Željko Kocaj KNJIŽEVNI AKTIVIZAM

Prikaz romana „Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914.“, autora Ante Zirduma

“NIKADA NE DOZVOLI ISTINI DA STANE NA PUT DOBROJ PRIČI!”
Ne znam gdje sam ovo u naslovu nedavno pročitao, ali mi je odmah palo na pamet da bi to mogao biti dobar moto kod predstavljanja novog romana Ante Zirduma.
„Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914.“ najnoviji je roman našega književno najproduktivnijeg sugrađanina, prozaika, pjesnika, esejiste, dramskoga pisca, jednom riječju književnika Ante Zirduma.
A zašto spominjem citiranu rečenicu. Zato što je Zirdumovo tumačenje povijesti često na rubu incidenta, jer u njegovoj maniri kao da se krije želja da nas uvjeri da se povijest događala baš onako kako nam on to pripovijeda.
Dnevnička forma daje piscu slobodu poigravanja s faktografijom, pa zašto fakte ne prilagoditi funkciji priče kojom nas autor vješto vodi kroz meandre onodobne predratne povijesti. U ovom romanu se isprepliće fikcionalno i fakcionalno. Možda je u tom smislu autor i nepravedan prema Mariji Lamprecht i Anki Topić, jer je velika vjerojatnost da se dogodi da neki nadobudni nazovi povjesničar njihove živote pokuša tumačiti pozivajući se na ovu knjigu, iako je ona plod Zirdumove fikcije utemeljen na određenim faktima, ali nikako i faktima odan. Možda je na početku ovog romana trebalo stajati moto kakav smo mogli čitati na početku televizijskog turskog serijala o Sulejmanu Veličanstvenom: ljubavna priča inspirirana povijesnim događajima.
Zirdum nudi i druga povijesna rješenja koja djeluju prijemčivo. Sve dok je to u funkciji priče, to je prihvatljivo, pa čak i kad šeretski vrcavo želi čitatelja uvjeriti kako su švicarci recept političko-vojne neutralnosti prepisali od Kulina bana. Reklo bi se da nam Zirdum svojim rukopisom nudi povijest onakvu kakva bi on želio da je bila.
Roman „Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914.“ autora Ante Zirduma tiskan je u nakladi kuće „Dobra knjiga“ Sarajevo, na 197 stranica, u tvrdom uvezu, vrlo ukusno dizajniran. Roman je nagrađen od strane Fondacije za izdavaštvo u 2013. godini.
Ovaj roman, koliko god bio povijesni, zapravo je nježna ljubavna priča koja se događa u predvečerje velikoga ratnog pogroma, ispričana kroz dnevničko-noćne zapise jedne nesretne žene i pisma zaljubljenog nesretnog kapetana Begovića, kojima život, svakome na svoj način, nije dozvolio ostvarenje njihove ljubavi onako kako su to oni od života očekivali.
Ova priča nam govori da ljubav ne bira ni po čemu nego po srcu, ma koliko to bilo nedozvoljeno, nerazumno, opasno i na koncu nesretno.
U prethodnim Zirdumovim romanima često je na svojevrstan način izbijao njegov, ponekad pretjerani erotizam i toga sam se kao čitatelj pribojavao i ovaj put. Zbog toga moram napomenuti: erotizam koji je prisutan u ovom romanu u dobroj mjeri je suspregnut i podređen funkciji priče te sam shvatio kako je naš Anto ono što on ne želi da mu se to glasno prizna, ali ja to ovaj puta moram uraditi: on je jedna nježna i suosjećajna muška duša koja to vješto skriva i ne želi priznati.
Na stranu ljubavna priča, Anto Zirdum je ono što bih mogao nazvati književnik-aktivist.
Kad je o Zirdumovom aktivizmu riječ on se može ogledati u njegovim sociološkim opaskama i rečenicama kojima sugerira da je nikab sredstvo za postizanje reda u svijetu kojeg su uredili muškarci. Ovo je jedan od primjera u kojemu Zirdum vrlo kratko i parcijalno problematizira sociološka pitanja kakva su ravnopravnost muškarca i žene, osobito u islamskom svijetu
Primjer drugi: kad kaže da su „dnevnici nepotpisane presude slobodoumnim ljudima“, Zirdum idealizira socijaliste koje vidi kao ljude koji su jedini željni pravednosti i pravde i spremni se žrtvovati za ostvarenje svojih ideala. On to iskreno vjeruje i to svih ovih godina koliko ga poznajem kroz svoje rukopise neskriveno pokazuje.
Na sreću, svih ovih godina nije bio član SDP-a, pa mu se ponešto od njegovog pretjeranog socijaliziranja mora oprostiti.
Zatim, još možemo čitati i sljedeće:
„Nevjerojatno je kako ološ, nezadovoljnici, nesretnici, neradnici i probisvijeti nanjuše bezvlašće ili obezglavljenost vlasti i odmah, kao miševi i štakori nahrle iz svojih rupa i krenu u pljačku i svekoliku destrukciju“
Na koncu da citiram samo još jedan kratki pasus:
„… izgleda da nezadovoljan, nesretan, obespravljen narod, ona svjetina koja nekako zna da ne može biti bolje dok ne bude gore, može osloboditi silnu zlobu i rušilaštvo.“
Anto Zirdum ne razumije ratove,ili je možda ispravnije reći ne želi ih razumjeti, ne razumije ili ne želi razumjeti ljudsku prirodu koja ima potrebu da ratuje, ne razumije jer on sam prihvaća sve različitosti i ima apsolutno antiratni stav. Iz takvoga stava proistječe i njegov aktivizam koji se možda najplastičnije može ogledati u njegovoj angažiranosti na mirenju muslimana i hrvata 1992. godine, ovdje u Vitezu kad su se iz daljine već mogli naslutiti zvuci ratnih bubnjeva.
Možda i naivno, ali ljudski čestito i, što je osobito važno, iskreno i pjesnički idealistično, Zirdum aktivistički strasno djeluje u povijesnom vremenu kojemu smo mnogi od nas suvremenici, kad hrabro i intelektualistički odgovorno javno se izlaže i troši u pokušaju da u ono predratno vrijeme od prije 25 godina pokuša izmiriti zavađene muslimane i hrvate Viteza.
Možda je to, ali svakako ne samo to, razlog što su se kasnije u nekim njegovim zapisima prepoznali neki naši sugrađani, pa su ga pokušavali uhvatiti i namlatiti, ali kao pravi dervenćanin, Zirdum se vješto obranio derventskom ćakijom i pametnom eskivažom.
Naš je usud nerazumijevanje, a kad nešto ne razumijemo onda se tome rugamo, bojimo se i u tom strahu počinjemo i mrziti. Što bi rekao Andrić, „naši su jazovi tako duboki da samo mržnja ponekad uspijeva da ih pređe“. Anto Zirdum je jedan od onih pisaca i intelektualaca koji nas pokušava zamoliti da zbacimo sa sebe mržnju kao nepotreban težak teret i da ljubavlju i tolerancijom pokušamo graditi novi bolji svijet.
Možda je upravo zbog toga, ne samo aktivist, nego i književnik čija su djela obično po nečemu aktualna i suvremena. Sjetimo se gradnje bolnice u Novoj Biloj i njegovog romana „Medico laureato“, panike zbog side i njegovog romana „Ne možeš iz svoje kože“, zatim „Obeskrovljeni otok“ nastao u vrijeme poslijeratnog povratka prognanika na svoja ognjišta i da ne nabrajam dalje, i ovaj roman koji večeras predstavljamo pojavljuje se u godini kad se obilježava sto godina od početka Prvoga svjetskog rata.
„Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914.“ je povijesni antiratni roman pisan vještom rukom čovjeka koji iza sebe ima već zavidan broj skrojenih i sašivenih odijela, haljina i toaleta razne vrste. Dnevnička forma i forma pisama piscu daje slobodu da priču konstruira slažući je kao puzzle, onako kako želi i kako mu odgovara, napreskokce, meandrirajući zamišljenom literarnom i onom stvarnom poviješću koju je izabrao kao okvir svoje priče. Svjedočenjem dnevničkih zapisa jedne došljakinje vješto nas uvodi u ono doba K. und K. monarhije, Bosne i Hercegovine i Sarajeva i lucidno nam približava ono vrijeme od prije stotinu godina. Čak je i jezik kojim piše Marijine zapise u dobroj mjeri barem pokušao prilagoditi onodobnom leksiku i izričaju s početka dvadesetog stoljeća.
„Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914.“ jedan je od boljih Zirdumovih romana, pisan vješto, nježno se brinući da ne pretjera u izričaju, pa ako se nešto i omaklo ne može se zamjeriti…
Poručujući nam svoj antiratni credo kroz zapise jedne žene da su u ratu ljudi uvijek na gubitku, i neskriveno izražava svoju vječitu začuđenost nad mentalitetom balkanskog čovjeka koji je spreman učiniti sebi nepopravljivu, a nepotrebnu štetu samo iz običnog, banalnog, a tako sudbinski teškog inata.
„Često sam razmišljala kako balkanci drastično idu iz krajnosti u krajnost i stalno žive loše jer slijepo slijede kratkovidne ideje, a kad se razočaraju onda sve poruše i krenu za isto takvim kratkovidnim idejama, samo zato što su one potpunoma suprotne od onih koje su razočarano odbacili.“
Ima nekih zanimanja koja su i u ovo današnje vrijeme koje ne pati toliko od muško-ženskih podjela ipak tipično muška ili tipično ženska zanimanja. Zanimljivo je kako su krojačice ili kuharice u principu žene, ali su najuspješniji krojači ipak muškarci. Anto Zirdum jedan je takav uspješan književni krojač koji je skrojio i sačinio krasnu toaletu od rukopisa koje je navodno dobio od neke drage učiteljice, elegantno je uobličio i sašio ukrasivši je tajnama, ljudskim manama i vrlinama, tugama i malim radostima dviju žena koje svjedoče početku prve velike ratne tragedije dvadesetog stoljeća.
Bojim se samo da se ne obistini ona po kojoj se moda uvijek ciklično vraća, a čini se da je tako, jer u nedavnom ratu koji se dogodio na našim prostorima zapamtio sam jednu rečenicu: za onoga čiji je rov napadnut svjetski rat je počeo.
Rečenicu po rečenicu, odlomak po odlomak, kao ciglu po ciglu, Zirdum strpljivo, kroz dnevničke zapise Marije Lamprecht te kroz ljubavna pisma nesretnog kapetana Begovića (a tko zapravo nije nesretan u ovom romanu?), gradi svoj roman kao kuću koju arhitekt nije samo statički osigurao, nego ju je cjelokupnim projektom, i cijelim nizom arhitektonskih bravura i štukatura ukrasio i nježno zaogrnu toplom fasadom ljubavi prema ljudima, suosjećanjem prema nesretnim ljubavnicima i ljubavnicama
I kad piše kako Višnji ne mogu kontrolirati snove, kao da poručuje da je društvene diktate nemoguće održati na duže vrijeme, jer …“Ljubav je prethodnica pobune, otpora, neposlušnosti, ona s njihovog višnjeg stajališta nije poželjno stanje, naročito ako dodirne bilo kakvu promjenu njihovih atara. Zato postoje čitave armije čuvara ćudoređa, onih koji će prvo sputati ljubav, ukolinčiti ljubavnike, a ako ne uspiju, onda će im nekako skinuti glavu. Zato je takozvana miješana ljubav svugdje skandalozna, a u Bosni ona je bogohulna i nemilosrdno se kažnjava.“
U pismima kapetana Begovića, u kojima ima i nešto kontradiktornosti, pa i neminovne ljubavne patetike, Zirdum ipak poručuje da će ljubav pobijediti, da će ljubav opstajati i ostati i kada nas ne bude. Rekao bih, ljubav i dobri ljubavni romani kakav je i ovaj koji danas predstavljamo.

Vitez, 25.10.2014. godine

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s