Karmen V. Medija: Čudan jedan vilajet međ sazviježđima

pred oluju

I opet me pita odakle sam… kakva je to zemlja.

Tužan je ovo vilajet, prijatelju, velim. I čudan. Kako objasniti da je ovo malo prostora pod nebom pokupilo sve muke i jadi, nagazilo na sve sihire, pa baulja polusvjestan svoje kobi. Crna rupa usred čovječanstva, sama u sebe usisana, sama sebi opasna. I do zla osamljena. Zato se ovdje vječno traže braća i prijatelji, kao siročad što traži; odbačena siročad koja ne zna odakle je ni kuda bi.

A može se ovdje lako stradati i od svojega i od tuđega, ali najviše od sebe samoga. Podivlja u svakom ovdje rođenom, neka mahnitost urođena, prokola mjesto krvi žučan bijes i inat još žučniji, pa ako ne počne da mrzi što je volio, počne da ljubi omrznuto. Ne može se ni predahnuti čak ni od sebe samog, jer ponor najdublji je ovo grotlo u grudima. U njemu je i misao crna rupa, živo blato bivstvu. Da, ovo je gadna vjetrometina, koja za tren ruši ono za šta bi svijetu trebali vijekovi da bi srušio. Nije ti ovo običan komad svijeta, ovo je Mešina Mrtvaja; bez okeana a podivljalih talasa. Sruše se silovite kiše, bujice pomaknu i planine, preplave često i nebo. Ledenjaci se dovuku pa uvuku pod kožu u julu. Ovdje je u julu ledeno po čovjeka i dijete. Čudna je ovo zemlja, a narod joj još čudniji. Ne, ovdje nema mjesta mirovanju, još manje spokoju. Kaže se ovdje za pamćenje da je najopasnije jer Zaborav je u sjeme posijan. A možda je to nekakva utjeha vađena iz vena; nabreklih od nošenja bremena svih proteklih vijekova. I svih koji se tek zlokobno ukazuju. Nekad su harale boleštine, donešene južinama, nekad donešene sjevernjacima; ledenim, britkim poput sabalja, koje su kosile dovoljno dugo, pa smo još uvijek bez glava. A, čini se, još se ne prisjećamo rado. Jer ovdje je zaborav najbolji melem.

Neko bi rekao pustara, mrakaja, dok bi hodio kuda mi hodimo. Neko bi rekao i da ne hodimo, da smo stali u koraku prije nego smo se probudili. Moguće je, ipak, da spavamo. Prosuti i skamenjeni, poput stećaka i nijemo kličemo neporobljavanju, mi jadni, mali, ubogi… Mi sužnjevi. Drugi su nas kleli i slavili. Sami smo sebe lomili i gnječili, jer ne umijemo mi drugačije, nego oklijevati u svojoj konačnosti pronaći vječnost. Zastali smo negdje nasred puta, pa se okrećemo zbunjeni, ne znajući kuda, kamo i kad.

Pa ipak, ima jedna još čudnija čudnost ovdje. Najbolje se vide zvijezde baš sa ovog mjesta. Ne one koje nauka otkriva, već i one druge koje čovjek zamišlja. I sve su tako blizu da ih rukom dohvatiti možeš. Sazviježđa možeš prebrojati, paučinu nijemog nehaja i mudrosti zalelujati i u divljenju ostati. Ovdje, gdje su bajke zbilja, a legende odiseje; mučne za sve i jednog ovog čovjeka, baš ovdje jednu po jednu zvijezdu bi mogao skidati sa nijemog Prapočetka, pa vješati ih po jasenima, vrbama, malo po obroncima i kanjonima pored smaragdnih rijeka, uz mirise jorgovana i zumbula, uz mekoću šiljteta u tekijama, ponad bakarnih pejzaža i drvenih rezbarija… sve zvijezde bi mogao poskidati pa poslagati na naše dlanove.

Sve bi stale.

Jer odavde se čini da su najbliže.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s