Anto Zirdum: REMEMORIRANJE HEDONIIZMA U POVIJESTI FILOZOFIJE

Prikaz knjige Željka Škuljevića: POZORNICA KIRENAIČKE MISLI
filozofi

Rijetko se na ovim, nebom nadsvodnjenim, balkanskim prostorima pojavljuju filozofske rasprave ili rasprave vezane za povijest filozofija, naročito onu naslonjenu na antiku, a koje izlaze iz udžbeničkih okvira, koje otkrivaju, približavaju pa i nanovo aktualiziraju neka stalno otvorena pitanja ljudskog bitisanja pohranjena u memorijama onog dijela ljudske povijesti kojega nazivamo pisana povijest. Zato sam nanovo uzo isčitavati knjigu Željka Škuljevića profesora povijesti filozofije na zeničkom univerzitetu, a i gostujućeg predavača na drugim sveučilištima, POZORNICA KIRENAISTIČKE MISLI, koja mi se u prvom čitanju učinila pravim osvježenjem u odnosu na sto puta prežvakane udžbeničke rasprave. Iako imam solidnog uvida u mudroslovno umovanje o životnosti i životnost umovanja ovoga autora iapak me je s pojavom ove knjige zanijelo otkriće jednog senzusa koji iz samoga osjećanja aktualnih tereta duha ove hedonizmom uvjetovane civilizacije, nanovo iz memorije vadi manje znane rasprave i manje znane mudroljupce, mudrozborce iz mediteranskog grada Kirene, koji je danas na teritoriju Libije. Naravo, radi se o grčkoj koloniji, u kojoj su ponikli, skolovali se, djelovali nekolicina filozofa koje pored odrednice mjesta povezuje i sklonost filozofiranja o onome što mi danas nazivamo hedonizam – predavanje užicima, zagovaranje naslade i veličanje zadovoljstva.

Kirena je zapravo glavni grad antičke Kirenaike u sjevernoj Africi, u današnjoj Libiji, najvažniji i najstariji od pet grčkih gradova u toj regiji. Po njoj je istočna Libija dobila svoj klasični naziv Kirenika koji se održao do današnjih dana. Bengazi je administrativno sjedište te regije. Kirena se nalazi u plodnoj dolini a nazvana je po izvodru Kire, kojeg su posvetili Apolonu. Očigleno se radi o mjestu izvanredne ljepote gdje je naročito uspijevala maslina, loza, a čuvena je po izvozu mirođije (vjerojatno sjemenka kopra koja je i danas izuzetno ljekovita) koja je zapravo bila najvažnija izvozna roba. Nije zato čudo da je u ovome mjestu primarno gastronomskih uživanja, raskoši i rafiniranog življenja Aristip osnovao filozofsku školu koja je zadovoljstvo proglasila temeljnim principom.

Opisivanjem Kirene, ne poradi kakovih sponzoriranih pobuda, već upravo da ukaže na kulturološko-civilizacijsku dometnutost ambijenta, odnosti okolnosti življenja, tj. kulture kao načina proizvodnje i reprodukcije života, Škuljević u podtekstu oslikava, zapravo, današnje hedonistički ili pak hedonističkom uslovljenošću razvijene metropole (Pariz je metrolpola mode i mirisa…Budimpešta gulaša i paprikaša, a zapravo se radi o svim tim metropoloma konzumerizna itd).

Škuljević zapravo čitavu skupinu filozofa od Aristipa do, zanimljivo, Hegazije koji zagovara potpunu ravnodušnost prema trenutnom uživanju suprotstavlja Sokratu, jer on u kom god smijeru se malo bolje zagleda vidi SOKRATESA – mudroljubnog mislitelja, učitelja, osobe koja se od pada babilonske kule do njegove ere nije pojavila, odnosno pojavila se upravo na kraju tog razdoblja bez učenja, razdoblja regresije znanja i nesposobnosti mudrovanja, odnosno na početku nove ere, ere memorirane povijesti. Njegovi učenici, sljedbenici i nasljedici nisu mogli proguglati svoje mišljenje ali su ga svakako mogli prosokratovati. (Za dalji tok ovog mog sasvim osobnog doživljaja ove knjige Sokrat više nije bitan ali ovo naprijed treba stalno imati na umu).

Drugo poglavlje nosi naslov »Kirenaici« i podijeljeno je u šest dijelova. U njemu Škuljević iznosi biografske i filozofske temelje kirenaičke škole, te zaboravljene ili namjerno potisnute detalje o ovom hedonističkom svjetonazoru. Kada sagledate koliko umnih ljudi, o kojima je ostalo traga, dade ta Kirena, a ovdje nisu svi, primjerice jedan Eratosten koji slovi za posljednjeg univerzalnog znanstvenika antičkog svijeta jer bijaše filozof, astronom, matematičar, geograf, povjesničar, pjesnik i kazališni kritičar i što sve ne (on je djelovao u Aleksandrijskoj biblioteci i eksperimentalno je dokazao da je zemlja okrugla), onda doista nije pretenciozno, a ni neprecizno knjigu nazvati pozornica kirenaičke misli, iako se to u prvi mah može učiniti. Naravno i tu nas Škuljević navlači na paralelu s današnjim metropolama koje su zapravo i metropole u kojima se abnormalno ulaže u znanje, i podržava svekoliko umovanje, naročito ako je ono afirmativno saživljeno sa tom dometnutošću kulture, odnosno suvremen civilizacije.

Treće poglavlje nosi naslov »Zadovoljstvo i um« i ono je podijeljeno u tri podpoglavlja: »(Ne)mogućnost umske naslade«, »Tjelesni um« i »Epilogos: onima koji ga kude što voli staro vino i hetere«.

U poglavlju o (Ne)mogućnost umske naslade Škuljević dovodi Aristipa pod sumnju, a zapravo, kako to dobro primjećuje Spahija Kozlić, nastoji uzdrmati temelje tradicionalne filozofije shvaćene kao umske kontemplacije, lišene pitanja o tijelu i čulnosti pitajući se »kako nema filozofije bez filozofa, a filozofa bez tijela, kakvo bi to tijelo odgovaralo hedonističkoj filozofiji?« Na ovo pitanje autor, u stvari, odgovara tokom cijelog teksta, ali je ovdje posebnom oštrinom naznačeno.

U Pozornici kirenaičke misli Škuljević se na izjestan način »obračunava« sa minimaliziranjem filozofskih tradicija kirenske i hedonističke provenijencije, jer mislioci suvremene civilizacije ne smiju gurati glavu u pijesak, ne želeći se smatrati dužnima da odgovore na opsesivne manifestacije konzumeristčkog, sopingomanskog, pornografskog i kakvog sve ne poticanog i proizvedenog vulgarnog hedonizma čiju nakaradnost u suvremenoj filozofiji počinje propitivati Markiz de Sade u svojoj Filozofiji u budoaru. Škuljević kao mislilac nije gurnuo glavu u pijesak, niti je ovaj svjetonazor pomeo pod tepih.On ne podržava nikakvu aktivnost koja isključuje sadašnjost, djelovanje zasnovanjo na povlačenje u nostalgičnost prošlosti ili pak u tjeskobne snove o sreći u budućnosti. On se vratio izvorištima ovog svjetonazora i tako nanovo aktualizirao trenutačno možebitnu najaktualniju temu prije svega tzv. Zapadne civilizacija, a u svojoj biti globalni trend, pred kojime danas i najveći umovi stoje zbunjeni. Škuljević nije prihvatio ono što Michel Houellebecq naziva ideologija neprestane promjene koja nameće pristajanje da se čovjekov život svede isključivo na njegovu osobnu egzistenciju,.. vraćajući se kirencima, kroz svoje životno umovanje u sadašnjosti (ne odručući se ugode i ugodnosti kako tjelesne tako ni umne) ,on zapravo i budućim generacijama, trenutno prilično beznadnima, daje potrebitu važnost.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s