MLADI ANDRIĆ – OD BOSANSKE VILE DO HRVATSKE MLADE LIRIKE – I NJEGOV GIMNAZIJSKI PROFESOR TUGOMIR ALAUPOVIĆ

Po svršetku osnovne škole u Višegradu (gdje živi kod očeve sestre Ane i njezina muža Ivana Matkovšikua) Andrić se vraća majci Katarini u Sarajevo, gdje se 1903. godine upisuje u Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje pisati poeziju i 1911. godine u listu Bosanska vila objavljuje prvu pjesmu U sumrak a iste godine još jednu Blaga i dobra mesečina. (O Bosanskoj vili iz tog doba govorit će njezin današnji urednik Željko Grahovac tako da će se moći sklopiti jasnija slika o značaju ove dvostruke obljetnice…)

prva Andriceva pjesma u prozi…

U SUMRAK

U sumrak pjevaju djevojke. Njini su glasovi meki i dahnu svježinom cvijeća i ljubavi. Njina je pjesma blaga, kao kad behar opada. Ona ima nešto od mojih ljubavi: davno, toplo i lijepo. Ona podsjeća na sarajske sumrake, kad jablanovi sjaju u crvenu zlatu, kao vitke ponosne žene.

Kao rumene latice zasipaju me glasovi. Pjevaju djevojke. Pjevaju lijepo.
To liči na pozdrav od starih prijatelja, na spomen onoga što proživih u ljubavi i zanosu. One pjevaju, u suton, kao sreća moja da mi rupcem maše.

Ali srce je moje tamno jezero, koga ništa ne diže i u kom se niko ne ogleda.

Kao stipendist HKD Napredak, Andrić se u listopadu 1912. godine upisuje na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U Zagrebu se druži sa zagrebačkom inteligencijom, od koje će na njega posebno veliki upliv imati dvadeset godina stariji Matoš, i polako oštri pero svoje imaginacije .
Naredne godine prelazi u Beč gdje sluša predavanja iz povijesti, filozofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i Andrić zbog osjetljivih pluća često boluje od upala. Stoga se obraća za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i već naredne godine prelazi na Filozofski fakultet u Kraków. Tu intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Mladi student je u takvom okruženju potpuno predan poeziji i nije nikakvo čudno da u lipnju 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje njegovih šest pjesama u knjizi Hrvatska mlada lirika.

»Hrvatska mlada lirika« poznat je zbornik u kojem su sakupljene pjesme dvanaest pjesnika:, Vladimira Čerine, Vilka Gabarića, Karla Hauslera, Zvonka Milkovića, Stjepana Parmačevića, Janka Polića Kamova, Tina Ujevića, Milana Vrbanića, Ljube Wiesnera, Nikole Polića, Frana Galovića i mladog Sarajlije Ive Andrića – koji su pisali po uzoru na A. G. Matoša (njegovatelja kulta pravilne forme i čista jezika koji će te godine umrijeti) i Vladimira Vidrića (pjesnika zagrebačkog pejzaža i helenske životne radosti, koji je smatran uzorom svih pjesničkih vrlina). Svi ti pjesnici (osim Kamova) imaju jednu zajedničku crtu: njegovanje kulta forme te lirski pejzaž kao prevladavajuću temu.

Priređivač zbornika predstavio je Andrića ovako: najčudesniji Sarajlija – bez i najmanjeg turskog atavizma: nježan, bijel i bolno-tanko mirisave duše kao oni bijeli njegovi cvjetovi što zare slatku tugu njegovih ženstveno čežnjivih snova. Odviše bez energije da bi pisao duge članke. Kratak kao prolaznost avanturističke ljubavi. Princ bez dvora, paževa i princeza… Nesretan kao svi artisti. Ambiciozan. Osjetljiv. Ukratko: ima budućnost…

Sve sam ja ovo znao i prije nego se moglo pronaći na interenetu. Čak sam i priču napisao (MAJKA BEZ MUŽA – SIN BEZ OCA u kojoj pišem o njegovom dolasku u župni ured u Ovčarevu u kućni pritvor) a istu sekvencu ugradio sam i u roman o Nadbiskupu Stadleru, ali ja nisam pročitao ništa starije od Ex ponta, ni jednu njegovu pjesmu iz ovoga Zbornika.

Jednoga dana krenem ja u rodnu kuću Ive Andrića, gdje se nalazi i zavičajna zbirka, te skoro sva djela i izdanja Ive Andrića. S nekom strepnjom da ću naići na nekakvu mladalačku somnambulnu poeziju, zamolim kustosa Škrgu da mi da taj zbornik. Brzim propuštanjem listova ispod jagodice palca uhvatih okom njegovo ime, zakočih to prelistavanje, otvorih stranicu i pročitah

Potonulo

Neki glas, miris neki i jedna lijepa zvijezda ne
mogu noćas da dignu iz moje dubine sve što je bilo.

Ovo mora da su mi popucali svi konci, lijepi konci,
tanani, što vezahu mene za moje Juče.

Ne drže konci. U dubini svojoj osjećam tegobu
mrtve Lane i žalost zaborava.

Od svih ružnih noći ovo mi dodje noć,
kad zaboravih značenje svega.

Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne
veze sa onim, što je potonulo.

Zatvorio sam knjigu jer odmah se vidjelo da je to pjesnička duša koja ima budućnost – umjetnik koji će za pedesetak godina, ne slučajno, dogurati do nobelove nagrade. Naravno, ovo je moja naknadna pamet, koja nema značaja kao vizija, kao predviđanje, jer se dogodilo ono što je malo tko mogao predvidjeti.
No, ovdje, na ovom mjestu, želim posvjedočiti da je u Andrićevom životu bio jedan čovjek koji je prepoznao njegov talent i vjerovao u njegovu budućnost i činio sve što je mogao za njega u njihovoj sadašnjosti. (On će ga između ostaloga i namjestiti u državnu službu u Beogradu). To je gore već spomenuti njegov profesor i dobrotvor Tugomir Alaupović, domaći, bosanskohercegovački intelektualac koji spada u sami vrh BH sekularne inteligencije.

Profesor Alaupović u Sarajevu je bio od 1894. gdje je na gimnaziji predavao hrvatski, latinski i grčki jezik i filozofiju. Još 1903. on je sa Ivom Pilarom i Silvijem Strahimirom Kranjčevićem napisao cirkularno pismo povjerljivim osobama u cijeloj Bosni i Hercegovini protiv nadbiskupa Stadlera zbog njegove politike glede konverzija muslimana na katoličku vjeru. Nezadovoljstvo muslimana koristila je srpska propaganda, i ovi ugledni Hrvati su tu vidjeli negativne političke i gospodarske posljedice, jer su muslimani prestali kupovati kod Hrvata, a muslimanski poduzetnici počeli su otpuštati radnike katolike. Tako što sigurno nisu mogli učiniti skučeni i plašljivi duhovi, jer nadbiskup Stadler bijaše neprijeporan autoritet…

Tugomir Alaupović rođen je u Docu kod Travnika, 18. kolovoza 1870. godine, a umro u Zagrebu, 9. travnja 1958.

Osnovnu školu završio je kod franjevaca u Docu, gimnaziju u Travniku, Sarajevu i Zagrebu. Studirao slavistiku i klasičnu filologiju u Zagrebu i Beču. Bio profesor gimnazije u Sarajevu, ravnatelj Velike gimnazije u Tuzli, savjetnik odjela za školstvo i nadzornik srednjih škola u BiH. Zajedno sa Antom Palandžićem i biskupom Šarićem idejni je tvorac Hrvatskog društva za namještanje djece u zanate i trgovine Sarajevo. Uz pomoć Đure Vrinjanina i Dušana Plavšića 9.11.1902. godine sastavio je prva pravila Društva. Tugomir Alaupović je i tvorac imena Napredak, pošto je na skupštini 10. 9.1904. godine predložio da se postojećem Društvu, radi lakšeg imena i kraćeg dopisivanja dadne ime “Napredak”. Obavljao je i dužnosti tajnika sarajevskog potpornog društva 1902.,1903.; potpredsjednika 1904., a predsjednik Napredka od 14.7.1907. – 19.6.1909. godine. On je autor himne društva.

Zbog jugoslavenske orijentacije otpušten je iz službe 1915. i stavljen pod krivični sud kao veleizdajnik, zatim oslobođen. Godine 1916. je umirovljen i interniran u Franjevački samostan u Sarajevu. Godinu dana kasnije preseljava u Zagreb i postaje tajnikom Matice hrvatske. U Sarajevu je ponovno 1918. godine, postaje članom Narodnog vijeća Države SHS u Sarajevu, te povjerenikom za prosvjetu i bogoštovlje. Do 1920. je ministar za vjeru u prvoj vladi Kraljevine SHS u Beogradu, onda i šef povjerenstva za prosvjetu u Zemaljskoj vladi u Zagrebu i privremeni pokrajinski namjesnik u Hrvatskoj i Slavoniji. I nakon drugog umirovljenja 1922. je aktivan: prvo je član, potom i predsjednik Državnog savjeta, te osnivač i član Demokratske stranke. Konačno je umirovljen 1929. kada se povlači u Zagreb, gdje ostaje do smrti. Iz ove nepotpune bibliografije vidi se da je bio svestran stvaratelj, pjesnik, pripovjedač, esejist pa i dramski pisac.
• Nesuđenica (ep, 1893.)
• Naše rane (ep, 1898.)
• Probrane pjesme (1902.)
• Ispod Vlašića (pjesme)
• Sjene i uspomene (pripovijetke)
• Iz starog zavičaja (pripovijetke)
• Studija o Marijanu Šunjiću (1906.)
• Studija o Ivanu Franji Jukiću (1907.)
• Studija o fra Grgi Martiću (1907.)
• Radoslav Krstjanin (dramski spjev, u rukopisu)
Tokom boravka u Bukureštu, koncem ožujka 1922, Andrić će pisati svome prijatelju ministru Alaupoviću: “Vijesti koje vidim po novinama iz naše zemlje bacaju me često u pravi očaj, tako da pokatkad osjetim neodoljivu potrebu za prijateljskim glasom, ako već ne za utjehom… Vi koji živite u zemlji, pišite mi, molim vas, šta to biva sa nama i je li stanje u nas u istini tako politički očajno, kako meni odavde pokatkad izgleda. Ne možete pojmiti moj bol i stid kad vidim kako se sa svih strana bezumno kida jedinstvo i sve njegove tekovine a mi koji smo ga stvarali i koji smo prvi zvani da ga branimo i razvijamo gubimo se po svijetu u svakodnevnoj zaradi i ništavilu.”
Alaupović je najvjerojatnije mladog pesimistu razuvjeravao da stvari ne stoje tako loše kako mu se to ponekad čini.
Iz Andrićeva odgovora može se najbolje vidjeti kako je doživljavao svoga gimnazijskog profesora i dobrotvora: “Kako da vam zahvalim na pismu kolje me je obradovalo i okrepilo? Pisao sam vam u jednom teškom času kada se čovjek obraća samo najbližem i najmilijem. Taj čas je davno prošao ali kao njegov odjek sad mi dolazi iz daleka uvjerenje o Vašoj nepromjenljivoj dobroti i veličini duha.”
Po svemu sudeći bio je to zdrav i dugovjek čovjek, dovoljno pragmatičan mudar pošten i vidovit da shvati kako će crni anđeli svih režima učiniti sve što je potrebno da uguše, priguše, sputaju i ukolinče jedan slobodan duh i neprijeporan talent, te je uvijek, kao dobri duh, bdio i intervenirao kad je trebalo. Da je Alaupović poživio još tri godine doživio bi najvišu nagradu svakome učitelju: vidjeti svoga učenika na piedastalu na kojemu ga nitko drugi nije vidio.

Anto Zirdum

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s