidi kako uživa na njoj kao na listu loze.”

 “Izazivaš me sustezanjem da okončaš ovaj zločin, zato ću ipak ja po prvi put postati ubica.”

 Odjednom.

 Čudno je to, zar u bestjelesnosti možeš osjetiti hladni dodir zlata na prstu? Toliko hladan da osvijesti moju toplotu koja se topila u kupoli. I poslije toliko dugo trena nepostojanja, otvorih oči. Ugledah smaragd na prstenu.

 Odjednom.

 Obala se povlačila pred scenom ubistva i straha i ljubavi i ljubomore. Obnaženo topla i čudesno zbunjena, probuđena iz tišine svemira, žena je gledala u prsten, dok se jedan čovjek držao za prsa i grčio u bolu, a drugi je u strahu života gledao u otvorene oči svoje voljene. More je zapljuskivalo kupolu koja se ogledala u smaragdu pa bi pomislio svemir sav da je sišao u tačku. Jednu.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s