Mato NEDIĆ – PUTOPISNA PROZA IVE ANDRIĆA

Životu možemo pristupiti na mnogo načina: kao prolaznosti, kao razočaranju; kao daru i kao ljepoti – možda ćemo ipak najbolje učiniti ako mu pristupimo kao putovanju.
Putovanje podrazumijeva protok vremena koje je potrebno za njegovo ostvarenje, putovanje je i premještanje i upoznavanje s drugim krajevima i ljudima koji te krajeve svojim životom oživljuju.
Zato je potrebno putovati, i u mislima i u stvarnosti. Putujući, mi se udaljavamo od svakodnevice, rasterećujemo se od briga koje nas stišću; upoznajući krajeve i ljude, mi se obogaćujemo novim spoznajama. Zadržimo li te spoznaje za sebe, one će propasti u nama i s nama; podijelimo li ih s drugima, one će nabujati, postat će dragocjenost.
Iako je bio veliki pisac i očito je mnogo znao o svijetu i o ljudima, Ivo je Andrić često isticao da on ne voli putovati te je putovanje smatrao gubitkom vremena i snage. Ovakav je njegov stav proizlazio možda i iz potrebe za mirnim, povučenim životom u kojemu postoji vrijeme za rad i vrijeme za odmor, u kojemu je sve uredno i skladno, kao što je to i u njegovim velikim književnim djelima. Moguće je da se ovakva misao o beskorisnosti putovanja u Andriću javila i pod utjecajem knjiga koje je čitao ili pak onih koje je pisao jer je najradije pisao o Turcima i njihovom vremenu koje je, kao i oni, bilo zarobljeno neprohodnošću bosanskih planina koje su ih naučile živjeti zatvoreno i začahureno, putovati samo kada je to neizbježno.
Bilo kako bilo, činjenica je da je Ivo Andrić ipak putovao i da su pojedina od njegovih putovanja odjeknula u dubini njegovoga bića te ga je taj odjek natjerao da o doživljaju krajeva i ljudi ostavi pisano svjedočanstvo. Tako su nastali njegovi putopisi.
Pod pojmom putopisa podrazumijevamo najčešće granični oblik koji se nalazi na razmeđi između književnoga kazivanja (obilježenoga subjektivnošću) i znanstvenoga promišljanja (za koje je karakteristična objektivnost u prikazivanju viđenoga). Naravno, svaki (puto)pisac pronalazi svoj način stvaranja putopisa, svaki ovom osnovnom shvaćanju karakteristika putopisne proze želi dodati nešto svoje, osobno i prepoznatljivo kao njegovo.
Andrićevi putopisi objavljeni u desetoj knjizi njegovih sabranih djela , u poglavlju Predeli nisu uvijek uklopivi u gore izrečeno tumačenje pojma putopis. Možda sam autor, da je bio u prilici uređivati ovu knjigu, ne bi na ovaj način rasporedio tekstove u njoj, možda ih ne bi sve shvatio kao putopise. Ili bi ipak postupio isto ovako kako su postupili i priređivači, želeći time proširiti shvaćanje i definiranje putopisa.
Priču o Andrićevim putopisima otvara pet tekstova koje je on 1914. godine objavio u časopisu Hrvatski pokret u Zagrebu, a u kojima govori o svojem viđenju umjetnosti te o Beču i Krakovu (gradovima svojega studiranja). Ton u ovim napisima je izvjestiteljski, stil donekle novinarski, ali iz rečenica izviruje doživljaj, što ove tekstove ipak čini književnima. Prvi pravi Andrićev putopis naslovljen je Kroz Austriju . U ovom tekstu do izražaja dolazi njegova moć zapažanja detalja, njegovo shvaćanje života i svijeta te snaga kojom je i inače umio ono što vidi i doživi, ili što osjeti, pretočiti u književnu umjetnost. U putopisu Kroz Austriju ne osjeća se toliko oduševljenje viđenim krajolikom ili plodovima graditeljske i drugih umjetnosti, koliko spoznaja da se on, Andrić, našao u zemlji koja je na prekretnici, koja je upravo izašla iz jednoga višestoljetnog sustava ladanja (monarhija9, a to znači i iz jednoga naviknutog načina života, a još se na novi sustav nije priviknula, što se osjeća na svakom koraku. Tim osjećanjem i razumijevanjem stanja Austrije i njezinoga naroda po završetku Prvoga svjetskog rata Andrić u svojem napisu ostavlja svjedočanstvo vremena koje pokušava protumačiti, i to je svjedočanstvo opipljivo i živo, mogao bih reći autohtono i danas, nakon gotovo stotinu godina.
Razgradnju staroga sustava i siromaštvo koje za njom ostaje pisac susreće skoro na svakom koraku putujući kroz poslijemonarhijsku Austriju, a koliko je njegova pozornost posvećena sitnicama, vidljivo je i iz ovih redaka:
„Malo sam se zadržavao u Beču, više u Lincu i Gracu. Provincija je vernija i rečitija, u njoj je življe staro i vidnije novo.“
Težnja da se sve vidi i sve osjeti obilježjem je radoznaloga duha kakav je potreban putopiscu. Putopisac nije običan turist koji trenutno uživa u viđenome; on je onaj koji se viđenoga sjeća i u sjećanju se viđenom vraća.
Sukob staroga i novoga tako vješto uočen i opisan u putopisu Kroz Austriju u drugim će Andrićevim putopisima dobiti novu dimenziju prikaza, prerast će u suprotstavljenost Sjevera i Juga, a Istok je, naravno (osobito neposredno nakon Drugoga svjetskog rata) i za Andrića posebna priča.
Uočavanje ljepote južnih europskih krajeva, čarolije i mirisa Pirineja proželo je Andrića oduševljenjem za Portugal koji je opisan u putopisu Portugal, zelena zemlja i za Španjolsku ovjekovječenu putopisom Španska stvarnost i prvi koraci u njoj.
U Portugalu se Andrić susreće s neobičnostima koje su opisane veoma jednostavno. Govoreći o drveću koje mu je privuklo pozornost, on se izražava kratkim (doduše, nepoetičnim, ali jasnim) rečenicama poput ovih:
„Ta drveta liče izdaleka na masline, ali su znatno veća. Stablo im je u cjelini ili djelomično prevučeno nekom crvenom zemljom. To je cortica, drvo sa kojeg se dobiva pluto.“
Ta jednostavnost kazivanja upravo privlači čitatelja i omogućava mu zamišljanje opisivanih šuma cortice kroz koje se provlači pruga i po njoj vlak kojim putuje pisac.
Svaki kraj ima svoje izreke; neke su od njih primjenjive upravo na njega samoga. Pišući o Portugalu, a u želji da svojemu pisanju da ton starine i još bolje dočara ono o čemu piše, Andrić u svoje pisanje umeće i jednu takvu izreku:
„Turci su govorili za najljepšu pokrajinu svoga velikog carstva: ‘Savršena zemlja. Gdje zakopaš, poteče pitka voda, a gdje padne sjeme, tu nikne drvo.’ Ovo je takva zemlja.“
Ovo pozivanje na narodno kazivanje uvijek je, i u drugim, beletrističkim, Andrićevim tekstovima pouzdan znak njegovoga oduševljenja i sigurnosti u vlastiti doživljaj koji iznosi u javnost.
U putopisu Španska stvarnost i prvi koraci u njoj također se osjeća dah Juga koji je zapahnuo Andrića.
„Sve je kao san pun značenja.“ , bilježi Andrić putujući kroz španjolsku i susrećući se s njezinim ljudima i krajolikom.
„U ravnici, izgubljeno, poneko selo, sabijeno u sredini, rastreseno po okrajcima, u boji potpuno izjednačeno sa zemljom i sprženom travom.“
Ovo je rečenica kojoj ne treba komentar, u kojoj je rečeno sve što treba reći o španjolskom selu, rečeno je to s malo riječi, ali je postignuta potpuna predodžba nad kojom se čitatelj može i treba zaustaviti i razmišljati.
Nasuprot ovim južnjačkim stoje sjevernjački putopisi naslovljeni Sever i Zemlja na Severu u kojima je riječ o zaleđenim prostranstvima sjeverne Europe.
Kakva je jeza prostrujala piščevim žilama u susretu s vječnom hladnoćom, kazuje i rečenica:
„Sve čega se takneš, hladno je, ali ne od studeni ovogodišnje zime, nego oduvek i zauvek.“
Andrić, kao čovjek s Juga, ostaje zapanjen ljepotom, ali i surovom hladnoćom Sjevera i opet, kao i u primjeru iz teksta o Španjolskoj, ne treba mu puno riječi da iskaže svoj osjećaj i viđenje; on s malo riječi progovara snažno, čak snažnije jer u čitatelju budi onaj osjećaj koji je i on u susretu s krajolikom osjetio. Tako čitajući o Španjolskoj i Portugalu osjećamo toplinu Juga, zamišljamo sunce i prašinu, tamnopute ljude i njihovu veselost; čitajući o Sjeveru, osjećamo hladnoću, vidimo zaleđene vode i „prostranstva bele severne svetlosti“ onako kako ih autor vidi i kako ih nama, čitateljima, predočava. U toj snazi riječi kojom vješto raspolaže i u koju ulaže veliku svoju životnu i intelektualnu energiju sadržana je i veličina Andrićevoga pisanja – u malo odabranih riječi reći puno.
U istoj ravni suprotstavljenosti sjevera i juga stoje još dva Andrićeva putopisa: O letovanju u Sloveniji i Kraj svetlog Ohridskog jezera.
Sloveniju Andrić doživljava kao mjesto odmora i okrjepe domaćim specijalitetima, zemlju koja je zbog blizine Alpa ugodna u toplim ljetnim mjesecima i zdrava zbog neoskvrnute prirode.
Ohrid je po svojoj arhitekturi grad južnjačke kulture, lijep prvenstveno zbog jezera na čijoj se obali ugnijezdio, pun neobičnosti koje treba zapaziti i opisati. Među te neobičnosti ubraja se i mukli govor njegovih stanovnika, i dúga koju autor vidi u jednom danu promjenjivoga vremena, i crkva sv. Sofije koju su Turci bili pretvorili u džamiju, a restauratori joj sada (tj. u vrijeme Andrićeva posjeta) pokušavaju vratiti stari sjaj otkrivajući njezine freske itd. Sve se to prelijeva u piščevoj duši i nuka ga da stvori jedan od najljepših svojih putopisa.
Nasuprot svih ovih putopisa stoje dva, o Istoku. To su: Na Nevskom prospektu i Utisci iz Staljingrada.
Premda su oba ova putopisa nastala neposredno nakon Drugoga svjetskog rata pa su, u duhu ondašnje politike, socrealistički obojena (osobito onaj o Staljingradu) i premda nemaju veliku umjetničku vrijednost, mogu biti zanimljivi kao svjedočanstvo vremena u kojem je ideologija bila nadrasla sve, pa i samu umjetnost,
U putopisu Na Nevskom prospektu Andrić se zadržava na opisivanju antikvarnica i knjiga koje se u njima prodaju. Iako ističe potrebu „sovjetskog“ čovjeka za knjigom, za znanjem, on zapravo na zanimljiv način govori o knjizi.
Tek u putopisu Utisci iz Staljingrada do punine će doći socrealistički principi stvaranja, bombastičnost pojedinih izjava, oduševljenje radom itd. ali i ovaj i ovakav putopis donosi prikaz grada i pokazuje pisca koji se zna zaustaviti na detaljima kao što je primjeice pločica koju je našao jedan Andrićev suputnik, a na kojoj je pisalo ime poginuloga njemačkog vojnika, što piscu daje povod da razmišlja o sudbini onih koji su, možda i protiv svoje volje, krenuli u osvajački pohod. Po tom uočavanju sitnica pravi je pisac prvenstveno pisac, čak i onda kada je zarobljen ideološkim diktatom.
Među vrjednije Andrićeve putopise zasigurno se mogu ubrojiti i oni o Dubrovniku , Sarajevu i Toploj kod Igala , u kojima se nalaze poetizirane misli i iz kojih jasno isijava razumijevanje i krajolika i ljudi i stopljenosti ljudi s krajolikom s kojim su sudbinski vezani.
Tako je Andrić, iako nije bio ljubitelj putovanja, ipak putujući bilježio i s čitateljima dijelio svoje dojmove. Te njegove bilješke, u većini slučajeva, predstavljaju istinsku umjetninu i zbog toga ih vrijedi čitati.
Makar je u svakom od ovih putopisa Andrić usamljenik koji putuje svijetom (a svaki je čovjek na neki način usamljenik), on nam nudi dojmove kao udio u našoj stvarnosti, a čitanjem njegovih putopisa mi mu možemo postati suputnici na njegovim davnim putovanjima.

Bilješke:
1) Vidi: Znakovi pored puta i Sveske
2) Staze, lica, predeli, Sabrana djela Ive Andrića, knjiga X., Udruženi izdavači, Sarajevo, 1981.
3) Hrvatski pokret, god. X. (XI.), br. 106; 134; 158;197; i god. XI. br. 68.
4)Jugoslavenska njiva, Zagreb, god. VII., knjiga I., svezak 12., 1923.; str. 487-490.
5) Kroz Austriju (zabeleške s puta), Sabrana djela Ive Andrića, Udruženi izdavači, Sarajevo, 1981.,knjiga X., str. 103.
6) Portugal, zelena zemlja, Sabrana djela Ive Andrića, Udruženi izdavači, Sarajevo, 1981., knjiga X., str. 109.
7)Isto, str. 111.
8)Španska stvarnost i prvi koraci u njoj, Sabrana djela Ive Andrića, Udruženi izdavači, Sarajevo, 1981., knjiga X., str 115.
9)Isto, str. 114.
10) Sever, Sabrana djela Ive Andrića, udruženi izdavači, Sarajevo, 1981., knjiga X., str. 120.
11) Zemlja na Severu, Sabrana djela ive Andrića, Udruženi izdavači, Sarajevo, 1981., knjiga X., str. 126.
12(San o gradu, Sabrana djela Ive Andrića, Udruženi izdavači, Sarajevo, 1981., knjiga X.
13) Jedan pogled na Sarajevo, Isto.
14)Trenutak u Toploj, Isto.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s