Rabija Mameledžija: DJEVOJAČKO RUHO

Priča povodom Međunarodnog dana žena 2015, BiH na temu „Žene – Jučer, danas i sutra“ (UN Women)

Od pomanjkanja nafake u naše kuće i naše duše se počinje uvlačiti nemir, strah, koji nadolazi u valovima poput plime koja zapljuskuje obale mora. Tako i naše duše plavi beznađe i panika od vremena koje nosi sa sobom sve ovo.
Nisu rijetke napete situacije i u našoj kući zbog nekakve nerazumljive priče ili pomisli na ono šta će biti sutra.
Dok to pričam pijući kahvu sa svojom starom majkom, ona gleda nekud daleko i negdje je van ove prostorije i moje priče. Otišla je mislima u neko minulo vrijeme sjetno se smješkajući.
Kada sam naumila da je priupitam gdje je to otišla počela je svoju priču.
-Šuti moje dijete nemaš razloga da tako crno misliš i pričaš.
Daće Bog svima onako kako nam pripada. Iako nisam mislila pričati ali da bih te smirila ipak ispričat ću ti jednu priču od koje ćeš postati mirnija.
Moja porodica je bila jedna od imućnijih porodica u našem kraju. Bila sam desetogodišnja djevojčica i najmlađe dijete u porodici kada je moj dragi babo umro. Dva starija brata bila su oženjena i sestre udate. Svi su imali svoje porodice i djecu mojih godina.
Poslije očeve smrti mati i ja smo ostale da živimo sa starijim bratom i njegovom porodicom. Nevjesta nas je pretvorila u svoje najmenike. Šutile smo i trpile radi mira u kući. Tada nisam razmišljala ovako, jer sam mislila da to tako treba i da se mora. Po cijela ljeta dok nisam porasla bila sam čobanica. Sa torbom na leđima u kojoj je bio komad hljeba i flaša mlijeka sam svako jutro, puhalo –padalo išla za kravama. Ni zimi nije bilo odmora. Prela sam i tkala sa majkom kudjelju od koje sam sebi morala obezbijediti odjeću. Sijale smo lan i konoplju svake godine.
Prolazile su godine i stasala sam u odraslu djevojku. Prestala sam čuvati stoku, ali sam tada s bratom svako jutro odlazila u šumu. Sijekla su se drva. Zakivala sam i izvlačila balvane kao i svako muško.
Ponekada su me sa svojim curama vodili u prelo. Bila sam najslabije obučena. Imala sam odjeću od lana otkanu, dok su cure moga brata imale odjeću od platna kupljenog u prodavnici. Često sam plakala i žalila se majci zbog te nepravde. Tada bi mi reci: Kćeri moja, udaj se. -Što prije odeš iz ove kuće bit će bolje za nas obje. -Daće dragi Bog da nađeš dobra momka i lijepu porodicu pa ćeš se smiriti.
Te zime je napadao snijeg čini mi se do krovova kuća, kada sam obećala tvome ocu da ću se udati za njega. U vrijeme kada su trebali doći svatovi izašla sam iz kuće. Kasno u noć stigli smo u selo. Pred pir je stigao moj brat sa ruhom. Svo ruho koje sam dobila bile su moje iznošene haljine i dvije vreće pređe od lana. Tu sramotu i moj stid im nikada neću halaliti.
Tvoj otac je otišao u vojsku, a ja sam ostala sa ukućanima . Kada se vratio iz vojske ti si već hodala. Zaposlio se i dolazio je sedmično kući. Živnuli smo, u kuću su pristizali novci. Ne dugo zatim mijenja posao i prelazi u drugi grad gdje vodi i nas sa sobom. Rodila sam vas petoro, tvoje dvije sestre i dva brata.. Svi ste završili školu. Napravili smo i kuću kako vidiš da smo svoji na svome. Oba tvoja brata su bila u ratu. Kako mi je sine bilo iščekivati sinove to samo moja duša zna. Sada svi lijepo živite i nemaš razoga za te crne misli.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s