Anto Zirdum:DUHOVI OKO PRSTA PROFESORA POVIJESTI

Vesna je nekako preživjela rat u kojemu je svojim očima vidjela što se događa kada se duhovi prošlosti povampire. Mladić kojega je voljela otišao je sa svojim jatom, da sačuva i svoju i njezinu glavu u vremenu u kojemu je miješana veza bila svetogrđe. Naravno, poginuo je negdje u tom ratnom metežu.  Njezin gimnazijski profesor povijesti je meo ulicu  dok se nije razbolio i umro od poniženja, (o njemu će ostati anegdota kako je svoju radnu obvezu obavljao u odjelu s kravatom). Roditelji su joj završili u progonstvu, (otac je tamo brzo i umro), a nju je jedan UNPROFOR-ac, za pare, prebacio na „slobodnu teritoriju“.

Poslije rata posvetila se prikupljanju iskustava dobra iz tog proteklog rata, za kojega mnogi nisu vjerovali da je završen, jer se oni nisu uspjeli okoristiti. Objavila je i knjigu o pravednicima, a kada su međunarodno potpomognuti projekti splasnuli,  vratila se u školu… Majka se doselila njoj jer nije imala kamo. Preuzela je brigu o majci, a zapostavila svoj emocionalni život. Posvetila se znanosti, ispravljanju krivih Drina programa povijesti. Uspjela je doktorirati. Objavila je dosta znanstvenih radova.  Majka  se sjedinila sa dušama svojih predaka taman kad je ona utvrdila staus usidjelice.

Sve te godine čekala je da ugleda historičara bez kažiprsta. Nikako se nije mogla oteti dojmu da se takav mora pojaviti.

Jedne noći dok je razmišljala kako se sva posvetila toj čudnoj znanosti koja joj je ukrala život (nije se udala iako ne bijaše ni ružna ni glupa) ona pogleda u svoj kažiprst. Iz njega iskočiše kao plamičci duhovi prošlosti… Dugo nisu iskakali pa je to uznemiri. No, iz ponora duše istinskog učitelja izroni misao da nije dovoljno samo niječno mahati prstom pred onima koji vide duhove prošlosti. Trebalo je učiniti više.

Ne znajući ni sama kako ona uze oštar nož stavi prst na dasku i odlučno, bez razmišljanja o bolu, odsječe…

macevi

*

A sve je počelo još u gimnaziji. Profesor povijesti bijaše omiljen među učenicima, ali zato ne bijaše omiljen u Komitetu. Među gimnazijalcima je puno pametne djece, onih koji su i sami izabrali tj. odlučili studirat na nekom od pedagoških ili filozofskih fakulteta, onih koji su gledali u profesore kao svoje predodžbe o samima sebi. Ti učenici, naročito kad doguraju do trećeg i četvrtog razreda, doista znaju tko je dobar profesor. Ako oni za nekoga kažu da je loš taj se sam sklonjao u zanatske škole, ako ga već nisu sklonile strukture.  Profesora Vasilija, Crnogorca koji je u Zagrebu studirao za profesora povijesti, strukture su držale pod lupom, ali njega nisu dali njegovi učenici. Učenici su voljeli profesora, a onda i njegov predmet i na svim natjecanjima od općinskog do saveznog nivoa njegovi su učenici osvajali ne druga i treća nego isključivo prva mjesta i to dvanest godina zaredom.

Svi savjetnici koji su slani da utvrde kako on metodski, didaktički izvodi i provodi propisani nastavni plan i program, nisu mu mogli naći zamjerke. Kada su oni dolazili na njegove sate on je radio kao i drugi profesori. I kad nisu on je revnosno predavao propisane sadržaje. No, ono po čemu će te danas prepoznati njegove učenike među profesorima, jeste prst, kažiprst i trenutak kada ga on podigne i malo zanjiše lijevo desno, a to je zančilo „ali“ ili „nije to baš sve tako kako piše u oficijelnim udžbenicima“… Polovica učenika nisu ni slušali što on govori do trenutka dok ne bi digao prst. Tada bi ga zorno svi slušali. Tada bi on iznosio da imaju i druga mišljenja i tumačenja te i te historijske činjenice…

Vesna je bila od one djece koja su od malih nogu znali što žele biti. A ona je željela biti profesorica historije. Ona je slušala i oficijelni program, ali i ovaj poslije podignutog prsta koji niječe taj program. I ne samo to, ona je tražila i tragala i za trećim mišljenjem a na kraju je o svemu imala i svoje mišljenje. No, nije to ono po čemu se ona bitno razlikovala od još nekolicine učenika koji su imali aspiracije da studiraju istoriju, povijest, a u novije vrijeme trojezičenja ona dobi naziv i historija.  Nije ona odmah toga bila svjesna, ali Vesna je, za razliku od sve druge djece, oko prsta profesora Vasilija vidjela duhove… Kad bi on prstom zanijekao lijevo desno iz njegova prsta su naprosto ispadali duhovi prošlosti. Brzo bi se oni vraćali u prst, ali ponekada bi se koji odvojio i prolebdio po učionici, obišao oko nje, bacio pogled na njezine bilješke,  te se spustio do neke rečenice koju je ona zapisala i sam niječno zalelujao, ukazujući da to baš nije tako… Ona bi samo podvukla tu rečenicu i onda bi noćima čitala knjige koje se nisu baš lako mogle pronaći u školskim bibliotekama. Tako je ona zapravo dolazila do trećeg. čertvrtog, petog tumačenja, pa na kraju i do svoga stava…

Odlazila je u razne biblioteke u potrazi za pravim knjigama. Često su i duhovi iz prsta profesora Vasilija znali doći za njom i pokazati joj knjige koje traži, odnosno u kojima može pronaći ono što traži….

Kada je Vesna završila studij Povijesti i vratila se u Mjesnu srednju školu profesor Vasilije je, kao da je samo čekao da se ona pojavi s diplomom, podnio zahtjev za mirovinu istog trena.

Sa početkom njezina rada počeo se događati višak povijesti u dekadentnim dušama društva neuobličene svijetle budućnosti. Pojaviše se ideolozi  koji su tumačili mračnu prošlost kao mjesta gdje treba tražiti smjerokaze za novu budućnost. Vesna poče uočavati kako duhovi prošlosti naprosto plešu oko tih likova, a oni su nicali kao gljive poslije kiše. Kojekakve kvazi povijesne knjižice, zapravo ratnohuškače akcione brošure mogla je susresti na svakom pragu…

Sva zabrinuta, puna crnih slutnji, Vesna ode posjetiti svoga profesora Vasilija.

  • Znao sam da ćeš doći, jer ti si jedna od rijetkih osoba u našoj branši koja ima pravi osjećaj za povjesnost, a kako i ne bi kad sam te ja učio….
  • Profesore, ne znam jesam li ja počela luditi ili se u svijesti i podsvijeti ovog našeg svijeta probudili duhovi plemenskih i rodovskih praotaca… Svugdje vidim duhove prošlosti… Ovo su sada žive nebuloze što se piše u udžbenicima povijesti. Ja to naprosto ne mogu predavati….
  • Eh, draga moja mlada kolegice niste poludjeli, i ja vidim kako su se duhovi prošlosti povampirili.
  • Zašto Vi ne napišete prave udžbenike??? Ovi su samo zbirke falsifikata koje su pisali pobjednici… Trebaju nam udžbenici u kojima će se zrcaliti osjećaj za povjesnost, oni iz kojih će mo naučiti da ne ponavljamo pogreške….
  • Eh, draga moja, zar misliš da bi „pobjednici“, a ovi su sada na izborima pobijedili i znaju da na izborima opet mogu izgubiti te će sigurno učiniti sve da pobjedu učvrste puškom, dozvoliti da im ovakvi kao ja pišu udžbenike povijesti…
  • Pa gdje vidite izlaz… Tko uopće može napisati takve udžbenike???!!! – skoro zavapi Vesna pred profesorom Vasilijam.
  • Draga moja mlada kolegice – raznježi se stari profesor pred svojom nasljednicom, – ja sam to trebao učiniti, ali već sam star i postao sam dio plejade plašljivih… Star čovjek se naprosto prirodno boji gubitka komoditeta za koji se čitav život borio… nema onu snagu koja hrani hrabrost… Zbog toga starim ljudima, ma kako bili mudri, mladi nekako ne vjeruju… U vašoj generaciji mora se pojaviti netko tko ima i mudrost i hrabrost…
  • Kako će mo prepoznati takvoga?!
  • Vrlo je jednostavno. Kada vidiš mlađega povjesničara koji nema dva članka na kažiprstu… Sjećaš one moje priče o čovjeku koji je sam sebi odsjekao prst da ga ne bi mobilizirali – preokrenu on tijek priče kao da se pred njim nalazi zbunjeno dijete.
  • Sjećam…
  • Kad vidiš povjesničara koji nema prsta za pucanje na druge… Onda… E onda okupi sve dobre i poštene, mudre i odvažne ljude da poguraju njega i njegove udžbenike… Nećeš ih naći mnogo, al ako okupiš desetak takvih, koji će spriječiti da tome bez prsta odsjeku glavu, ako njegovi udžbenici uđu u škole, ako ih vi budete svesrdno prenosili učenicima i studentima, e onda ima nade…
  • Ako takvog ne nađem?!
  • Ti si predodređena da takve pronađeš… – ne završi rečenicu profesor Vasilije nego je ponudi keksom i čajem.

Iz ciklusa: PRIČE TRAGOM UNAZAD

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s