PRVI ROMAN O ŠKRIPARIMA

Anita Martinac, MEDALJON – Prvi roman o škriparima, Matica hrvatska Čitluk, 2015.

Roman rekonstruiranja sudbine ljudi uhvaćenih u ralje kliješta za vadjenje zdravih zubi ideološkiuh neistomišljenika odnosno NEMISLJENIKA koji slijede srce u svemu pa i u domoljublju…. Zapravo to je romasirana sudbina Ante Marića sin Petrova s Goranaca, koji je u očima djece bio „velik ko planina“ a i da je ratovao negdje kod Staljingrada u njemačkoj vojsci…
Roman obiluje autentičnim terminima hercegovačkog krša, a meni posebno simbolično značenje imaju pojmovi škripine i kučibaba (vještica). Anita Martinac svoj roman oprema obiljem fusnota u kojima objašnjava zemljopisne i povijesne fakte ili pak značenje arhaizama i hercegovačkih lokalizama. Uz škripine stoji objašnjenje da su to jame, rupe u zemlji ili stjenama, a iz ovoga pojma razvio se naziv Škripari. Sam pojam je objašnjen u fusnoti o terminu Križari.( naziv za gerilske grupe koje su preostale u Hrvatskoj nakon razbijanja vojnih postrojbi NDH, a koje su još neko vrijeme izolirano djelovale od 1945. do 1950. godine. Na području Hercegovine, neke križarske grupe su nosile naziv Škripari), A kad smo već kod fusnota treba onda reći i kako tu možemo pronaći objašnjenje pojmova kao što su Četnik i Ustaša. Četnik je izraz koji se kolokvijalno koristi za paravojne formacije i/li s njima povezane pojedince i političke organizacije koji djeluju s pozicija ekstremnog srpskog nacionalizma ili velikosrpske ideologije. Ustaša, pak, je naziv za pripadnike hrvatskog profašističkog pokreta koji se razvio iz organizacije “Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija”. Naziv se također odnosi na nosioce vlasti u NDH te vojnike i oficire vojnog krila pokreta, ustaške vojnice.
Roman je to o stanju duha pripadnika poražene vojske, i ponašanju pobjednika koji žele izgraditi jedan novi svijet svijetle budućnosti balkanske krčme u kojoj su oni upalili svjetlo, nemilosrdno se obračunavajući sa mračnjacima koji su se makljali u mraku te iste krčme. To ozračje Anita Martinac oslikava najbolje u slijedećem pasusu:
Poslije Benkine pogibelji među planinama, gdje su se skrivali škripari, odjeknuo je strah i uvlačila se nevjerica među još rijetke pojedince koji su se ili predavali ili pokušavali prebjeći preko granice. Panika se poput magle širila noseći miris izdaje i razočarenja. Umirali su snovi, klonula je snaga i umorni mladići padali su na koljena pred kušnjama, koje su ih lomile jer bješe daleko od obitelji u surovim zagrljajima litica i vlažnim pećinama koje su ih gutale svojom hladnoćom. Sve manje ih je uspijevalo nositi se sa surovom prirodom i patrolama koje su ih kao razjareni lovački psi lovili u ograđenim gaterima.
Roman zapravo zorno oslikava nositelje nove vlasti, ljude koji usljed nekih svojih frustracija i nesposobnosti razumijevanja povijesnosti i nužnosti čuvanja obraza u svim vremenima, u ime ideala čine svirepa djela – neki bi rekli zlodjela, a neki nužna djela i ime ideala.
No autorica nam u jednom kratkom ulomku kazuje kako oni koji se na takav način bore za ideju a koji „u ime naroda“ kažnjavjui i radi najmanje sitnice, zapravo zatvaraju vrata srca toj ideji.
Ovo svirepo ubojstvo Mande, Franje i Jure (škriparskih jataka) zauvijek je zatvorio vrata komunizmu na Gorancima. Mještani su tada uvidjeli da ideologija komunizma jede ljude pa makar bili i nevini
A kada zatvorite vrata srca novim idejama, ma kako one dobrostivo zvučale i uzvisivale svijetlu budućnost, onda, uz inat, uz sve strahove ostane vjera, ostanu medaljice i ikonice koje paćenici skivajući ih od uznika, kao zalog nade čuvaju, jer te ikonice, gospin medaljon, njima svjedoči njih same, kao bića koja u sveopćoj zbunjenosti, svoju zbunjenost oslanjaju na vjeru koju su nasljedovali, a koja se s koljena na koljeno prenosi kao i medaljon čudotvorne Gospe.
Za razliku od mnogobrojnih romana koji problematiziraju UDBU OZNU kao paradigmu najzloglasnijih oruđa totalitarnog režima, prvijenac Anite Martinac, bez obzira na određene omaškice i nevještosti, donosi pravo osvježenje jer u priči preovlađuje ženska vizura koja će na suptilniji način uplesti ljubav u turobnu priču kolinčenja nacionalne samosvijeti. On je zapravo jedna suptilna priča o pradoksima totalitarnih obrazaca vladanja samo jednom prijateljskom rečenicom: Pazi šta govoriš i sličnim rečenicama od kojih ti se noge odsijeku.

Anto Zirdum

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s