Esma Bandić; UZ I KROZ ROMAN „Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914.“, Ante Zirduma

moda naslNe mora biti da sam u pravu, ali mora biti da sam u pravu knjigu, novi roman Ante Zirduma Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914 spustila zrcalo sa prstiju, sa vrhova jelika i omorika koje imaju sposobnost govora, sa listova fikusa , koje surećemo u prethodnom romanu ROĐENI NA DAN MRTVIH, došla kao dah drugačijeg vjetra.

Rekoh, ne mora biti da sam u pravu, i to da sam i ja baš neka učiteljica koja čita kako se muški lik zavukao u dnevnik i noćnik jedne učiteljice, i razotkrio kao pol suprotnog spola, ne mora biti, ali mogu se ipak zapitati o dubini potrebe da priznamo svoje polove, oprečnosti i spolove. Još, kada strankinja zavoli domaću, pa beg izboli jednu Anku, i k tome rat bukti na frontovima, koliko tu oprečnosti ima? Modno krojenje i ratne uniforme, pjesme ljubavne nasuprot ratnim pokličima, molitve i cifre o palima?

Kompleksi, kaže Jung, mogu da upropaste i unesreće generacije, a kamoli jednu učiteljicu, ili jednog kapetana, dodalo bi moje pero. I uz to, vihor ratni u kojem se pomiču granice skoro svega, ili svega. Svi su ratovi isti, možemo da uzdahnemo, ali nisu svi pisci isti, sreća. Ni pisci historije ni romanopisci. Protkano kroz uzdahe, traume i neispunjene živote, saznanje o ratu nije isto kao iz historijske čitanke. Samo jedna Anka i kapetan beg, dosta pa da cijeli rat, pored surove zbiljnosti, shvatite i simbolično, istrgnuto iz prostora i vremena, utkano u bilo koji okvir u kojem su dvije različitosti izazovno osuđene na borbu unutar ega i unutar nadređenog kolektiva. Pa još kada taj begov sin preuzme, bez straha od osude, sindrom Vronskog, onda se čitatelj na mejdanu pita: Jesam li branitelj/ka ili tužitelj/ka ljudskih slabosti?

Ne mora biti da sam u pravu, ali moj stav je da čitatelj odmah sebe treba preispitati i naučiti drugačije gledati na ljude i život, jer, istina, kako nam to pisac, sa drugim perom na mejdanu, kaže, stoji između međa, ni tamo ni amo, rat je svakako zvijer, a ako su i ljudi zvijeri, onda nema mira ni u nutrini ni u vanjštini čovjekovog kozmosa. Rekla bih da je to pojmio bolno Vronski. Jest’, onaj Vronski, kojeg mnogi osuđuju zbog Ane (ovdje Anke, i sasvim dovoljno da ga osuđuje jedna Marija kao Ankina savjest, ili pak njegova), ali, ušavši, rašomonski, u bolno paćenje kapetana (kapetan je ipak onaj od kojeg se očekuje da kormilo drži nepogrešivo), romanopisac Anto Zirdum nam pokaže kako naši životni romani nisu tek puko listanje arhiva u sudnici, načinjenih od predložaka branitelja i tužitelja, bez obzira kojeg su spola, nego su to knjige životnih sekundi kroz koje se križaju milijuni strelica, što tradicije, što epohe, što psihe, što snage, što boli, što želja, kajanja, molitvi, obzira, propuštenih i neiskorišćenih nakana… čineći u toj jednoj tački sublimat, nazvan individualna sudbina. Sreća da ovdje nema porote. Sigurno bi pogriješila. Zbog većine. Pa zar nam nisu od većine nametnuti kompleksi? To bi vam možda nevoljko potvrdila i Marija, kao i nekoliko „usputnih“ prolaznika kroz ovaj roman, Petar Kočić, Musa Ćazim Čatić, Nafija Sarajlić, Ivo Andrić…

„Čovjek ne živi samo svojim životom, nego i životom svoje epohe“, napisao je Thomas Mann u „Čarobnom brijegu“, slikajući rat neočekivan za pojedinca, ali očekivan za svijet, tako i ovdje, u djeličku sudbine učiteljice modnog krojenja u Sarajevu 1914. možemo se upitati čemu nas nauči historija. Historia est magistra vitae, no, mi smo loši učenici. Ne pridajite neuspjeh učenika učitelju kakav je ovaj. Ali, ni neuspjeh učenika ne mjerite bez znanja o historiji. Zar nebo i sazviježđa ne čine cjelinu, ili vam se čini da biste ih mogli odvojiti? Takav je čovjek, usudom u kupoli u kojoj se ratovi vanjski i unutarnji ponavljaju od početka do kraja, iako nam se nekada učini da samo mi volimo i samo nās boli, i da samo nās ratovi razvihore i razdvoje, a ono, uvijek je toga bilo i bit će. Jer, čovjek je prilično loš učenik, ne može da nauči najvažniju lekciju da smo ipak svi samo ljudi.

„Čovjek nije nikada do kraja iskren, osim kada osjeti smrt za vratom. Tada dobije opsesivnu potrebu da kaže ono što nikada ne bi kazao, ne zato što je sklon lagati već naprosto ima obzira te prešućuje, kako ono što bi njega ukaljalo tako i ono što bi druge povrijedilo“, piše kapetan Begović u svojoj ispovijedi, koju dvije učiteljice posthumno čitaju.

No, smrt, kaže Vronski, nije samo smrt, nego je i „strah da još jednom neću unesrećiti voljeno biće. Teška mi je pomisao da bih tebe još jednom rastužio, sada kada si ti prešla preko svega i pružila mi drugu priliku (…) Koja želja da te usrećim i koji strah da ću te, ako, nedajbože, poginem, ražalostiti…“
Izašavši iz individualnih sudbina, sklona sam reći da kompleksi i jesu jedna vrsta smrti u čovjeku i da tek oslobađanje od njih i od trauma, vodi putu oživljenja duha.
„Dr. Frojd bi rekao da sam bio depresivan, ali meni se čini, kad se bolje prisjetim, da sam patio od sindroma mrzovoljnosti Vronskoga.“
Zato je scena rata neizostavna, i to ne bilo gdje i ne bilo kada, nego ovdje i tada, jer ratovi ostanu kao korov koji iznova niče, koliko god ga plijevimo.

„Eto, to je Bosna“, kaže strankinja u svom noćniku nepun mjesec nakon sarajevskog atentata, „zemlja onih koji su se naselili kao i onih koji su starosjeditelji. Samo i starosjeditelji su nekad bili doseljenici i imali svoje starosjeditelje. I jedni i drugi je vole, al’ kad se zavade oko toga tko je više voli, vode se zamute. No, divna je poruka da u cijeloj toj pomutnji ostaju određeni izvori čisti da bi jedni i drugi poslije boja imali gdje utaliti žeđ i oprati rane, i nanovo shvatiti da je ovo lijepa zemlja, u kojoj ima dovoljno prostora za svakoga tko voli njezine izvore.“

Zar ne bismo mogli reći: „Eto, to je planet Zemlja…“, i sve tako do kraja, ne što ova zemlja ima neku privilegiju, nego što je tačka (mikrokozmos) na kružnici preuzela srž zalomljene zatvorene linije (u okviru makrokozmosa).

Jung i Frojd, svakako se ne bi razišli oko naslova posljednjeg poglavlja (Pobjeda Erosa u carstvu Thanatosa), no dvojim da li bi se složili oko slike erosa u zagrljaju thanatosa, zbog porijekla erosa. No, ako su dva vrla naučnika imali obrazložene različite poglede, ovdje nam sâm Vronski otkriva svog „demona“, s kojim je, oči u oči, stao u izvjesnosti kraja, čime romanopisac uostalom pokazuje svoje nakane da se ne zadrži ni na jednoj učiteljici, ni u jednom gradu, ni u jednoj godini, no, da nadvisi sve to i obogati pažljivog čitatelja koji bi to mogao „preuzeti“ kao svoje osobno iskustvo. U čemu bi i bila univerzalnost umjetnosti ako ne u tome? U bogaćenju ovog stvora imenom čovjek! Pa, kada putnik kaže: „Molim lijepo, kartu više, još bih obišao jedan krug ovim romanom“, da se ne začudite, jer, na kraju se sjetite da niste pratili liniju koja se nameće (sama od sebe ili s piščevim ciljem, vi to ne znate), a to su Anima i Animus:
„…kada smo se pronašli kao dvije polovice istog medaljona, u sveopćoj pustoši nedovršenih duša koje su izgubile svaki smisao u traženju svoje polovice koja će ih ucjeloviti…“
I tu zastanete…

Anima i Animus, unutra i izvana otjelovljeni u potragama.
Jer, osim slikara i kapetana, od kojih bi svako tvrdio da voli na svoj način voljenja, ima i jedna učiteljica koja svoju izgubljenu polovicu traži u mutnoj vodi prigušene traume i svoje savjesti koja se odaziva na ime Ljubomora. Šta se dogodi pa se, bez obzira na spol, zamagli pol kojem smo se usmjerili? Koliko bi se puta moralo obrnuti u krugu, pa da pojmite gdje vam je ispao dragi kamen? Anka, ljubav dođe, ode, pa se vrati, i kada Gavrilo Princip ostavi povijesnu stopu, ne znajući da je srce koje prašta otvoreno za Jurišnicu Nebesku! Samo što je sudbina planeta izvan našeg dosega, mislim da bi se ovdje složio Animus, držeći Animu u zagrljaju, pošto je uložio sav svoj duhovni i emotivni trud da je pronađe, pa makar u carstvu Thanatosa.

I tek na kraju vas zagolica slovo koje je pisac u uvodnom dijelu („O vojničkim pismima i ratnim dnevnicima“) spustio:
„Naravno, sada bih se kao autor trebao ograđivati od onoga što su osjećali, vidjeli, promišljali i pisali junaci moje knjige. Ovo je povijesni roman u kojemu autor ne može preuzeti potpunu odgovornost za svaku riječ. Vrlo je bitno saznati kakva je percepcija suvremenika zbivanja, jer ona je autentična pa ma koliko ograničena, jednostrana, nedostatna u sagledavanju bila.“

Eto, zbog toga, ne mora biti da sam u pravu, ali mislim da sam u pravu knjigu spustila zrcalo sa prstiju.

Travnik, rujan, 2014.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s