Ferenc Payrits (Franjo Pajrić): BEZ GRANICE

 

1459829_10151778793861272_2039047696_n (1)

Bila je mokra kasna jesen, kada se je mladi plemić  Nikola iz Praga uputio  prema  jugu. Prije no uhvatio sijer juga skrenu kratklo u Bečko Novo Mjesto. Mladalačka znatiželja ga povuče da pogleda sve o čemu je pročitao na putu iz Praga.I doista nije pogriješio. Bilo je dosta toga za viditi. Starina, povijest i ona nevjerojatna priča sa Rihardom Lavljeg Srca, kraljom Engleske ga je skroz opčinila, ali i zamislila nad pitannjem sudbine vladara i znamenitih ljudi koji s velikih visina padnu nisko u ovakove uznice.

Tog ljeta 1664. godine stvarno je puno padala kiša, čak je i rijeka Lajta pokazala svoju grdu stranu, pa je poplavila cijela sela, a i manja riječica Wulka je poplavi hrvatska sela med  Željeznom i Šopronom.

U Šopronu je navratio kod jednog dobog prijatelja bana  Nikole i ponio sa sobom pismo u Čakovec.

Šopron prastari grad na cesti života, žili kucavici, koja  već tisućljeća  poprijeko povezuje cijelu Europu u relativnoj sigurnosti od Osmanlija živio svojim životom. Upravo su počeli na nekim poloižajima na obroncima Nežiderskog jezera sa kasnom berbom, jer se trebalo požuriti, zbog  štetneplijesni, koja je ove godine bezobrazno nagrizala dragocjene slatke bobice, iz kojih će se praviti nadaleko poznato desertno vino Ödenburger Ausbruch.  Otkada su Turci zavladali Srijemom i Fruškom Gorom, ovaj kraj zapadne Ugarske  napravio je sve da bi mogla  utoliti žeđ i potražnju sladokusaca Europe za ovom delicijom.

Do Čakovca je put prolazio relativno mirno. No Nikola je znao, da je na političkoj karti vrlo burno. Otkako je kralj Leopold Habsburški, nakon sjajne pobjede kod Szentgotharda potpisao sramotni Vašvarski mir sa Osmanlijama plemstvo u Hrvata i Mađara pozivajući se na Zlatnu Bulu kralja Andrije II. i Werböczy-jev Tripartituma ozbiljno razmišljalo  o organiziranom otporu, na kojeg su imali  po  prije  navedenim  aktima  puno  pravo.

U mislima mladog Nikole motalo se i  nešto drugo od skorašnjega susreta sa  Nikolom Zrinskim.  Uzbuđivala ga je mogućnost učenja od   poznatog  vojskovođe i ratnika na glasu.

Došavši na dvor vidno stariji grof Nikola primio je svog mlađeg  kolegu po  staležu  vrlo srdačno I dobrodušno kako stariji muževi primaju iskrene mladiće koji žele našto naučiti od pravoga učitelja. Osjećala se pozitivna klima, privrženost i prisnost između već okaljenog gospodina u svojim najboljim godinama i  mladog, ali perspektivnog plemića iz Transsilvanije, željna znanja.

No sve je to potrajalo samo 4 dana , jer se tog kobnog 18. studenog u Kuršanečkom lugu predvečer dogodila strašna tragedija. Ubijen je stari grof Nikola.

(Mladi Nikola je sve to vidio svojim očima i  kasnije opisao u svojim memoarima).

Budući se tu više nije imao razloga zadržavati nastavio je put ka Ozlju. Tu  je ostao nekoliko dana, kao gost Petra Zrinskog, brata ubijenog Nikole, koji tada nije bio osobno nazočan.

Ozalj se je jako dopao našem mladom junaku. Cijeli kraj podsjećao ga je na  djetinjstvo, bezbrižne dane u Maloj Buni gdje je rođen.

Ljudi su ga posebno dirnuli. Bez znanja hrvatskog jezika dosta se dobro sporazumio s njima, jer ga  dosta riječi podsjetilo na riječi u starom rumunjskom, kojeg je još kao mali dječak naučio igrajući se podno renesansnog  dvorca  obitelji  Bethlen.

Dan uoči odlaska dalje prema Veneciji sjedio je tako na nasipu Kupe podno prekrasnog Ozaljskog grada,  kada je primjetio jedno neobično stvorenje nedaleko od sebe.

Nije htio vjerovati očima. U prekrasnoj bijeloj nošnji vitka crnokosa krasotica odlepršala  je poput košute.  Zadnje zrake kasnojesenskog sunca, koje su se odbile sa zeleno-plave površine mirne Kupe dale su tom priviđenju, kako mu se činilo mistični prizvuk.

Sjetio se starih priča, narodnih pripovjedaka, koje su plastično opisivale upravo ovakve žene, takvima  kao da su negdje između neba i zemlje.Vile čarobnice, stvorenja između jave i   sna.

No ovo nije bio san.  Nije mogao odoljeti želji, da ne zaustavi ovo čudno stvorenje I  zaletio se za njom. Sustigao ju je nakon nekoliko minuta.

Nije ni uspio progovoriti  uljuđenim stilom profinjenih plemića, kojeg  je  godinama učio na satima ponašanja tijekom svojeg dugog školovanja od Nizozemske do Pariza, kada se ta prekrasna mlada, kao da je osjetila blizinu nekoga, okrenula i  pogledala ga  svojim prekrasnim okruglim smeđim očima košute, kao da ga želi pitati:  To si ti?

U tom čarobnom trenutku susreta dva para očiju   dogodilo se nešto,što je ostalo trajno urezano u sjećanje mladog Nikole. Nikada prije  ni poslije se to dogodilo nije  sa njim. Onda još nije znao, da se takve stvari događaju jedanput .I nikada više.

Tako su stajali jedan nasuprot drugog, bez riječi, ali su im duše već tada rekle sve.

Nije bilo potrebno izustiti niti jednu riječ, jer bi svaka ona samo pokvarila trenutak, kojeg si priželjkuje svatko barem jedanput u svom životu.

Tog će se trenutka Nikola sjetiti i pedeset godina poslije, nakon svojih dugih kancelarskih godina službovanja u svojoj domovini,  u svojem bečkom zatvoru. Taj će ga pogled hraniti i  dati mu nade. Bit će mu uvijek na pomoći kad god mu bude potrebno.

Bio je to pogled dvije čiste i  nevine duše, dva biće ali istoga svijeta. U  tom trenutku tamo pored Kupe prohujala su stoljeća, ratovi, život puno  generacija. Ponovo su se spojila  dva nekada silom razdvojena života.

U tom trenutku bez vremena Nikola je bez da su i  jednu jedinu riječ progovorili znao, da se ova prekrasna djevojka zove Mara i  da su prije puno vremena pripadali jedan drugom.

Neprimjetno je lahor vjetra zanjihao žuto lišće stare vrbe, a Mara je uzela nikolinu ruku u svoje ruke. Samo na trenutak, da bi  projurila dalje, isto kako se i   pojavila.

Nikola je ostao još dugo na istom mjestu osjećajući u sebi nešto nevjerojatno, nešto poput oluje. Uzburkano more, najljuća bura, najveće nevrijeme nisu ništa prema onoj bujici, koja je zapljusnula njegovu dušu i cijelo tijelo.

Ni sam nije znao  kako je došao do dvorca i  prospavao noć. U glavi mu se vrtila ista slika sa onim očima. Ona snaga, ona čistoća, onaj govor zjenica i  tankih linija njezinih tamnosmeđih očiju.

Drugi dan se krenut će sa užom pratnjom dalje do Grobnika i Trsata.  No,  prije polaska,  rano jutro skočio je do crkve  Sv. Vida. Na tom mu je mjestu sinulo nešto kroz glavu. Sv. Vid na njegovom starom pismu znači svjetlost, a ime Ozlja, gle čuda, mjesto s kojeg se gleda, važna kota za primanje i slanje informacije najbržim sredstvom, svjetlom.

Put kroz Gorski Kotar bio je lagan, nakon jučerašnjeg doživljalja, mada je većbilo na višim prijevojim dosta snijega. Čarobna, ali I mistična visokal skalina Klek pratila ih je jedno vrijeme.

Dolazak u Grobnik proslavili su pričajući sa domaćima o slavnim danima ovih krajeva. Vinodolska knežija poznata je širom, po lijepo uređenim zakonima i lijepim životom. Došli su I na Trsat, zadnju točku Svetoštefanskog kraljevstva. legend o prijenosu svete kućice čuo je već I prije, no tu se svojim očima i svom svojom dušom osvjedičio o svetosti toga mjesta. Njih nekolicina sjeli su u lađe   i  krenuli put  Venezije. Nakon Božića i Nove Godine počelo je karnevalsko doba i  stara dama Serenissima pokazala svu naopakost, neizlječivu bolest, zblud i  odvratnost, koja se u ovo doba još otvorenije pokazivala, jer se pod krinkom  “maske”, moglo se  puno toga više sebi dopustiti.

Nikoli je bilo  neugodno uz ostalo i to, da su mu ljudi iz pratnje podlegli žudnji i u nekoliko prilika pali nisko na ljestvici  moralnosti.

Ispod maski vidiš samo oči, samo oči, ali stotinu ovih se nije moglo mjeriti sa onim čarobnim parom smeđih blizanaca, koje su  danonoćno sjale u njegovom sjećanju. Neke se stvari jednostavno ugraviraju u pamćenje I ne nestaju nikada. Poput debele brazde  na gramofonskoj ploči uvijek izbace iz takta iglicu, kada stigne do nje.

Tako je bilo isto sa Nikolom. Čekao je uru polaska iz Venecije.  Nakon plovidbe  u olujnoj buri, prelaska  ušća  Ričine  blizu Trsata došli su u Bakar. Bili su gosti Katarine Zrinske rođene Frankopan. Mali gradić u velebnom zaljevu se vrlo dopao našem junaku. Zajednička druženja sa groficom ga uvjerila, da uživa gostoprimstvo plemenite ososbe sa velikim znanjem  i čvrstim karakterom. S njom je bila i mala Jelena, rođena u Ozlju, koja još nije znala, kakva ju sudbina čeka. Bila je još mala, ali se već vidjelo, da Stvoritelj  ima pomoću nje  ispuniti još jedan svoj plan, da je izabranica  Dobre strane.

U razgovorima duboko u noć znali su raspravljati o svemu i svačemu. Bilo je tu I  profanih tema, vjerskih rasprava, priča o svijetu, raznih civilizacija. Jednom prilikom  je Katarina spomenula sustav četiri elementa. Nikola se odmah sjetio i  počeo razlagati smisao  sustava.

Četriri elementa su: voda, vatra, zrak i zemlja. No bez petog elementa ova četiri ne mogu oživiti. Taj peti element je ser element, odnosno kao ga Mađari zovu ser (szer) –elem (element). Zajedno čitajući :  Szerelem. Ta  riječ znači ljubav na našem jeziku objašnjavao   je mladi  Nikola Katarini, pri tom se prisjećajući na one oči, koje još uvijek u svom snu sanja.

Nakon ugodno provedenih nekoliko dana Nikola se srdačno oprostio I  od svog srca zahvalio na gostoprimstvu, zatim  produžio za  Ozalj. U gradu na Kupi  ga je primio sam Petar Zrinski. Nakon par dana odmora, krenuše onim dalje za Požun. Nisu prošli ni kilometra od grada opazi Nikola uz put jenu mladu djevojku kako nosi svežanj granja na leđima. Već ga tada obuzela nekakva čudna ćut, tko bi to mogao biti, a znao je točno da je to Mara. Stane on sa konjem pored nje, naredivši istovemeno pratnji, da mogu mirno nastaviti dalje i da će ih on kasnije sustići. Sjaše naš Nikola  sa konja i  stane pred Maru ne mogavši se nagledati njezinih očiju. Ali sada opazi i cijelo lice. Duge trepavice, skladne proporcije njenog obrazai  prekrasne usne.

Tako su se gledali jedno vrijeme niti se obazirajući na zimu oko njih. U njima je gorio plamen. U taj hipac Mara malo uplašeno, ali toliko nujno reče: serce moje.

Nikola pak: szerelmem( hrv. čitano: serelmem, što u prijevodu znači: ljubavi moja). Tu je Nikoli postalo jasno, da je serce ono u našoj duši, u sredini, onaj dio tijela , koji oživljulje, iz kojeg izlazi, ili u kojem živi: peti element: ljubav. Tako su se spojile ove dvije riječi ser-ce I ser-elem, ove dvije naše duše, ova dva jezika i  ova dva naroda. Između njih pale su samo ove dvije riječi I  kao da ih je zavrtio spiralni vrtlog, vir prohujalih vremena ovako  zagrljeni stajali  su sami u zimskoj ozaljskoj ravnici.

Svako od njih je znao, da ima svoj životni put i mada se poslije ovoga magičnog trenutka  više nikada viditi neće, nisu očajavali zbog toga .Oboje su znali da će ih ovaj  osjećaj, ova ushićenost njihovih duša spojiti  do kraja  života.

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s