Karmen V. Medija: EMINA IZ MIDGARDA

Karmen V. Media

EMINA IZ MIDGARDA

 živana

LIKOVI:

EMINA: na početku je u dugoj crnoj haljini, zatim u sivoj a onda u bijeloj.

VILE: četiri djevojčice u bijelim haljinicama.

ALLVIS I ANDVARE (Patuljci) : u plavoj odjeći i s plavim šeširima

HYROKKIN I GERD (Divovi žene): u žutoj odjeći

URD (Prošlost), VERANDI (Sadašnjost) i SKULD (Budućnost) (Norne – vile suđenice): u crvenim haljinama

MJESTA RADNJE:

Elfheim: zemlja vila. Pozornica je osvjetljena, može se pojačati scena kroz bijele i nježno plave marame, prostirke i slično.

Pećina: osvjetljenost pozornice može biti malo prigušena, na sceni mogu biti paravani prekriveni  sivim ili smeđim pokrivačima.

Urd Izvor: mjesto jako osvjetljeno, mjesto spoznaje

1. SCENA (Elfheim)

Na pozornici; čuje se muzika i 1. recitacija:P t i c a S v e m i r a

Zaroni u sebe

jedna iskra tinja

očekuje

da nađeš sazviježđa

čovjeka

jer vidjela si

potonuća njegova

i letove

i sva nadanja

Ptico Svemira

potoni

dok svijetlo izranja

Odmah na početku muzika se čuje, izlaze djevojčice jedna po jedna dozivajući sljedeću rukama daiziđe na pozornicu. Svaka nosi po jedan bijeli cvijet i stave ih na rub pozornice na pod a onda sedrže za ruke i u ritmu muzike vrte se u krug. Izgleda kao vilinjski ples.

Djevojčice odlaze sa pozornice prije početka recitacije prvog stiha, jedna po jedna, dozivajućidrugu iza sebe da je slijedi.

Emina izlazi na scenu kad počinje recitacija, šeta pozornicom pognute glave, u crnoj je haljini,izgleda kao da je kleknuvši osjetila jedan cvijet pod rukom te ga uzima a potom nalazi ostale cvjetove i sjedne nasred pozornice. Kad završi prvi stih, prekida se muzika a Emina počinje govoritiglasom koji odaje tugu.

 Emina: “Otkad sam ovdje? Šta se desilo? Kako sam se našla u ovom tunelu, mračnom i ledenom, u kom je sve bez glasa, zvuka i pokreta? Da li sam spašena ili sam kažnjena? Ovdje, čini mi se, ništa nije potrebno. Čak ni oči. Sve što vidim, kad ih otvorim, je crnilo. (kratka pauza, glas je tiši, gorak)Mrak nakon pomračenja. Tišina nakon šutnje. Kazna ili poklon, šta me zadesilo? Ima li ikog ovdje osim mene?(Emina zašuti) Kao da me nema. Niko me ovdje ne vidi, ne čuje vapaja niti mog straha primijeti. Niko! Čini mi se oživjela bih i ja, kad bih makar mali zračak svjetlosti vidjela. Oživjela bi tad moja usta i moje oči! I Misao bi krenula a nakon nje i riječ bi opet bila… Možda bih onda i ono što gledam, stvarno i vidjela.”

Iz daljine se čuju djeca kako pjevuše pjesmu, pozornica se polako osvjetljava, vide se djevojčice kako se drže za ruke, sve u bijelim haljinicama i recituju stih (Sve naše tišine):

Jesu li

sve naše tišine

tek smiraji na Putu

od nas ka nama?

 Emina ustaje i prilazi polako djeci, pruža ruke prema njima. Djeca prestaju pjevušiti i posmatraju je.

Emina: (počinje recitovati)

Jesu li

sve naše tišine

tek smiraji na Putu

od nas ka nama?

Djevojčice (Vile): Ko si ti? Otkud dolaziš? Zašto si tako čudno obučena?

Emina: Ja sam Emina iz Midgarda. Jutros sam se probudila slijepa, a do zadnjeg trena gledati sam  mogla. Ko ste vi, vi dražesna stvorenja koja me i vide i čuju?

Vila 1: Mi smo stanovici Elfheima. To je prva zemlja do Midgarda. Mi smo nordijske svjetlonoše. Polarne Iskre, to smo mi, male vile. Ukrasimo drvo svijetova Yggdrasil i osvjetlimo glečere svako  veče.

Vila 2. : Kako znaš da smo dražesne a govoriš o sljepilu?

Vila 1. : Ti, šuti!  (reče prvoj djevojčici pa se okrenu ka Emini)

Zašto ne vidiš više, Emina?

Vila 3: Kako je to tužno ne moći vidjeti!

Emina: Da, tužno je ne vidjeti ono što gledaš a još gore ne znati što će se dalje desiti, ali osjetim da  ste posebna stvorenja jer vi mene možete vidjeti.

Vila 4: Šta se dešava sa stanovnicima Midgarda? Otkud da si ovdje zalutala?

Emina: Probudih se u jednom beskrajnom, mračnom prostoru, bez glasa i pokreta. Daleko sam od Midgarda, gdje svi sad pričaju, ali ne čuju druge. Svi gledaju ono što drugi ne vide. Pogotovo iz dijela Midgarda iz kojeg dolazim. Tu je pomrčina velika.

Vila 2: Zašto vas je takva nevolja zadesila? Zašto, Emina?

Emina: Ne znam. Nikad takvog mraka nije bilo kod nas, Perunovih kćeri i sinova. Nikad između stećaka nije bila tolika zebnja i nemir, razdor i nesreća. Od Ilirskih plemena ostade toliko znamenja, stari narodi ostaviše Stare povelje i kraljeve. Pusto je tamo iskonsko znamenje, a ljudi mnogi kao kamenje. Ne sjećaju se.

Vila 3: Ne moći se sjećati, to je tužno tako!

Vila 4: Da li su ljudi zaboravili, i kako?

Vila 1: Emina ne zna još odgovor, zar nisi čula! (obraća se Vili 4, pa se okrene ka Emini) Kako da  ti pomognemo, Emina?

Emina: Kako da pomognem ljudima u Midgardu pa da se sjećaju, da opet čuju i vide. Ima li ikog da nam pomogne?

Vila 2: Hmm… možda ti mogu pomoći patuljci iz zemlje Patuljaka. Mali su kao mi, ali mnogo  mudri.

Vila 1: Dođi, mi ćemo te dovesti pred njihovu zemlju.

Djevojčice povedoše Eminu za ruku iza pozornice. Pozornica se pomračuje. Pušta se muzika, nastavak recitacije:S v e n a š e t i š i n e

 Tiho je danas

cvrkut zastao

u tišinu se duša mota,

šutnjom postojanje potvrđuje

dok tražim Te

i priželjkujem trag Tvoj,

trag Tebe Veličanstvenog

u meni sićušnoj.

 

  1. 2. SCENA (Pećina)

Pozornica se polako osvjetljava. Vide se dvije osobe, sitna rasta, u plavim jaknicama i hlačama, s plavim šeširima na glavama, sjede i kuckaju po nekom zlatnom predmetu malim čekićem. Eminu, koja je sad u sivoj haljini, dovodi jedna djevojčica pred Patuljke i obraća se tiho Emini:

Vila 1: Evo, Emina, stigle smo. Priđi bliže i popričaj s Patuljcima Alvisom i Andvare. Ali ni jedan ne voli ljude i ni jednom čovjeku nisu htjeli pomoći jer niko nije znao odgovore na njihova pitanja.

Ali mi smo uz tebe. Idi sad i sa srećom, Emina! ( djevojčica odlazi žurno sa pozornice)

Emina: Da li me ko čuje? Ima li ikog ovdje?

Patuljak Allvis: Ima, ne viči, zar ne vidiš da radimo?

Emina: Ne, ne vidim. Iz Midgarda sam Emina. Iz zemlje ljudi u kojoj sljepilo se širi. Oslijepih i ja  jutros iznenada.

Patuljak Andvare: Iznenada? Kod vas ljudi sve se dešava iznenadno. (podsmješljivo) Jao, jao,  brate Alvise, ovo je biće beznandno.

Patuljak Allvis: Da, Andvare, Torova mi čekića, ništa od ljudi, iako su manji od Divova a veći od  nas Patuljaka

Emina: Da, nenadno se sve zbilo. Zar je to zasluženo? (Emina podignu glavu malo ljutito) Rekoše mi stanovnici Elfheima da mi možete pomoći. Kako da spasim ljude, otkrijte to ako znate!

Patuljak Allvis: Možda ja znam. Možda ne znam. Šta misliš ti koliko znam ili ne znam?

Emina: Znaš samo ono što jeste istina a ne ono što misliš da znaš da je istina.

Patuljak Allvis: Hmmm… otkud ovako lukav odgovor (više za sebe govori) Zar se i u ludoj glavi može pojaviti razum?

Patuljak Andvare: Ne, ne, neko joj je prišapnuo odgovor! Odlazi, prevarantice! (ustaje i odmahuje rukom ljutito)

Emina: Da, prišapnule mi sopstvene greške. Ako je po nečijoj mjeri, onda Znanje je kobno. Ne izmotavajte se, nego pomozite mi, jer sam odgovorila ispravno.

Patuljak Allvis: Ha, kao da je i ovo bilo neko pitanje?! (on ustaje i unosi joj se u lice, malo iskezio zube) Da vidim da li mi možeš odgovoriti šta znači – vrijeme?

Emina: (nakon kraćeg razmišljanja) Vrijeme znači proticanje postojanja.

Patuljak Andvare: Vidi, vidi, jest pametna a ljudsko je biće! (ustaje sa stolice i približi se Emini)  A kako se mjeri vrijeme, reci ljudska pametnice?

Emina: Mjeri se sjećanjem i nadanjem! Onom koji se rado sjeća svega a u sebi nosi nadanja, njemu je vrijeme dugo. Onom koji se ničem ne nada i malo toga se sjeća, njemu je vrijeme kratko, čak i sadašnjost bi želio da mu bude kraća.

Patuljak Allvis: Vidi, vidi, ima u tom ljudstvu i zrno pameti! A kako se završava vrijeme?

Emina: (obori glavu, razmišlja kratko) Zaboravom! Vrijeme se završava zaboravom.

Patuljak je gleda jedno vrijeme i šuti. Potom sjedne do Andvare, mrmljajući nerazumljivo.

Patuljak Andvare: Izgleda da vam je Zaborav navika postao. Zar misliš da vam je sljepilo preko noći došlo, reci?! Zaborav je nešto što se prvo u srcu nastani pa se preko toga, što mozgom nazivate i s kojim se tako hvalite, širi u vaše uši i oči. Ne čujete i ne vidite i za to zlo sad bogove krivite?

Emina: Ne krivim nikog. Odin mi je svjedok!

Patuljak Allvis: Pusti Odina, (stari licemjer, zna samo naručivati ukrase za svoje dvore) ima on drugih briga od vaših. Tor i ostali su se okupili u Asgardu. Dešava se ono što vi ljudi spominjete ali u to ne vjerujete.

Emina: (ide ka publici i tiho govori) Ako ga upitam šta je to, potvrdiću mu ljudsku nebrigu i zvučat će oholo.

Emina (okreće se prema Patuljku): Reci, da li Odin brine i za nas ljude, zna li razloga naše nesreće?

Patuljak Andvare: Zna se sve i prije nego ste vi ljudi nastali. Ragnarok se prikrada, Midgard zmija se budi, priprema se zadnja bitka.

Emina: O, ne! Zar su sva proročanstva istinita. Zar će nestati svi ljudi?!

Patuljak Allvis: Pih! Kao da bi to bila nekakva šteta?! Izmišljate i smišljate a ništa ne znate. Što vam je poklonjeno, otimate. Što vam je dato, kradete! I, jao, ludila ljudskog, govorite da Istinu poznajete, kao da je istina u vašim lubanjama skrivena. Ništa od vas ljudi, nikad ništa.

Patuljci kuckaju po zlatnom predmetu i šute. Emina im prilazi.

Emina: Šta radite, čujem kako kuckate?

Patuljak Andvare: Oho, pa ona čuti može, haha! Kujemo zlato na koje ste slabi.

Emina: Varaš se! Mnogi među nama traže zlato u ljudima a ne u predmetima.

Patuljak Allvis: Opa, to mi je nešto novo. Došlo vam iz džepa u glavu hehe…

Iznenada se čuje vika iza pozornice. Patuljci poskočiše u strahu.

Patuljak Andvare: U redu, iako si ružna i slijepa, iako si ljudskog porijekla, reći ću ti. Evo, dolaze Divovi žene jer smo spomenuli riječ Zlato. Odmah se pojave a kad ti postave prvo pitanje, odgovori brzo samo: Riječ.

Emina: Hvala ti!

Divovi Hyrokkin i Gerd ulaze na pozornicu.Obučene su u žute haljine. Patuljci se skupiše na stolicama i šute svo vrijeme.

Emina: Čini mi se da maglu vidim.

Gerd: I ja je vidim, pa se ne hvalim!

Emina: Ja ne vidjeh od jutros ništa, osim crnila.

Hyrokkin: Onda je ona čovjek. Nije čudo što nije vidjela.

Gerd: (obraća se Patuljcima) To ste vas dvojica ovu spodobu domamili. Zlato bi joj prodali! Nećete  više moći ući u naš rudnik za kaznu!

Hyrokkin: Odrubiti im glavu, smjesta, za takvu radnju bezobraznu!

Emina: Ne, ne, ne krivite ih! Ja ih molih da spase Midgard od sljepila i mraka! Rekoše da mi vi možete pomoći.

Gerd: S ljudima ne želimo ništa imati. Šta vas je snašlo sami ste krivi.

Hyrokkin: Da. Čak ste oholo počeli vjerovati da bez vas ničeg nema niti će biti!

Emina: Pomozite. Čujem da se Ragnorak sprema, čini se da je kod ljudi počela Midgardska zmija puštati otrova.

Gerd: Vas bi otrov njen izliječio, a ne ubio!

Hyrokkin: Zašto bi vam pomogli? Zar vi možete vjerovati? I ne znate šta je prije vas bilo i šta vas je stvorilo! Znate li, odgovori ljudska spodobo?

Emina: Znamo. Stvorila nas je Riječ!

Patuljci se smijulje, likuju i pljesnuše jedan drugom dlan o dlan.

Gerd: Hahahaha… Riječ? Riječ vas stvorila? Da vas je stvorila, znali biste njenog govora. Vi samo bulaznite, a govoriti ne znate.

Hyrokkin: Mahnita stvorenja, ništa više. Misliti ne umiju. Odrubiti i njoj glavu!

Emina ( približi publici. Tiho govori): Patuljak me nasamario. Podlac! Sad moram shvatiti, ali kako da čovjek razumije kad ništa osim svojih djela i nedjela stvorio nije?

Emina pošuti pa se naglo okrenu prema Divovima.

Emina: Da, riječ je stvorila mnogo ali nije djelo. Zato, shvatih da prije svega bila je Misao! Misao  je početak djelu. Da li je djelo dobro ili loše zavisi od misli. Da, Misao nas je stvorila!

Hyrokkin: Ova i nije sasvim mahnita. (češe se po glavi iznenađeno)

 Gerd: Oh, iznenađenja velika! Napokon da čovjek jedan razumije. Odvest ću te do Yggdrasila. Potraži tu pomoć. Hyrokkin, ti se pozabavi patuljicma

Hyrokkin: I njhovim glavama. ( prijeteći govori i prilazi patuljicma)

Patuljci pobjegoše iza pozornice dok Gerd ide za njima, Hyrokkin i Emina odlaze polako sa pozornice, dok počinje muzika i nastavak recitacije pjesme “Sve naše tišine”

Uranjanje u Izvor

gdje se spaja stvarno i nestvarno,

tu dodir je Svjetova

lahori predskazanja

u neraskidivoj vezi

između misli i osjećanja

kao da su trag Tebe,

a nisam sigurna da su dodijeljeni

baš meni

ovako sićušnoj

često naizgled nestvarnoj

a opipljivo postojanoj

u vrtlogu Vremena

dodijeljenog.

 

  1. 3. SCENA (Urd Izvor)

Na sredini pozornice sjede tri žene. To su Norne, boginje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Iza njih nešto što liči na izvor ili bunar. Emina, sad u bijeloj haljini, im prilazi tiho, pomalo plašljivo.

 

Urd: Emina, šta tražiš ovdje?

Emina: Vi znate ko sam? Vi ste onda Norne?

Urd: Mi smo Urd, Verandi i Skuld.

Verandi: A ovo iza nas je Izvor Urd.

Skuld: Mi smo boginje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Koju od nas trebaš, reci.

Emina: Kad ste tu zajedno, kao da se u vama i vječnost ogleda. Izdvojiti jednu, ne bi druge dvije imale smisla.

Urd: Emina, mudra si, a još mlada i lijepa. Samo reci, bit će ti svaka želja ispunjena.

Želiš li dvore mramorne ili halje zlatom opšivene?

Verandi: Glas kao u slavuja, kojim bi opčinila sve svijetove?

Skuld: Ili možda ti je želja da tvoja ljepota Freyinu nadvisuje?

Emina: Pomoć za zemlju ljudi, to bih vas zamolila.

Urd: Zar za sebe želja nemaš?

Emina: Pa, to je želja za mene. Evo, ni slijepa nisam više, mnogo toga nazirem! Ali kako bih mogla sretna biti, u mramornim dvorima spiti, a nigdje čovjeka? Zar zlatnim haljinama kroz prazninu šetati i nikom se ne radovati?

Verandi: Ragnorak se ustremio ka ljudima.

Urd: Zar to nije velika i divna vijest, Emina?! Novi postanak je na pomolu!

Verandi: Novi svijet! Povratak Tvorca svega!

Skuld: Rađanje novog Sunca i njegovih kćerka!

Emina: Da, ali bez ljudi. Kako da tom se divim?

Verandi: Ti ne slutiš znaka?

Emina: Ne, ne bez čovjeka.

Skuld: Da li ona ne shvata?

Urd: (ustaje i prilazi Emini) Emina, znaš li šta je stvorilo čovjeka?

Emina: Rekoh prvo riječ ali sjetih se da je Misao ta koja stvara. Misao nas je stvorila.

Verandi: Misao, veliš? Da, misao je djelu svakom majka.

Urd: Jedna misao je nekad potrebna za mnogo djela. Poput kruga. Zar kraj nije početak nečem? Zar smrt ne znači život?

Emina: Kraja nema, sve traje, jer vrijeme je proticanje postojanja i dok nema zaborava i vječnost je moguća ljudima jer mi smo tek spone u jednom vječnom djelu.

Verandi: (ustaje) I tvoje oko počinje vidjeti ono što gleda.

Skuld: (ustaje) I spoznaja ti skida crnila. Tvoja želja da pomogneš ljudima, potekla je iz izvora Istine svih istina.

Verandi: Slijep se ne boji mraka, već svjetlosti.

Emina: A čovjek se boji svoje prolaznosti. Zato ne vidi u svom mraku da posvud, na svim svijetovima, je jedna Misao divna: Ljubav.

Djevojčice dolaze na pozornicu i drž se za ruke, prave krug oko Emine.

Urd: Da, ljubav je stvorila čovjeka i sve prije njega. Onom koji Život ljubi je Izvoru najbliži.

Emina: A Izvor je u nama. Da, odatle treba krenuti i tu završiti – u sebi! Koliko li je ljubavi u Pramisli, da i mi, ovako sićušni, njoj smo važni.

Urd, Verandi i Skuld: U tom je odgovor. Idi, ljudima, Emina, i pouči onog koji vidi ono što gleda! Idi sada!

Vile: Idemo Emina s tobom. Požurimo, mnogo ljudi je već progledalo!

Emina odlazi s djevojčicama na jednu stranu, Norne na drugu. Potom svi zajedno opet dolaze na pozornicu. Muzika i kraj recitacije:

 

Žalih za Istokom

i prošlim olujama

sva od njih da sam stvorena

mislih

da trebala sam biti

njima dodijeljena, jer

ne dopustih

saznanje da stvarno jesam

ovdje i sad,

u ovom tijelu,

u ovom vremenu

spona neraskidiva.

 

KRAJ

 

Autor drame: Karmen Medija

Autor poezije: Tanja Zubčević-Alečković

Muzika i recitacija: Alma Islamović

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s