Anto Zirdum: ENIGMATIČNA BANKNOTA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Antonyo Didak sjedio je u svom uredu na dvadesetdevetom katu najmoćnije svjetske financijske organizacije. Put do 29. kata nije bio nimalo lak, ali sad je imao svoj veliki vlastiti ured ispred kojeg je sjedila tajnica. Na velikom unikatnom stolu, gdje veliki poslovni ljudi drže fotografije dragih osoba, imao je stakleni nosač naročitog oblika, u koji se slika uvlačila između dva stakla. Kad god se želio odmoriti gledao bi u tu grafičku tvorevinu koja je decenijama bila u obitelji Čakić.

To zapravo nije bila slika već jedan neobičan vrijednosni papir – banknota na kojoj je pisalo “ Zehn Millionen Mark” izdata 1. listopada 1923.g. u Berlinu. Na njoj je pored dva pečata bilo devet potpisa, svih direktora državnih banaka tog vremena. Tom banknotom država je donositelju garantirala isplatu navedene sume uz odgovarajuću kamatu.

Anto Didak zvani Did, poznati fotograf i fotoreporter našao je taj papir kada je rušio staru kuću, jer je pored nje napravio novu.Potrošio je dobar života pokušavajući naplatiti tu banknotu koja je glasila na donosioca, ali nije dočeko. Umro je sa snovima o bogatstvu.

Od cijele te priče, koja se prenosila s koljena na koljeno, posebno je anticipirao riječ “ključ”, i kad god bi uhvatio malo vremena i želio se odmoriti od napornog posla i građenja karijere, gledao je taj papir kao točku za meditaciju. Jedne prigode njegova tajnica je nehotice prolila malo alkohola na dvoslojno staklo. Nitko to nije primijetio zbog njezina šarma i ljubaznosti.

Poslije nekoliko dana Antonyo primijeti malu mrlju na papiru. Tečnost se uvukla između stakla i došla do papira. Uzeo je nosač u ruke da bolje osmotri štetu obiteljskoj relikviji i taman je htio svoju ljutnju iskaliti na tajnici, kad mu u oči pade nešto što se na poleđini isticalo iz same mrlje. Nešto kao crta, dio slova. “Nevidljiva tinta” sinu mu u glavi. “Zar je moguće da je tu poruka napisana nevidljivom tintom”, pomisli dok mu je ushićenje raslo.

Tako je otkrio čudnu poruku strica svoga čukundjeda u kojoj je stajalo slijedeće: Broj na banknoti je šifra kojom se otvara sef u jednoj banci u Švicarskoj. Moji potomci znat će pronaći tu banku ako odgonetnu što je to karakteristično za našu obitelj. Onaj tko to otkrije bit će među najbogatijim ljudima svijeta. Kada je to pročitao Antonyu strelovito poraste tlak i za trenutak osjeti kako se gubi. U posljednji tren shvati kako se mora smiriti i pribrati inače će tajnu morati odgonetati netko od njegovih potomaka

Kad se dobro ismijao, shvatio je da se nalazi pred novom enigmom. Trebalo je pronaći banku u Švicarskoj gdje je pohranjeno blago. On je bio iskusan bankar i znao je da se to ne može pronaći nazivajući telefonom 3000 banaka u Švicarskoj.  Također nije se mogao osloniti na to da ode od banke do banke i u svakoj otvori svoj sef, kako bi prepoznao šifarski sustav, iz prostog razloga što su banke vjerojatno mjenjale svoje sustave u tako dugom periodu.  Najednom se pobojao da nije zdravo ni puno se raspitivati, jer bi mogao skrenuti pozornost neke mafijaške organizacije na sebe. Morao je dokučiti što je to karakteristično za Čakiće a što će mu pomoći da pronađe banku.

Jedne večeri, njegov sin Nikolo, koji je  dobio talijansku varijantu jednog od dva najčešća imena  u obitelji Didak, došao je ranije kući i budući nije dugo vidio oca dođe ga pozdraviti. Zateče ga s kopijom njemu poznatog papira.

– Nešto puno radiš oče u posljednje vrijeme – reče mu na tečnom Hrvatskom, jer je s ocem često razgovarao onako kako je naučio u Bosni, kada je bio na ljetovanju kod djeda.

– U pravu si Nikolo. Proučavam povijest naše obitelji i mogu ti reći da to i nije tako lako – odgovori mu ni sam ne znajući zašto sinu daje do znanja čime se bavi.

– Još uvijek pokušavaš riješiti problem te famozne banknote – reče mu Nikolo, mladić koji je bio pred krajem studija, a znao je cijelu priču o tom papiru i o nemogućnosti da se naplati tako velika suma novca.

– Otkrio sam nešto o čemu nikome nisam govorio. Ovo je cijelo vrijeme bio ključ kojim se dolazi do velikog blaga – odgovori mu otac.

Mladić zainteresirano pogleda.

– Nažalost, još nisam došao do ključa enigme koja će me uputiti na ime banke. Stalno tragam za time što je karakteristično za obitelj Čakića, ali jednostavno sam zapeo.

– Čuj, i meni je nešto zapelo za oko, ako smijem primijetiti. To je nadimak koji su nosili svi naši preci, osim tebe, jer si mlad napustio rodni kraj i nisi se vraćao. Svi oni su imali nadimak DID. Kad sam bio u Bosni i kad sam rekao da sam unuk Nikole Didaka, ljudi bi malo stali, a onda pitali: “Jel DIDOV”. Jesi li o tome razmišljao?

– Jesam. Did je bio biskup bogumila, paterena ili kako u knjigama piše “crkve bosanskih krstjana”. Najvjerojatnije su Čakići dobili taj nadimak po nekom pretku koji je bio Did crkve bosanske. No, ne mogu tu pronaći neku vezu. Razmišljao sam o protestantskoj banci, o Kalvinu, Cvingliju, Luteru, ali oni su živjeli mnogo kasnije od bogumila.  Nema tu logike.

– Riječ DID je kratka i mora asocirati na neku skraćenicu – reče Nikolo zamislivši se za trenutak. – Društvo Industrijskih Dioničara. Ima li neka banka SIC ili GIA u Švicarskoj?

– Ima – dreknu Antonyio, da se mladić skoro prepao. – Bog te tvoj, kako se nisam sjetio – reče on dok je ustajao da zagrli sina. – Svaka ti čast, pravi si Didak. Napokon smo riješili enigmu obitelji, a ako bude kako ja pretpostavljam bit ćemo bogati. Hajdemo popiti u to ime.

Nikolo je bio toliko  zbunjen, da nije mogao progovoriti. Otac je više bio oduševljen otkrićem ključnog problema, nego spoznajom da mogu biti iznimno bogati. Njega je sve to zateklo. Došao je sebi tek kada ga je žestoki alkogol opržio po grlu i utrobi.

– Nikolo sine, slušaj dobro! Nikome ni riječ o ovome. Ponašaj se normalno. Ja ću uzetui godišnji odmor na poslu, a ti nekako dobij tjedan dana slobodno na fakultetu. Idemo u Švicarsku. Trebamo još samo otkriti u kojoj filijali te banke je deponirano blago. To nam neće biti teško. Kada vidimo s čim raspolažemo, tad ćemo odlučiti što dalje da radimo. Molim te još jednom, ponašaj se i radi kao da se ništa nije dogodilo. Didaci su živjeli i bez tog bogastva i nemojmo dozvoliti da nam ono pomuti razum i osjećanja.

– Ni majci, ni sestri da ne govorim?!

– Tako je sine! Pogotovo njima ne ako ne želimo pakao od života. Tko zna što je u tom sefu? Možda samo danas bezvrijedni novac.

*

Antonyev djed  Anto Didak,  zvani Did,  pronašao je tu banknotu svoga strica pod tavanskom gredom, kada je pošao renovirati staru kuću. Njegova majka mu je tada ispričala sve o stricu i ocu što je znala i o tome kako je čuvala te papire s važnim obiteljskim dokumentima još od stare Jugoslavije i još nekim papirima od NDH koji baš i nisu smjeli vidjeti svjetlo dana.

Po njezinoj priči Nikola se pojavio negdje u vrijeme velike krize, kada papirni novac nije ništa vrijedio, s punom jutanom vrećicom sjajnih zlatnika. Bratu  i sestrama je kupovao je zemlju. Preostali dio trošio je na svoj potrošeni momački život po kavanama i bordelima Sarajeva i Zagreba.

Pričalo se kako je jednog sajamskog dana, kada je izišao iz gostone kod čuvene Hanke, dočekan u mraku, isprebijan na mrtvo ime i opljačkan. Bio je sklon kavgi i na njega je režalo puno mlađih ponositih sirotana teko da je bilo teško izdvojiti potencijalne sumnjivce. Nakon sedam dana preminuo je od zadobivenih rana.

Didov otac je znao da Nikola ima jednu čudnu banknotu na deset milijuna maraka, uzeo ju je i dugo promatrao i pokazivao ljudima dok je nije, ubačenu u oveću smeđu kuvertu, zajedno s papirima o kupnji zemlje, raznim potvrdama i krsnim listovima za petoro djece, zauvjek negdje zaturio. Kako nikada nije čvrsto vjerovao u taj bratov novac, nije ni očajavao što ga je izgubio i moglo bi se reći da su svi pozaboravili šareni njemački papir.

 Svi osim Ante.

Anto je angažirao odvjetnike, fratre, mešetare i svi su se tu potrudilii, jer je niz ništica iza jedinice bio dugačak. Principijelni Nijemci ogovorili su da postoji neka klauzula po kojoj je isplata moguća ako postoje trojica od onih devet direktora državnih banaka. Potraga je potrajala. Našao je dvojicu. Jesu bili stari ali živi. Treći je upravo te godine umro.

Tada je Anto odustao od potražnje cjelokupnog basnoslovnog iznosa, htio se nagoditi. Da mu daju samo deset milijuna. Bez tih silnih kamata. Nijemci su tu principijelno stali na stajalište: sve ili ništa. Onda je počeo tražiti načina ne bi li mu isplatili samo milijun i sanjati manje zahtjevne snove od onih koje je sanjao dok je očekivao moguće višestruko veće sume. Njemački bankarski sustav nije bio za nagodbe, jer je njihov zakon, kojega su oni poštivali, bio jasan.

Tek, kada je potrošio svu ušteđevinu, nadajući se da će naplatiti “barem nešto” od Njemačke države, Anto je saznao da je njegov stric Nikola tu banknotu od 10 milijuna maraka kupio za nekoliko zlatnih američkih dolara, jer je tada već počela visoka inflacija pred slom čitavog sustava.

*

Nikola Didak je u Prvi svjetski rat je ušao kao poručnik. Početak rata, 1914. godine bio je u Srbiji kao časnik u 5. armiji. U travnju 1915. godine borio se na zapadnom frontu s činom nadporučnika, a već krajem svibnja 1915. godine, po ulasku Italije u rat, našao se na Soči. U bitkama na Soči tjekom 1916. istaknuo se kao hrabar i odlučan zapovjednik i tu je dva puta promaknut u viši čin. U bici kod Kaporeta krajem listopada 1917., kada su snage Centralnih sila probile talijanski front i izbacili Italiju iz rata sve do samog kraja, stekao je čin pukovnika Austrougarske vojske. A pukovnik biti nikada nije bila  mala stvar. Poslije toga nalazio se u stožeru feldmaršala Borojevića sve do lipnja 1918. kada mu se pomalo počinje gubiti trag u evidencijama carske vojske, da bi mu se od 24. listopada 1918. za vrijeme bitke kod Vitoria Veneta izgubio svaki trag u vojnim evidencijama.

Po svoj prilici je bio zadužen za dragocjenosti koje su bile ratni plijen časnika stožera 5. Armije (sočanske), odnosno stožera grupe armija Borojević, a koje je netko morao sklanjati na sigurno. Nigdje se to nije moglo eksplicitno utvrditi, ali iz dužnosti koju je obnašao od 1917. i često odsustvovanje iz evidencija krajom 1918. godine, moglo se zaključiti da je obavljao neke povjerljive zadatke. Njegov misteriozni nestanak u metežu raspadnutog carstva također je zanimljiva pojava. Pedantne evidencije Austrougarske vojske nisu bile bez važnih napomena. Bilo je dezertiranja u tom ratu, ali o tome je vođena precizna evidencija do zadnjeg dana. O njemu nije bilo nikakve napomene da je dezertirao, da je ranjen ili poginuo.

Po završetku rata, 1918. i 1923. godine pukovnik je neupadljivo živio u Švicarskoj, skrivajući svoj identitet i često mijenjajući mjesta.

Pronađen je samo podatak da je 1922. godine boravio nekoliko mjeseci u poznatom hotelu Savoy u Zürichu. Zapravo u hotelu je samo spavao, a hranio se u restoranu Kroppf, stotinjak metara od hotela, u jednoj uskoj uličici. Iz  napomene u knjizi gostiju, koju su pedantni Švicarci čuvali kao muzejsku vrijednost, jer su u te knjige bili upisani mnogi znameniti ljudi, moglo se zaključiti da se Nikola na izvjestan način skrivao. Novca je sigurno imao čim je odsjeo u tako skupom hotelu tako dugo, ali ako se skrivao onda sigurno nije dugo boravio u skupim hotelima.

Gdje je boravio od 1928. do 1933. kada se vratio u Bosnu, može se zaključiti samo iz priče Antine majke koja je rekla da je došao iz Njemačke.

No, negdje sredinom 1941. u njihovu kuću došao je visoki njemački SS-ovac i vrlo prijateljski se raspitivao za Nikolu Didaka. Kad su mu rekli da je umro prestao je dolaziti.

Iz ciklusa: PRIČE TRAGOM UNAZAD

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s