Anto Zirdum: dr. Slobodan Lang – humanitarac s vizijom

PROLOG za knjigu BIJELI PUT CRNA ZIMA

 

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

DR. SLOBODAN LANG 2013.

“Genocid”, “holokaust”, spadaju u onih prvih stotinu riječi, ključnih i najfrekfentnijih pojmova koje nauči svako dijete iz židovske obitelji ili obitelji u kojoj je bar jedan član Židov, a koje je rođeno poslije 1945. godine. A Slobodan je rođen 8.listopada 1945. godine od majke Marine, rođene Molr, i oca Rikarda Langa, koji su prije njegova rođenja preselili iz Vinkovaca u Zagreb.

Prezime Lang često je u Europi. Ima ih u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Engleskoj, Danskoj, Poljskoj, Češkoj… Otvorite bilo koju opću enciklopediju i možete pronaći najmanje pet znamenitih ljudi s tim prezimenom, a još tuce s prezimenom u čijem korijenu je Lang… Također, ima dosta toponima s korijenom ove riječi. Languedoc – stara pokrajina u južnoj Francuskoj, (glavni grad – Tuluz); Langoy – otok na sjeverozapadu Norveške; Langeland – dansko ostrvo. Čitav jedan narod, koji je u VI. stoljeću držao dio Panonije, zove se Langobardi. I jedan morski rak koji živi u Sredozemnom moru a naraste i do 40 cm zove se langust. Otkuda ova židovska obitelj vuče svoje prezime to je danas teško odgonetnuti.

Ako bi, pak, netko pomislio kako se Slobodanov svekoliki ljudski identitet razvijao u kompleksu odnosa između majke Hrvatice, podrijetlom iz poznatih Dubrovačkih obitelji Sordo (Sorkočević) i Molr, i oca Židova čija obitelj je živjela u Vinkovcima najmanje dvjesto godina, onda bi se grdno prevario. Marina i Rikard su bili suvremeni ljudi, a što je najvažnije voljeli su se i za svoju djecu učinili sve najbolje što su mogli, a uz to su im baštinili odrastanje u ozračju ljubavi i sloge. No, tu su neizbježni babe i djedovi, none i nonići čija je uloga u evolucijskom ciklusu prečesto presudna, jer su oni ti koji imaju najviše utjecaja na odgoj djece u dobi kada ona najviše uče. Međutim, i pored najboljih namjera djedovi i bake, none i nonići znaju biti opterećenje unucima, naročito ako imaju prevelike zahtjeve i ako su oni protivni zahtjevima roditelja, a još je gore kada roditelji od oca i roditelji od majke imaju protivstavljene zahtjeve.

Da bi se, pak, u jednoj kratkoj priči, u prologu za sasma drugu priču, najkraće a najzornije prikazao svijet Slobodanova odrastanja, najbolje je opisati dva predmeta koja su ga pratila od desete, odnosno dvadesete godine njegova života.

Prvi je jedna mala grafika kojom mu je nono Viktor ukazivao na svoju životnu preokupaciju, bez obzira što je tada, kada mu ju je darovao, nova Jugoslavija, diktatura proleterijata i radničko samoupravljanje uzimalo maha. Na grafici, s prednje strane, piše:”Posljednji Zrinski” i prikazuje čovjeka duge kose, kakva se tada nosila, pored prozora ukomponiranog u velike debele zidove, najvjerojatnije tamničke. Na poleđini piše, prvo jednim rukopisom: “Dragom prijatelju Viktoru povodom imendana na uspomenu”, potpisao je: “Albert Makanec, Zmaj vrhbosanski – Viktoru Molru, Zmaju svetoandrijskom; Zagreb, 28.VII. 1939.”, a drugim rukopisom:” Mom dragom Slobodanu! Po njegovoj želji darujem s nadom da će dostojno čuvati ovu sliku zadnjeg potomka jedinca slavnog narodnog mučenika hrvatskog bana Petra grofa Zrinskog Ivana Antuna.” Datirano: Zaton Mali, 18.VI. 1955.

Drugi je Biblija na čijoj prvoj,praznoj stranici, piše: “Mom dragom unuku Slobodanu na sjećanje da je na krštenju primio Sv. Rimo-katoličke vjere! U Dubrovniku 28.VII 1965. Nono Vitkor”

Dvije godine prije prvog dara, 1953. godine osnovan je Yad Vashem, park sjećanja na holokaust židovskog naroda. Smješten je na Har Harizakonu (Brdo sjećanja) u Jeruzalemu. Yad Vashem je kompleks muzeja, spomenika te centac za učenje i istraživanja holokausta koji je sproveden između 1933. i 1945.godine u vrijeme kada je veći dio Europe bio pod nacističkom okupacijom. Slobodan je imao tada osam godina i nije mogao ne čuti u svome domu kako otac i majka, te njihovi prijatelji pričaju o skoro 6 milijuna žrtava holokausta.

Tri godine prije drugog znakovitog dara od svoga nona Viktora, 1962. godine osnovan je sud za dodjelu Medalje pravednika koja se daje za zasluge tjekom Drugog svjetskog rata, onima koji su, bez naknade, rizikovali život da bi spasili tuđi, u ovom slučaju život Židova. Ime onoga koga proglase pravednikom ispisuje se na Zid časti i za njega se sadi drvo – maslina koja živi i do tisuću godina – u aleji pravednika. Slobodan je tada imao sedamnaest godina i nije mogao ne početi razmišljati i promišljati o pravednicima. Naročito zbog toga što bi povremeno otac načeo tu temu…

A od trena kada je prvi put mogao sklopiti složeniju apstraktnu misaonu konstrukciju, negdje na drugoj godini studija medicine, on je razmišljao o jednom pitanju: Zašto neki ljudi postaju koljači, a drugi pristaju biti zaklani? Zašto jedni imaju nož a drugi vrat?? Kako dolazi do genocida? Koja je to tehnologija zla? Gdje je njegovo izvorište? A ta pitanja proganjala su ga čitav život i sve što je radio, svjesno ili nesvjesno, bilo je u funkciji borbe za legitimnost ideje dobra u svakodnevnom, praktičnom, životu.

A kada je odrastao morao se suočiti s činjenicom da genocid u Drugom svjetskom ratu nije jedinstvene pojava već povijesna kategorija koja ima svoju prošlost i budućnost. No, istinski poriv za borbu protiv genocida dobio je ratom u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni i Hercegovini. Tad je shvatio da osim prošlosti i fikcijske budućnosti genocid ima i svoju sadašnjost. A sadašnjost su bili granatirane bolnice, puni logori ratnih zarobljenika i zarobljenih civila, etničko čišćenje, izbjeglički logori i kampovi… Sve svoje snage usmjerio je na borbu protiv genocida, ali postupno je shvatio da na prvo mjesto treba staviti borbu za dobro, jer je to izravan put i borbe protiv genocida. A kada je to shvatio neštedimice se dao pomagati stradalnicima. To je trebalo i praktično i teorijski osmisliti, a on je tu bio neumoran. Njegovi posjeti svugdje gdje je pomoć trebala, inicijative, ideje, prijedlozi i ostvarenja su toliko brojna da bi napaćenima u kojekakvim enklavama strave i užasa zadrhtalo srce od nade u pobjedu dobra, pri spomenu njegova imena, ma kako konkretna situacija u kojoj su se nalazili bila teška. A on se doista nije libio ići svugdje gdje je čovjek nedužan stradalnik, gdje se zlu trebalo suprostaviti dobrotom.

Tako je časno hodio i u Srednju Bosnu, Lašvansku dolinu. Pošao je pomoći ljudima koji su gotovo izgubili svaku nadu da dobro uopće može egzistirati na tom prostoru. Ova knjiga govori upravo o jednom u nizu djela i akcija u kojima je on mobilizirao mnoštvo ljudi koji su željeli učiniti dobro – samo je trebao da netko povede kolo.

Ovo je knjiga i o tim ljudima, samo nekima od njih čije sudbine su se isplele u pleteru dobra koji je Slobodan Lang, humanitarac s vizijom, osmislio i započeo plesti. Ostavljamo je generacijama za poduku o tome kako treba odgovoriti izazovu dobra jer u sukobu dobra i zla, ma kako to izgledalo kao fraza, dobro mora pobjediti. Nemojte to zaboraviti ma kako vam bilo teško, ma kako bilo bezizgledno, jer da nije tako ne bi ni života bilo.

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s