Umro je DR. SLOBODAN LANG

TEŠKA NOĆ PRED POVRATAK KONVOJA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

prosinac 2013 u Vitezu

(ulomak iz knjige BIJELI PUT CRNA ZIMA)

 

Vezisti prvi znaju da će nešto biti – da se sprema napad; samo što ni oni nikada ne mogu sigurno reći točno kad i na kojem mjestu. Dugo su muslimanske snage pripremale napad i čekale pogodan trenutak. Znali su to vezisti jer su tih dana često hvatali i dešifrirali poruku: “Napad je ujutro…” Poslije nekoliko sati uhvatili bi poruku koja je govorila: “planirana B/D odgađaju se do daljnjeg”. Znali su kamo idu i odakle dolaze poruke. Iz stožera 7.korpusa u Opari. To iscrpljivanje trajalo je danima prije dolaska konvoja a branitelji su stalno bili u pripravnosti. A pripravnost iscrpljuje, otupljuje oštricu pažnje i stege.
Kada je konvoj stigao i vezisti su odahnuli. Nekako su, kao i većina drugih, vjerovali da muslimani neće napasti dok je konvoj tu. Tek slušali su mnogo puta kako MOSovci razmjenjuju jednu poruku: “Mora se vratiti koliko je ušlo ili niko”. Pripravnost je i dalje bila na snazi i među nekim bojovnicima na crti moglo se čuti: “Oni nama dali pripravnost da oni mogu hapat konvoj…” Dragan je svojim ušima čuo jednoga gdje tako govori i rekao mu je da to nije točno i da oni na vezi znaju kako su muslimani spremni napasti. No, nisu baš svi potpuno vjerovali u to.
Oko 22 sata, 21. prosinca 1993. godine uhvaćena je poruka da planirana B/D počinju ujutro s izlaskom sunca. Vezisti su to odmah javili svojemu pretpostavljenome, ali su dobro naćulili uši nebi li, kako je to bilo posljednjih dana, čuli opoziv zapovijedi. U ponoć je već bilo jasno kako se nešto sprema. Nastala je famozna ŠUTNJA. Kanali koje su slušali utihnuli su, kao da protivnički vezisti spavaju. A vezisti su znali da ne spavaju.
A ta zlosutna šutnja unijela je zabrinutost i graju među vozačima kamiona koji nisu mogli zaspati iščekujući povoljne vijesti i znak da će se moći izvući iz pakla i vratiti kući. Oni koji su bili domaći otišli su svojim obiteljima, ali ostali su bili u Novoj Biloj, u pilani i osluškivali tišinu. Neki su pokušavali ležernim razgovorom prekratiti mučninu čekanja.
– Čuj, Zajec, ja sam si mislil kak je ovdje sve kamenje. Kad ono nema kamenja – veli jedan Zagrebčanin svom kolegi vozaču nastojeći reći kako je imao iluzije glede ove Bosne.
– Je, moj Tota, Franc se bu dobro zajebal ako ovo bu dal..- odgovara mu Zajec, nastojeći svoj njihovoj muci dati malo općenarodnog značaja.
Dok su oni tako ćaskali netko reče da je u kantini u sastanak, zakazan za 23 sata.

*

Dr Lang je odmah obaviješten o tome kako muslimani spremaju napad.
Prethodnu noć zbog takvih informacija nije oka sklopio tražeći jamstva za sigurnost povratka konvoja. Garancije koje je dala Vlada R BiH preko svoje ambasade u Zagrebu njemu nisu bile dovoljne. Zato je alarmirao cijeli Ured akcije u Zagrebu i tražio da apeliraju za pomoć kod svih relevantnih čimbenika u Hrvatskoj i svijetu. Tražio je da predstavnik Vlade R BiH i njezin ambasador u Zagrebu dođu na lice mjesta i omoguće nesmetan povratak konvoja. Naravno, nitko nije došao i on je odlučio ne vraćati se po ultimatuimu koji je istjecao ujutro 21. prosinca u 6 sati.
Slijedeći termin koji je pukovnik Williams dogovorio s III. korpusom Armije BiH bio je u 12 sati, ali s njime i slijedeći ultimatum, ovaj put od britanskog bataljuna. Satnik Simon Gell prenio je taj prijedlog baš ultimativno: “…u suprotnom, britanski bataljun neće dati pratnju konvoju”. Poslije svega što su preživjeli pri dolasku, nije mogao prihvatiti rizik povratka bez apsolutnih garancija. Još su mu odzvanjale posljednje riječi tog žutokljunca, koji je mjesec dana bio u Bosni: “Britanski bataljun ne želi imati više nikakove veze s Konvojem Bijeli put!” Dok je demonstrativno odlazio izlanuo je ono što su mogli razumjeti i oni koje ne znaju engleski: “Bloddy konvoy”. Nije imao druge nego zakazati konferenciju za medije u 12 sati i time dati do znanja da od polaska u podne nema ništa, a putem medija izvršiti pritisak na moćnike raznih provenijencija.
“Gospodo, vođstvo Konvoja Bijeli put odlučno odbacuje ultimatum UNPROFOR-a i III korpusa o vremenu povratka Konvoja u Hrvatsku. Tražimo garancije sigurnosti svakog pojedinca poimenično, kao čovjeka i hrvatskog državljanina, kao i sigurnost hrvatske imovine u povratku. To što su muslimanski mediji iz Sarajeva jedan paket proglasili vojnom opremom, stvorilo je među muslimanima uvjerenje kako je o ratnom, a ne humanitarnom konvoju, što povratak, bez izričitih garancija, čini opasnim po živote naših ljudi. Muslimanski mediji su boce s kisikom, dekleriranu medicinsku opremu, nazvali ratnim materijalom, čime je stvoren animozitet muslimanskog življa prema Konvoju uopće… Pozivam Hrvate na istaknutim pozicijama u Sarajevskim vlastima, te nadbiskupa Puljića da ovoga puta testiraju vlastitu odgovornost i utjecaj koji imaju, te da žurno dođu u Srednju Bosnu…” Sve što je rekao na toj presici još jednom je prošlo kroz njegove misli.
Razmišljao je i o rječima Pukovnika Blaškića: “Oni su uvjereni kako je došao trenutak da sa svih strana uđu u Vitez, kako bi, prema obećanjima Zapovjedništva III korpusa, i, kako se čuje, zapovjedi samog Izetbegovića, u ovom gradu dočekali Božić, zajedno s “poštenim” Hrvatima. No, zaprepašćujuće je što u svemu tome sudjeluje i britanski bataljun UNPROFOR-a”, rekao mu je tog jutra ne bez zabrinutosti mladi pukovnik kojemu su mnogo toga natovarili na pleća. Malo je dvojio o njegovim prosudbama, ali kada je čuo da ga satnik Gell traži kako bi prenio poruku da III korpus nudi još 700 policajaca kao dodatno osiguranje ukoliko vođstvo Konvoja prihvati odmah krenuti, najkasnije do 17 sati, više nije sumnjao da su muslimanske snage Konvoj uplele u mrežu svojih planova, a da im britanci u tome idu na ruku. Shvatio je da Blaškić ima pravo kada tvrdi kao oni imaju namjeru napasti prije nego na snagu stupi Božićno primirje kojemu je on kumovao…
No, ta noć mu je bila još teža; možda najteža u životu. Navikao je on bio na probleme, na poraze i razočarenja na koje dobro nailazi u sukobu sa zlom, ali ta šutnja, taj zloguki muk radio uređaja govorili su mu da se nešto doista sprema. Alagić mu je nudio da se skloni u Guču Goru. Htio je po svaku cijenu da ga odvoji od Konvoja. Sve je to Doktoru bilo jasno ali trebalo je donijeti odluku.
– Čulo, daj molim te sazovi sve vozače koji su u Novoj Bili na sastanak u kantini – reče Doktor svom suputniku iz mnogih kritičnih situacija.
– Može li u jedanaest? – upita Čulo dok je gledao na sat koji je pokazivao 22,15.
– Može! – odgovori Doktor. Njih dvojica su se doista dobro razumjeli.
Čulo je otišao do pilane a Doktor izađe iz župne kuće, van. Bila je hladna, vlažna noć, puna zloslutne magle i mraka. Da nije bilo malog tračka svjetlosti od žarulje pred ulazom u bolnicu čovjek ne bi rekao da je ovdje ikada postojala električna energija. Te noći i mjesec se skrio, a zvijezdama nije bilo ni traga. Sklopio je ruke grčevito uzajamno stežući šake i pogledao u nebo: “Bože”, poleti njegova misao kao jeka, ” vodim konvoj, a ti vodiš sve nas. Sve je ovo suludo, ali ja sam više nemoćan. Ako mi pogine više od 20% ljudi morat ću se ubiti…”
Nedugo potom izađe i fra Franjo Grebenar za njim van.
– Ne dopada mi se ova tišina nimalo – reče pomalo zabrinuto Greba.
– Sada se možemo još samo Bogu moliti. Sve je u njegovim rukama.
– Uzdajmo se u Boga, ali odluka je u našim rukama – odgovori Greba podsjećajući ga na ono što je i sam znao.
– Je li Herman ustao?
– Jeste. Eno ga čeka.
– Onda hajdemo – reče doktor fra Franji koji je vozio.
Kada su stigli do kantine u pilani Sebešić sanjivi i iscrpljeni vozači, najviše ih je bilo iz Zagrebačkih transporta, već su se razbudili, ako su uopće i prilegli. Uljanice su gorile na sve strane a njihov dim se mješao s dimom pušača koji su pušili više nego inače. Sablasna slika malo je oživjela kada je Doktor ušao s Grebom, Hermanom i Antom Damjanovićem. Čulo i Ante Čičin Karlov već su bili u sali.
Imali su oni mnogo sastanaka tjekom dvanaest dana puta, ali svi su znali da ovaj nešto znači…Svi su oni bili u Lašvanskoj dolini svoju drugu noć. Prvu noć su se privikavali na pokoji pucanj koji je parao tišinu oko Doline, a te noći slabo je bilo pucnjave i ta tišina ih je mučila. A načuli su ljudi nešto i o napadu koji se sprema. Gledaju u Doktora i čekaju što će reći.
– Gospodo, situacija je veoma složena. Imamo dojave da će muslimanske snage napasti…- trenutak je razmišljao – ovu enklavu i konvoj, i mi moramo odlučiti hoćemo li ujutro ići ili nećemo… Ja hoću da glasujemo o tome…
Tada je u sali nastao žamor. Svi su vozači nešto znali, slutili, ali kada im je Dopktor rekao da mogu biti napadnuti, tada se u svakome probudio vlasti ego. No, negdje duboko, u iskonskom biću plemena koje se brani, ljudi su imali potrebu nekoga proglasiti legitimnim vođom, ratnim poglavicom, kojemu on i podređuju svoj individualni egoizam u cilju opstanka plemena. Jedan vozač se podigao iz gomile i sasvim jasno izrazio to kolektivno nesvjesno pitanje opstanka.
– Nećemo tako Doktore. Ti si nas ovamo dove, ti i odluči hoćemo li nazad, i kako !?
Tada se javio tihi čovjek, Ante Damjanović i nazočnima objasnio vojnu složenost situacije: naročito koliko sama nazočnost konvoja usložnjava operativnu brigu stožera pukovnika Blaškića. Također im je objasnio koliko bi trajalo da se organizira izvlačenje ljudstva helikopterom… Dok je on govorio u sali restorana poduzeća Sebešić vladao je muk koji je Doktoru dao šansu da još jednom promisli.
Prvi puta u životu Doktor je dobio ulogu ratnog poglavice, vođe. Na tom putu u kojeme je uložio silne napore da spasi živote nedužnih, bespomoćnih, ranjenih, ucviljenih… Animirao je pojedince i strtukture moći i vlasti. Mobilizirao je dobre ljude da oslobode tu svoju dobrotu i uliju nadu onima koji su bili na kraju snaga. Propagirao je novu filozofiju međunarodnog humanitarnog djelovanja. Pregovarao je sa svime i svakim. Činio ustupke, izazivao poglavice… Pazio je da ne upadne u zamke njihovih suludih geostrategija, strategija i taktika… Uspio je… Doveo pomoć… I na kraju su ga uhvatili u zamku!? Potpuno bespomoćnog! Ratne poglavice htjele su svu tu dobrotu izvrgnuti ruglu, učiniti katastrofom kako bi obeshrabrili sve one dobre ljude koji su i koji će i ubuduće pomoći čovjeku u nevolji. Htjeli su slomiti dostojanstvo dobrim ljudima, a njemu, i kroz njega svima koji ne poštuju silu, slomiti ponos. Natjerati ga da i on odlučuje o smrti, ne o životu jer on je sve radio kako bi spasio živote.
Sve je to Doktoru postalo jasno u nekoliko trenutaka dok je razmišljao. Shvatio je da mora preuzeti ulogu ratnog poglavice vojske bez oružja, vojske naoružane dobrotom, ali nije se dao potpuno uhvatiti u zamku.
– Gospodo, imamo dva riješenja. Jedno je da odlučimo kako će mo tu ostati… Možemo ostati i pokazati da nemamo hrabrosti da držimo do kraja uspravno glavu… Počet ćemo jesti hranu koju smo donijeli, trošiti lijekove koje smo dovezli, počet ćemo piti, međusobno se svađati, svađati s mještanima… Ili, druga je varijanta da smo spremni ići. Kao što Ante reče, ne smijemo dodatno usložnjavati sitaciju. Moramo pokazati snagu hrvatskog čovjeka i dostojanstvo do kraja. Donijeli smo krv…, ali moramo biti spremni i svoju dati, ako je u pitanju dostojanstvo hrvatskog čovjeka… – reče on prije nego je pustio Hermana da stavi stvar na glasanje.
Pitanje je bilo jednostavno: -SMIJEMO LI HOĆEMO LI sutra ujutro krenuti!?
– SMJEMO – HOĆEMO !!!- čulo se po sali dok su ljudi dizali ruke. Svi, osim jednoga.
– Što je s tobom???
– Ja sam suzdržan!!!???
– Zašto čovječe? – javi se Branko Čulo iznenađen takvom reakcijom.
– Ja sam za, ali tražim od doktora Langa da bude u prvom vozilu. Ako on neće biti na čelu konvoja, ako negdje ode, ja neću ići…
Poruka je bila sasvim jasna. – Gospodo ja sam na čelu kolone, ujutro krećemo -, nije bilo druge nego se prihvatiti uloge vođe.
A kad je prihvatio nametnutu ulogu, Doktor je opet počeo razmišljati o tome što će se dogoditi ako mu pogine puno ljudi.

*

Po svršetku sastanka, Doktor je otišao prileći. Kada je stigao u župni dvor bila su već 2 sata izjutra.
Svega dva sata kasnije vojna policija je pošla po domaće vozače koji su bili kod svojih kuća, na poznatim adresama. Nekako u isto vrijeme oživjeli su radio uređaji, a prikunjali vezisti su shvatili kako je počela provjera veze. Muslimanske postrojbe su javljale svome zapovjedništvu da se nalaze na P/P (početnom položaju). Vezisti nisu dali da ih uhvati ona poznata ratna neuroza pred napad. Grčevito su dešifrirali poruke. Bio je to 22. prosinca period u godini kada je noć najduža a dan najkraći. Iz prethodnog iskustva su znali da MOS napada točno u onom trenutku kada u kalendaru ili takvimu piše da nastupa dan, a do tada je bilo još vremena. S druge strane ni konvoj nije bio još otišao. Oko 4 i 30 javili su svome zapovjedniku da je MOS na P/P i da se napad očekuje čim svane. Sve su dobro predvidjeli osim jedne stvari.
Vikićevi specijalci ravnali su se po kuranskom tumačenju kada se noć i dan smjenjuju. Za njih je mrak kada se ne vidi razlika između bijelog i crnog konca. Čim se mogao vidjeti bjeli konac oni su krenuli tiho, dugo planiranim i pripremanim prolazom, kako bi zašli braniteljima u reonu Križančeva sela iza leđa. Umor branitelja i gusta magla išli su im u svemu na ruku.
Tek oko 6 sati crte su oživjele; pucnjava se čula prvo sporadično a onda na sve strane. Onda su dešifranti imali pune ruke posla. A poruke koje su slale postrojbe s terena svom stožeru u Opari bile su jezive: “7. muslimanska probila crte na svom pravcu napada…Idemo dalje…”; “17. Krajiška probila crtu…Ide dalje…”; “712 probila…idu dalje…”; 316, 325 isto tako.
Kada se netko sjetio, s crte, nazvati vezu kako bi se najbolje informirao “Šta ima…” dobio je odgovor: “Šuti, jebiga nevalja…”
U cijeloj toj zbrci ponovo hvataju poruku o konvoju: “Propustite konvoj, nemojte kontrolirati ni prebrojavati. Koliko god bude išlo propustite…”
Bilo je to nešto novo u odnosu na ono što su slušali u posljednjih nekoliko dana. Bili su iznenađeni kao i oni kojima je poruka poslana, a kojima se tih dana striktno govorilo: “Koliko uđe mora i izaći. Ili niko…”

Anto Zirdum

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s