Franjo Pajrić:Pripetenje o starcu

Na rubu velike loze  Kisečkog gorja uz mali potok, ki vijugavo žubori kroz mahovinom pokrito kamenje i napaja ribnjake podno brda, stoji skroman mali spomenik zvan Bosna.

Postavljen je na mjestu, u spomen i sjećanje na one ljude, ki su već više od sto ljet ovde radili od aprila do novembara i zarađivali za svoje najmilije daleko u Bosni. Na esterhazy-jevim imanjima radili su pretežito b-ač-ve, jer su ono doba još na ovim sada već šumom  zaraslim obroncima bili vinogradi. Bili su to prvi gastajbarteri, još iz doba, kada je Monarhija okupirala Bosnu i Hercegovinu odlukom Berlinskog mirovnog sporazuma iz 1878. godine.

Puno se stvari moralo poklopiti da se ovaj mali znak sjećanja uzida. Svećenik Ratištofa, malog pitoresknog sela na austrijskoj strani granice morao je biti Hrvat. I bio je, hvala dragom Bogu! Pop Tone, kako se rado dao nazivati svesrdno je služio svima, koji su tribali pomoć. More bit  je on bio upravo posljednji glagoljaš, svećenik posvećen svom svojom dušom i tijelom svome stadu, svom narodu. Čakavac  iz Istre, pravi plovan, kako se svećenici kod njih nazivaju. O njemu bi se moglo napisati dosta knjiga, ali ćemo to ostaviti za drugu priliku. Bitno je da je on pripremio teren za postavljanje spomenika i tako  nagovorio vlasnika tog dijela loze da dopusti postavljanje ,  a prije toga još čuo od mještana Nijemaca informaciju  o lokalitetu Bosna i priču o njemu.

Druga je božja providnost bila naše povezivanje s Hrvatima Centralne Bosne, u ovom slučaju malim gradićem Kiseljakom, nedaleko od Sarajeva. Ime je dobilo po izvanrednoj kiseloj vodi, ka je slična našoj rujči ( kako su ju naši domaći ljudi nazivali) u Koljnofu ili kiseloj vodi u Svetom Križu.Oni su poduprli projekt i na čelu s Mladenom, agilnim i mudrim načelnikom  tog mjesta pridonosili realizaciji. Tribali smo imati majstora, ki će se zasukati i uz malu pomoć podignuti postolje za granitnu ploču. Tetac Ferdi je vsenek bio pri ruci, kada se moralo ča pomoć. U međuvrimenu je morala pasti i željezna zavjesa, ka nas je dilila nas  Hrvate  na ovi kraji bivše zapadne Ugarske.

No ovo je tek početak pripetenja, koje počinje ovde na ovom mjestu na panjevima stoljetnih pitomih kestena, koji su već davno popilili i porušili, ali im se  panjevi još bore sa vrimenom. Tko zna dokle, ali dok ih ima, imamo ih da svjedoče o jednoj priči, koja se veže za ovo mjesto.

Dogodilo se to jako davno u stara vrimena, kada se još drugačije živilo. Nekako nas ovo mjesto vraća nazad u Bosnu u brda, koja izgledaju isto, kao ova u Kisečkom gorju. Da vas stave na jedno ili drugo mjesto, ne bi znali gdje se nalazite.

Čuda se toga prominilo, kroz tisućljeća života ljudi  su živili u skladu i harmoniji ( három-on-ia, gdjejeháromtri, onje na aiajepodručje u ne samo u zemljopisnom značenju) sa svojim okruženjem i uklopili se u njega. Živili životom, koji je bio nalik onom , što su pokušali oponašati od božjih zakona . A Stvoritelj ih je stvarno obdario svim blagodatima. Dao im je sve da bi lijepo i u miru bili zadovoljni članovi svojih zajednica. Svako po svom, ne prekoračivši granicu, kada već vrijeđa drugog i ne dopušta njemu ono što on smatra dobrim.

Ima i drugih mjesta u koja bi se mogli vratiti, ali nam za našu priču upravo odgovaraju nedirnuti krajolici brdovite i šumovite Bosne, isprepletene rijekama, dolinama i brijegima, pašnjacima i oranicama. Gdje su pastiri  svoje  štapo-ve koristili i  za što danas pošta služi. Gdje su vodu zadržavali za vrijeme pop-lava, da bi ju imali kroz cijelo ljeto. Tamo gdje su stada baran-a (ovaca)  oko bara lijepo pasla. Gdje  su poštivali Ber-on-a i Mog-o-š-icu. I Bog im je sve dao što im je bilo potrebno. Ban brda su im bila orijetacije u vremenu, a gradine potrebne za dalju komunikaciju preko plan-ina. Ganga uz povike za razgovor u svojoj dol-ini.

Bunj-e  bile zaštita od Munj-e, a cvijetovi u prirodi značili bi za njih cijeli svit.

Ovim je riječima negdje u tišini zalazećeg sunca započeo svoju priču, svoje pripetenje stari sijedi starac, mudar čovjek svoga kraja, koga su svi poštovali i cijenili. Bio je među posljednjima svoje vrste. Bez napetosti, opušten, sabran počeo je govoriti onima oko tinjajućeg ognja pored šume na čistini.

„S(e)r-ce im je bilo otvoreno i čisto, bez mržnje. Svako je imao što mu je bilo potrebno, ali ono najvažnije nisu nikad dijelili. To je bilo za sve. Izvori, pašnjaci, šume, sveta posvećena i čudna mjesta ostali su nedirnuta  za svakoga u svako doba. Birali svoje prvake igrom i spretnošću, a stare i sijede glave poštivali bi iznad svega. Ča-st je bilo nosit jedno vrijeme dužnost, a ča-rob-njaci i vr-ač-evi bi ih vračili, kada im je to bilo potrebno. Vile i Jar-ila upotpunili su im raj na zemlji.

Vir-ovi i masne luke sa ljekovitim biljem  znali su travari  i pravili čar-obne napitke ozdravljaljući svoje.

Bajke starih vremena i obi-ča-ji  bili su im dio života. Baj kad bi došao svi su se trgnuli, a o njemu su govorile baj-ke, koje su ih učile kako riješit neki problem.  A kad je kucnuo ča-s znali se dignut i tancat do mile volje u svojim dub-rava-ma. Dub im je bud-io dušu, u najmračnijoj noći, kada su ga stavljali u oganj i sjetili se ljeta i žarkog sunca. Sada je  mrak, no uskoro će svijetlo opet pobijediti. Običaji su ih vezali za svoju prirodu, svoju nat-ur-u.

Izvori  i zviranjki čiste pitke vode utolili im žeđ i dali im en-er-geu. Vodom, koja nosi sve. I zvukove,  energiju, frekvencije, minerale, rude i plinove.

Znali za plinove dobre i štetne, za metale i minerale. Kiselo mlijeko i mladi sir im je služio za sve i čak i gradili su s njim. Sirom užmili (iscijedili) vodu iz kamena. Svakakva čuda znali su napraviti. Svijetlom vijesti slati. Puno stoljeća kasnije, kada im život ,-  a radosti u njemu nazvali iiiii-više nije bio tako razumljiv,  došao  im je i  Il-ija, jer je svatko htio biti nalik Il-u. I njega bi poštivali.

Bog-on-ili ljudi su se posebno poštovali. Kud god su došli, poodjeći bi ih prepoznali i dali bi im sve što god su zatrebali. Znali su da bez njih bilo bi sve drugačije. Ka-ča se poštivala i čuvala prag da ih  kućna sre-ča  ne napušta“.

Sjedili su u krugu podno brda Zvijezda pokraj male kolibe pokrite slamom, a na nebu su sjale zvijezde. Blago se odmaralo,  a u daljini su zavijali vukovi čekajući svoje vrijeme .

„Tu nikad ne možeš biti opušten. Moraš živiti jednako i danju i noću. To je razlika među nama i seljaka na ravnici. Oni noću mirno odmaraju i spavaju, a mi koji gonimo blago, stalno dalje moramo biti na sve spremni. Upravo nas je zato teško napasti i iznenaditi. Za nas borba nije nešto posebno. Mi se ionako borimo cijeli život.“ – razlagao je starac mladim svojim unucima negdje visoko, gdje se sokol gnjezdi i zvijezde kao da će pasti s neba.

 

Ponekad se događalo i njima, da su padajući u polusan, kao vir-om nošeni u nekom međusvijetu  savršeno razumjeli nerazgovjetno mrmljanje starca. Glasovi i šumovi bili su im kristalno jasni. Tu su pomagale vile, morane, patuljci i sva biće međusvijeta, koji  su  eto još živili, ali potisnuto  u dubinu svakog od njih.

U tim trenucima su se osjećali sretni i zadovoljni kao nigdje drugdje. Upijali bi ljubav, koja ih je dodirivala i napajala.

„Nuo….vreeeee.mmenaaaaaa— No vremena su se plako mijenjala. Vračeva i vila bilo je sve manje i sve manje su razumjeli šumove Majke Zemlje. Više nisu runom svojih ovaca cijedili zlato iz svojih zlatonosnih rijeka, niti potraživali stare špilje za liječenje. Trave su sve manje koristili, a po-zoj za njih više nije bio zvuk opase vode kod poplavljivanja . Zmaj i zmije  su postali  oličenje nečeg zla, kojeg se mora ubiti. Po-toci su počeli govoriti nerazumnim jezikom za njih, a ni po-lje nije tako mirisalo ni šume tako šumile.

Sve je nestalo biti skladno za njih i podnosili su stanje više nego su bili sukreatori svojeg života. Ni zvuk gangi više nijevraćao sklad u njihove duše .

No jedino čega su se grčevito držali i nisu olako pustili su bili njihovi običaji. Istina sa vremenom su se promijenili i više nisu razumjeli detalje i uzroke pojedinih elemenata, ali zbog stalnog ponavljanja su ih točno prenašali s generacije na generaciju. Figure svojih vezova, rukotvorine nosile su na sebi još neki tajni prizvuk, neki stari miris davnih dana. Još se natjecali, odmjerivalo u snazi, no ne više za ono iskonsko. Jedino što im je držao duh i na neki način povezanost sa prirodom je bio krajolik. Strme uzbrdice, mali prijevoji preko klanaca, stada i njihovo stalno čuvanje od zvijeri čuvalo je u njihovoj duši nešto divlje, nešto iskonsko, povezano sa zemljom. Tanka koža opanaka im je još dala ćut rodne zemlje, bila ona mekana ili kamenita.

Nije znači nestalo sve, samo su uzroci i posljedice postale drugo. Došla su pak vremena, koja su se počela zapisivati. Pa su neki od njih naučivši druga pisma od svojih počeli njih proučavat“.

Netko je ipak zaspao, pa je malo pao, a starac je bacio još koji komad cjepanice na već skoro ugašenu vatru  i nastavio svoju priču:

„Došavši pak doma na svoja ognjišta i slušajući stare predavne priče nešto im nije bilo jasno. Ono zapisano nije se poklapalo s onim, o čemu su starci uz gusle govorili i j-ač-ili. No život ih je odnio dalje i išli svojim putevima. Prilagođavajući se u novim sredinama i ne želeći da njihovi potomci imaju probleme zbog toga polako su zaboravljali vezu sa starinom. Oni doma su pak živili u za njih drugom svijetu, koji je polako postao sinonim zaostalosti, zadrtosti. Svaki na svakoj strani je osjećao nelagodu, osjećao nesklad, raskol, kao da bi jedno bila java a drugo san ili obrnuto. Došla su poslije nemirna vremena. Vremena, kada neki više nisu morali isto raditi kao drugi. On su se kao uzdigli i počeli vladati.

Psi su se počeli malo motati oko njih i reagirati na zvukove iz planine na drugoj strani.

„Vladati na način, kako se do tada to nikada nije radilo.One nismo mi izabrali, nego netko drugi. No silom su se nametnuli. Postali su plemići. Iz naše krvi, ali izrod, koji više ne služi zadruzi, no nekoj  stranoj sili. Nekom, kojem više ništa nije sveto, samo svoje i neki njegovi izmišljeni „Bogovi“.  –  nastavio je  starac buljeći preda se, a na  već umornim i slijepim očima pojaviše se kapljice  suza. Nije on bio mekane, osjetljive naravi, no kad je o tom govorio, kao da se sjetio svoga dide i svih onih prije, koji su još bili svjedoci tih promjena.

Sve ovo je prohujalo, kao vihor kroz glavu mladog  Ivana, kada je upravo završio još jednu skladno napravljenu b-ač-vu. Sunce je već davno prešlo na drugu stranu planine, pa se već i u rano popodne radilo u sjeni i zaklonu sunčevih zraka. Na susjednom brdu su marljive ruke obrađivale vinograde i čulo se i zvono crkve, koje je pozivalo na večenju misu. Sutra je veliko hodo-ča-šće kod kipa Marije u prastaroj crkvi uz potok  Bi-ser. Isti potok napaja i velike rovove oko Kisečke utvrde, koja leži zračne linije samo 5 km daleko.

Čuo  je to od svog pradjeda, kada je još bio mali i sve zapamtio, kao da je danas bilo. Objed je bio dosta kasno taj dan. R-ač-ilo mu se jednostavno,  ali slasno jelo napravljeno ispod peke. Peku su si donosili od doma.  Okusi su ih povezivali sa  svojima daleko u Bosni. Ovdašnji ljudi već ne poznaju taj način pripravljanja jela, no ovdje u šumi je to najjednostavnije, a pored toga može se i raditi. Odmah, kada su došli ovamo blizu sela Ratištofa, posadili su nekoliko pitomih kestena. Doma su ih imali isto oko stana, pa  im je cijeli krajolik izgledao kao da su doma. Nisu imali nikakvu čežnju. Stvarno su se ugodno osjećali. Na veće blagdane, kada se nije smjelo raditi, znali su otići u okolnja sela i porazgovarati sa Hrvatima, koji su došli ovamo već stoljećima prije njih. No jezik im je bio skoro isti, a i mentalitetom su si bili srodni. Ali način života im je bio već dosta drugačiji. Prije nekog desetljeća se pokazala mogućnost, da mogu doći naposao, da malo zarade nešto i podignu doma sebi svoj novi dom. Bili su u istoj državi, pa nije bilo problema niti sa putovanjem.

Uz potok, koji je neprestalno žuborio pored njih nažgali su oganj i tiho pušili duhan, kojeg  su si ponijeli sa sobom.  Neki ga im je rođak  donio iz Hercegovine, još prošle zime. Ovaj im je najviše pasao.

Ivan se najviše družio sa bratićem Grgom, pa su i sada njih dvojica sjedili okolo vatre  i nabacivali različite teme.

Najedanput su se prisjetili starca. Starog visokog čovjeka iz svog djetinjstva. Vratio se njima u mislima i bez da su i riječ  progovorili polako im se počeo odmotavati film iz davnih vremena.

  • Prisjećajući se na stara vremena, starac je spomenuo, doba, kada su se počele stvarati države i počelo se stezati uže oko vrata slobodnih ljudi. Svi su htjeli naše bogatstvo, uzet za sebe, pokrasti nas i priskrbiti naše zajedničko samo jednom uskom sloju ljudi. Pod izlikom, da nismo dobri vjernici slali na nas vojske, uništavali nam domove. A mi smo htjeli samo živjeti, kako smo i prije radili. Kada smo još znali poplavljivati i znali sve tajne.
  • Uništili su nas zapravo naši odmetnici. Izvana nam nitko nije mogao ništa. Unutarnje trulenje nas je jednostavno iscrpilo. Išao je svoj na svojeg. Nema goreg od toga. Susjedi znaju za slabe točke jednog i drugog.
  • Starac je još rekao da su onda došli Turci. Na početku nije bilo strašno, no i njihov se sustav vremenom isto urušavao , pojavila se pohlepa, a za običnog čovjeka postalo je sve teže. No običaji i jezik  su se tvrdo čuvali. Nisu mogli razbiti vezu i poštovanje starog.
  • Zapamtite dobro djeca. Dok god mi imamo svoje nazive važnih nam mjesta, svoj jezik i običaje nitko nam ne može ništa napravit…….

Do tuda  su ga pratili u mislima, sjećajući se svake njegove izgovorene riječi sa usana ispod debelih sijedih brkova.  Ostao im je zauvijek usađen na dnu njihovih duša  kao dobar savjetnik u teškim situacijama.

  • Život mada promijenjen, još je tekao svojim prirodnim ritmom. Nakon Osmanlija došla je Austro-Ugarska. No to vrijeme starac  već nije doživio. Umro je u sedamdesetima prošlog stoljeća- nastavio priču  sad već Ivan.
  • To je bilo naše djetinjstvo. A sada evo nas daleko od svojih, da nešto priskrbimo i vratimo se na svoja  ognjišta. Tamo je naš dom i naše mjesto. – dodao je sjetno Grga

Tako su Ivan i Grga jedno desetljeće vrijedno radili na imanju knezova i zarađivali. Podno sve lijepših kestenova razgovarali o prošlosti i budućnosti, ali nikad ne zaboravljaljući na starca. Vratili su se još za mirna vremena dugog devetnaestog stoljeća svojima i predali sve ono svojoj unučadi, što su i oni dobili kao zalog.

Kada danas sjednem na stare goleme panjeve tih pitomih kestena u  lahoru vjetra čuje se nešto. Kao da se je zvuk starih prohujalih stoljeća vratio  i kruži oko tog mjesta. Magično, vjerujte!

Starac, koji je podno brda Zvijezda pripovijedao o životu, vraća se na mjesto, gdje  ga se sjete. Vraća se svakom, koji traži odgovore, da ga batri, da ga tješi. Možda izgleda, da je stvar zauvjek izgubljena, da se istina više doznati ne može i upravo tada starac  progovori i pomogne.

Dragi namjerniče, kada budeš došao na mjesto, danas već u šumi pored malog vijugavog  potoka  i pročitaš granitnu ploču spomenika Bosna okruženog mahovinom i papratima i tim ostacima velikih kestenova, sjeti se ove priče i napoji se snagom, jer vrijeme  novog  života  tek sada počinje.

 

Franjo Pajrić živi u Mađarskoj kao pripadnik etničke skupine Gradišćanskih Hrvata

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s