Anto Zirdum:POVIJESNE PRIČE

TAJNA MISIJA KNEZA RATKA ŠANTIĆA

 

Knez Ratko Šantić*) iz Toričana u Lašvi početkom lipnja 1353. godine prvi puta se našao u Budimu. Nije to bila njegova prva međunarodna misija, dapače, on je kao pouzdan čovjek bana Stjepana boravio na mnogim dvorovima, najčešće u povjerljivim misijama. Knez Ratko izvrsno je znao latinski, kojega nauči od redovnika sljedbenika nauka sv. Franje što se tih godina učvrstiše u Bosni, naročito po osnutku svoje kustodije i izgradnje samostana u Milama, nedaleko od banskoga dvora. Kao mladić često bi odlazio niz Lašvu gdje su fratri proširili mali gostinjac njihovih predšasnika dominikanaca, odmah na izlazu Lašve iz sutjeske u prostrano polje. Iako njegov otac bijaše ugledan starac župe dobrih krstjana u Toričanu i bezuvjetno poštivaše nauk i autoritet dida Miroslava i bosanskih apostola koji pronosiše nauk o Isusu Kristu sinu božijemu živeći kao gosti, bez stalnoga mjesta boravka, nije mu branio odlaziti u samostan male braće koji su dolazili sa svih strana i govoriše razne jezike. Služio se Ratko i njemačkim, a kao čovjek dobroga sluha i lijepa glasa lako je naučio onoliko mađarskog koliko je pristojnost nalagala da bi došao u blizinu samog kralja Ludovika, ili, kako ga u Bosni zvaše Lajoša. A 20. lipnja on se morao naći u kraljevoj blizini, jer se tada Ludovik ženio s Elizabetom, starijom kćerkom bana Stjepana.

Od Bosne do Budima nije bilo puno gradova, a Budim je sam bio velik koliko svi gradovi kroz koje su prošli zajedno s Pečujom. Na krajnjem jugu gorja Piliš, duboko u Panonskoj ravnici uvukao se jedan greben da dotakne Dunav s njegove desne strane. Na tom mjestu, podno usamljene stijene, našli su stari Rimljani topla sumporna vrela i podigli svoje naselje Aquinicum koje je bilo važna vojarna na granici carstva sve dok je Huni nisu definitivno srušili. Bilo je to idealno središte za Atilino carstvo. Shvatio je to Atilin otac Budim i na osamljenoj, veoma strmoj stijeni započeo graditi grad, nešto što jahačima iz stepe nije trebalo, nešto što je po Atilinoj smrti i raspadu njegova carstva ostalo samo da svjedoči o njihovu boravku u tom prostoru. Konjanici iz stepe vratili su se na istok, a Budim je ostao kao uspomena na njih.

Reinkarnirani Huni – stepski nomadi, ratnici konjanici, ponovno su u Panoniju došli kao Avari, a kada su ovi odjahali natrag osvježiti svoju skitačko – pljačkašku krv, na njihovo mjesto dođoše Mađari, predvođeni svojim najjačim plemenom Ugrima, i unesoše novu vitalnost u Panoniju. Oni također svoje sjedište napraviše u Budimu a nisu mu mijenjali ime.

Pod Arpadovićima Budim se širio kao naselje drvenih kuća posađenih u blato, a nasuprot njega počela je rasti i Pešta. No, najgora reinkarnacija Huna, kosooki konjanici iz daleke Mongolije, Tatari, spalili su 1241.g. Peštu, a ni širina Dunava nije mogla zaustaviti njihove horde da ne prijeđu na desnu stranu, te spale i Budim.

Tek poslije toga počela je izgradnja Budimske tvrđave okružene zidinama, a ispod nje razvio se grad sve do obala Dunava. Naspram uređenoga dunavskoga keja nalazio se Veliki Budimski otok i kralj Ludovik je dao da se do njega izgradi drveni most a iz male uvale na južnoj strani otoka čamcima se prelazilo u Peštu. Tu je zapravo bila čitava riječna flotila kralja Ludovika i čamci za izgradnju pontonskoga mosta između Budima i Pešte.

Iako knez Ratko nije bio u bliskim rodbinskim odnosima s obitelji Kotromanića, nitko u pratnji Elizabetinoj nije postavljao pitanje zašto je s njima i knez Ratko, jer su on i ban utvrdili da su Kotromanići i Šantići svojta još od davnina, a Ratko je bio jedan od rijetkih vitezova u Bosni čija se titula priznavala na drugim dvorovima. To je bilo dovoljno da se prikrije njegova tajna misija koju je obavljao na tom putovanju zbog velike svečanosti. Da bi još bolje prikrio svoju misiju knez Ratko na put povede i svoga jedanaestogodišnjega nećaka Batala, kojega je uzeo sebi na nauk, jer nije imao svoje djece. Pametni i ugodni Batalo trebao mu je i radi stalnog nadzora nad kneginjom Jelenom. Poveo ga je da bi se igrao i učio s Vukom, mlađim sinom banova brata kneza Vladislava i kneginje Jelene rodom od Šubića. Tako je u svako doba mogao doći do Elizabetine strine koja sa mlađim sinom krenu na vjenčanje u Budim da bi radila za starijega.

*

Ban Stjepan je bio dobro bolestan i nikako nije mogao putovati da sudjeluje u udaji svoje kćeri. No, iako bolestan, on nije htio ovaj svijet napustiti a da ne bude siguran kako za njegova vladanja dobro uvećana banovina neće ostati u sigurnim rukama. Brat Vladislav bio mu je odveć nedostojan nasljednik. Bio je pametan i promišljen ali neodlučan za vladara. Njegovi sinovi pak rano umriješe i po svemu trebao ga je naslijediti Tvrtko, stariji sin Vladislavov. Ban je promatrao petnaestogodišnjega Tvrka i često ga pozivao k sebi, te zaključio da mali ima očevu pamet a od majke je naslijedio odlučnost i upornost s dozom lukavosti kakva se mogla zamjetiti kod Šubića. Međutim, Tvrtko je bio djete i ban je htio osigurati svoju tvorbu do njegova punoljetstva. Zato je Ratka poslao u još jednu tajnu misiju koja će osigurati tih nekoliko godina dok Tvrtko snagom svoje mišice i volje ne preuzme bansku stolicu.

Ratko je s banom prošao mnoge i lijepe i ružne trenutke, a najboljime se pokazao kada je banu savjetovao da se skloni na Vlašić prilikom navale Dušana, cara Raške, koji je s 80.000 ljudi s Drine navalio u Bosnu sve do Bobovca i Duvna, a poslije se probio do Cetine i Krke. Mnogi velikaši pristadoše uz Dušana dok je opsjedao Bobovac. Međutim, Ratko je ostao vjeran banu koji je pobjegao u Lašvu. Nagovorio ga da se prebaci na teritorij koji kontroliraše Hrvatinići. Tu su bana prihvatili a svoje snage stavi mu na raspolaganje knez Vuk Vukoslavić kao osobnu zaštitu. Ban je znao cijeniti zaslugu kneza Ratka iz Lašve, njegovu oštroumnost u prosudbama odnosa i zakulisnih radnji i bez njegove nazočnosti rijetko je što odlučivao i zapovijedao. Ako se radilo o odnosima s Hrvatinićima onda je njegovo mišljenje za bana bilo presudno. Zato se on i nalazio uz bana kao važan svjedok kada je ovaj knezu Vuku Vukoslaviću, bratu Vlatkovom i sinu Vukoslava Hrvatinića, nedugo po odlasku cara Dušana i njegove vojske u Macedoniju gdje su Bizantinci počeli navalni rat, posthumno potvrdio zemlju Banice.

Vuk je s banom bio kada su ih presrele snage cara Dušana, pokušavajući spriječiti bana da se izvuče ispred nadmoćnijega neprijatelja. Bio je tu i Ratko i svojim očima vidio kada je Vuk svoga konja dao banu, kojemu je konj u borbi bio pogođen, te s mačem u ruci dočekao napadače dajući mu vremena za izvlačenje iz stupice. Njegovi ljudi nisu htjeli od njega i svi su izginuli u toj neravnopravnoj borbi. To je bilo dovoljno da se ban s malobrojnom četom, po savjetu kneza Ratka koji je znao nevjerojatno brzo realno procijeniti situaciju, izvuče na siguran teren.

Ratko je dvije godine ranije, na čelu skupine bosanskih vitezova, pratio banovu stričevićku Mariju, kćerku kneza Vladislava, kada se ona udavala za grofa Urlika od Helfenstajna. I ta udaja pojačala je poziciju bana Stjepana, a Kotromanići nisu žalili opreme za “vojvotkinju od Bosne” kako je zvaše Nijemci. Pričalo se tada po cijeloj Bosni, a Ratko je bio živi svjedok tomu, kako je Marija ponijela kao miraz u Njemačku dva svilena pokrivača za postelju, po šest svilenih marama, plahti dušeka, deset svilenih jastuka, trinaest srebrenih zdjela, četiri srebrene zdjele s nogama, dva bardaka, šesnaest sudova za piće, tri srebrna tanjura, četiri žlice i stolna noža. To je i na dvoru grofa Urlika komentirano kao dobra oprema. Tako je on znao kako funkcioniraju svadbene svečanosti na europskim dvorovima, ali vjenčanje kralja Ludovika, tada najmoćnijeg vladara u kontinentalnoj Europi, nadvisilo je raskošem i sjajem sve što je knez Ratko do tada vidio.

Elizabeta je u svemu tomu dominirala kao najsjajnija zvijezda na nebeskomu svodu. Svojom stasitošću i ljepotom, koju poniješe iz bosanskih planina, ona je zasjenila debeljuškaste dvorske dame na mađarskomu dvoru. Zato nije ni čudo što se sredovječni kralj zagledao u Elizabetu, koja je za Dušanova prodora u Bosnu boravila na ugarskom dvoru. A kada mu je umrla prva žena Margarita, kćer Karla IV., ne ostavivši poroda, nitko nije mogao Ludovika spriječiti da ne zatraži ruku svoje daljnje rodice Elizabete. Ban Stjepan je opet znao da Elizabetu, kad je već nije dao Dušanu, mora dati Ludoviku. Dušan je još uvijek bio jak, i od Ludovika je puno ovisio. A i Elizabeti nije bilo mrsko ići za kralja Ludovika, te je ban zbog toga bio veoma sretan i zadovoljan i da ga bolest nije prikovala za postelju on bi vrlo rado bio na kćerkinu vjenčanju i sebe vidio kao tasta najjačega kralja svoga doba u cijeloj srednjoj Europi.

Ludovik je svoje goste sa svih viđenijih europskih dvorova vodio u luku kako bi ih impresionirao svojim vizijama o premošćavanju velike rijeke. Tu je bilo i brodogradilište koje je zorno potkrijepljivalo njegovu zamisao. Knez Ratko je vidio prava brodogradilišta u Veneciji i ti čamci ga nisu impresionirali, ali premošćavanje velike rijeke koja teče kroz nepreglednu ravnicu po kojoj konjanici slobodno i lako jezde, to je bilo impozantno, a činilo je Budim i okolicu osebujnom.

Uz stariju sestru, još neudatu Katarinu, te bratića Vuka i strinu Jelenu, od uže obitelji uz Elizabetu je bio još i bratić Dabiša, sin pokojnoga strica Ninoslava. Dabiša bijaše stariji od Tvrtka i imaše zrelost za bana. Bio je već oženjen Jelenom iz roda Nikolića (starinom Grubkovića), koju svi na dvoru zvaše Gruba, jer se tako i ponašala računajući da će Dabiša naslijediti bana Stjepana. Dvije Jelene, obje su htjele iskorisatiti svoju moć: prva da svoga sina namjeste na bansku stolicu, a druga da namjesti muža. Šire rodbine i vlastele koja je pošla na vjenčanje, te vitezova koji su sudjelovali na turniru koji je kralj Lajoš, kako mađari zvaše svojega kralja, organizirao uz svadbene svečanosti, bilo je i previše. Ban Sjepan je bio bolestan te su na dvoru u Milama ostali i knez Vladislav i sinovac mu Tvrtko.

*

Dabiša je sudjelovao na turniru, a Vuk i Batalo su se tu našli kao paževi i štitonoše. Njima je tu bilo zanimljivo i potpuno su se predali viteškim igrama i učenju. Dabiša je bio sasvim odrastao i turniru dorastao vitez, imao je sjajnu opremu, dobroga konja, snažne ruke, ali nije imao one strasti kada protivnika treba izbaciti iz sedla. Kao da je žalio udariti protivnika, a to mu se na turniru osvećivalo. Iz sedla su ga izbacili mnogo slabiji protivnici. Jelena Gruba nije baš bila zadovoljna njegovim ponašanjem. Vuk i Batalo sve to nisu dobro razumjeli, a knez Ratko vrlo kratko se pojavljivao na turniru i to samo kao gledatelj. Nekoliko godine ranije završio je on svoje javne viteške nastupe. Sada je nastupao iza kulisa.

Ratko je dobio zadaću da osigura nesmetano vjenčanje i uredi da se kralj zauzme i podrži Tvrtka kao nasljednika jer je ban u njemu prepoznao one osobine koje dolikuju njegovu nasljedniku. Dabiša jeste bio stariji, ali Nikolići-Grupkovići su podržali Dušana za njegove navale na Bosnu i banu se nije nimalo dopalo da sada Dabiša, pod ženinim utjecajem okreće Bosnu ka istoku, kada su učvrstili mnoge veze na zapadu. Uz to Ratko je trebao spriječiti Vlatka Vukoslavića i tada najmoćnije knezove Hrvatiniće iz Donjih kraja da raskopaju banovinu. Možda se nekomu može činiti jednostavnom ta zadaća, ali u kompliciranim odnosima velikih kraljevina i carevina i malih kneževina i banovina, te k tomu još i interesa rimskoga pape kao jedinoga sveopćega vođe na katoličkom zapadu i carigradskoga vladike koji se tada boriše protivu priznaja autohtonosti srpske pravoslavne crkve, to zapravo nije bilo nimalo lako provesti. Ako se pak svemu dodaju odnosi između rimskoj crkvi odane vlastele i vjernika koje je pastorizirao biskup bosanske vikarije fra Peregrin Saksonac s malom braćom i vlastele i naroda odanoga didu episkopu domaće patarenske bosanske sljedbe, onda je u svemu trebala golema doza lukavosti, promišljenosti, pravovremene obaviještenosti i ugleda na raznim dvorovima.

Hrvatinići na čelu s Vlatkom Vukoslavićem, sinom kneza ključkoga Vukosava Hrvatinića bijahu tada u usponu moći. Donji kraji, njihov teritorij prostirao se od Vrbanje na istoku, do Une na zapadu, sa središtem na predivnoj rijeci Sani, kojoj njihovi praroditelji, odmah po dolasku dadoše ime po onoj istoj rijeci koju su napustili u velikoj Hrvatskoj iza Karpata. Južna granica bila je na Plivi, a sjeverna na Savi.

Knez ključki Vukoslav Hrvatinić priklonio se banu Stjepanu onoga trenutka kada je shvatio da ugarski kralj Karlo Robert i njegov rođak Stjepan Kotromanić i Ivan Babonić hoće definitivno slomiti Šubiće. A oni su to i uspjeli 1322. godine i on je shvatio da se na vrijeme priklonio pravoj strani. Došao je pod banovu vlast u tim okolnostima, ali taj dio Bosne uvijek je imao svoju autonomiju, kao i Hum, Usora, Soli, Zapadne strane, Rama. Hrvatinići su podupirali težnje bosanskog bana za samostalnošću i neovisnošću od Mađara i u njemu vidjeli jedinoga jakoga saveznika. Za tu vijernost i privrženost ban im je potvrdio njihova stara prava i proširio ih na župu Sanicu i župu Vrbanju. Takve privilegija ban je mogao lako opovrgnuti i zato su se oni željeli osigurati i trajno zadržati privilegije koje su dobili stupanjem u savez sa Kotromanićima, odnosno priznavanje njihovog prvenstva. Oni su se bojali da poslije smrti bana Stjepana njegov nasljednik neće poštovati taj ugovor i zato su posebno radili na osiguranju svojih interesa.

Ratko je bio tu da pazi na sve poteze Hrvatinića, naročito s toga što ni ugarskom kralju nije odgovarala ta veza Hrvatinića i Kotromanića. Ratko je i to znao, ali je držao da u trenutku ženidbe Lajoš neće raditi na tomu da slabi poziciju svoga tasta bana Stjepana, naročito što je ovaj bio bolestan i što mu je car Dušan još uvijek bio za vratom. Uzdao se Ratko u to, ali budno je motrio svaki dogovor Hrvatinića a uporno radio da nitko ne omete vjenčanje, naročito ne crkveni krugovi koji su to mogli učiniti.

Fra Peregrin Saksonac bio je igrač preko kojega su Mlečani igrali svoju igru, a banu Stjepanu je bio značajan za održavanje pouzdanih veza s Mlečanima i s Rimom. Za tih desetak godina koliko je proveo u Bosni, naučio je fra Peregrin što znači vjerska tolerancija i kako ljudi jednostavno žive ne smetajući nikomu da se po svome Bogu moli. Naučio je koliku ulogu igra inat kod tih tvrdoglavih ponositih brđana. Oni ni za kakve novce i privilegije ne bi promijenili vjeru, ali kada je za inat oni to čine preko noći. Uvjerio se u to za provale cara Dušana. Mnogi patareni na koje su fratri vršili pritisak preko uvjerenog katolika bana Stjepana, preko noći su postali shizmatički sljedbenici carigradske ortodoksije, da bi opet skoro polovica od njih poslije godinu dana prešla na katoličanstvo, a polovica se vratila svojoj staroj vjeri i tek sasvim mali dio ostao odan srpskom patrijarhu. Zato je fra Peregrin izbjegavao svako inaćenje i koristio se neupadljivo svim mogućim blagim sredstvima i zagovarao toleranciju. Stoga nije mogao drugačije ni s Ratkom, pogotovu što je bijaše obrazovan i veoma utjecajan među svojim dobrim krstjanima i krstjanicama.

Ratko je znao kako starog biskupa, prvog vikara franjevačke Bosanske vikarije, treba koristiti za interese banovine. Znao je čak da ga fra Peregrin baš puno ne simpatizira zbog patarenstva njegove obitelji od koje ni oni koji su posjećivali franjevački samostan na ulazu Lašve u polje nisu bili iskreni katolici jer su iz njihova roda bio Radoje djed crkve bosanskih krstjana koji je naslijedio obnovitelja te crkve Rastudija i s koljena na koljeno ostavljao im svoj nauk kao nepovrijedljivu baštinu. No znao je da fra Peregrin znade kako on zna za njegovu odanost Mlečanima koji su ga izdašno nagrađivali za njegove usluge i posredovanje kod bana Stjepana. On je bio jedan od rijetkih službenika koji je znao da mletački poslanik prvo navrati kod fra Peregrina po instrukcije prije nego što ode do bana.

Zato nije nimalo čudno bilo da se njih dvojica nađu u Budimu nasamo, samo nekoliko dana prije vjenčanja da rasprave važnu stvar. Naime, mladenci Ludovik i Elizabeta bili su srodnici u četvrtom koljenu, praunuci sestara Marije, žene Karla II. Napuljskoga i Katarine žene bana Stjepana Dragutina. Za takav brak trebalo je od pape dobiti odpust zapreke, no zbog žurbe, odnosno bolesti bana Stjepana, taj odpust nije na vrijeme pribavljen. Neki nadbiskupi i biskupi bili su spremni omesti vjenčanje, ali Ratko je bio tu da i tu smetnju neutralizira. Sastao se sa fra Peregrinom bez svjedoka.

– Vaša ekselencijo, ban me je zamolio da se obratim Vama osobno, jer on ima potpuno pouzdanje da će te se vi svesrdno založiti u slučaju potrebe – poče Ratko kada su se upitali za zdravlje i razmijenili mišljenje o zdravlju bana Stjepana.

– Vi znate da sam ja banu uvijek bio na raspolaganju, sukladno mojim moćima.

– Znam ekselencijo i zato Vas u banovo ime molim da utječete na koločkog nadbiskupa neka ne pravi smetnje oko vjenčanja zbog papina odpusta.

– Vi od mene tražite da kršim crkvene zakone!?

– Ja samo od Vas tražim da u interesu rimske crkve ubrzamo vjenčanje, jer Bosni sada prijeti i opasnost s istoka. Srpski patrijarh Joanikije samim tim što je stavio krunu na Dušanovu glavu misli da širi srpsko pravoslavlje gdje god je Dušan ma samo jednom kročio nogom, a smatra to prirodnim pravom jer je banova pokojna mater Nemanjićka po ocu. Ima velikaša koji su pod njegovim utjecajem i držim veoma važnim pravoslavlje zadržati preko Drine – udari u kost Ratko, jer jačih argumenata u tom trenutku nije imao.

Biskup se zamislio. Njegov osnovni zadatak je ispravljati krivovjerje koje se u Bosni udomaćilo i ukorijenilo, ali sa istoka je dolazila organizirana prijetnja iza koje je stajala još uvijek velika i vojna i financijska moć. Nije se smio inatiti, niti izazivati inat. Klimnuo je glavom.

– Javite se našem prijatelju u Veneciji i on će stvar pogurati kod pape.

– Ja sam već poslao svoga čovjeka u Mletke, ali dobro bi bilo da vi napišete svoju preporuku. To bi stvar ubrzalo.

– Recite mi što vaši glasnici kažu o zdravlju banovu?

– Kažu da je bolestan i da je zapovjedio da mu se spremi grobnica u vašem samostanu kraj Mileševa – dodade pritajeni, ali vrlo učeni dužnosnik crkve bosanskih krstjana Ratko, kako bi još više potaknuo fra Peregrina za svoju zadaću.

*

Kada se Elizabeta udala knezu Ratku je laknulo. Oko Velike gospe u Budim je stigla vijest da je ban Stipan više ne ustaje iz postelje. Strina kraljičina, Jelena Šubićka nije žurila s povratkom. Znala je da će bosanski stanak raspravljati o izboru novoga bana i da je potrebnija u Budimu kako bi utjecala da to bude njezin sin Tvrtko, a ne Dabiša. Međutim, Ratko je požurio natrag. I knez Vlatko Vukoslavić, najstariji sin Vukoslava Hrvatinića, kneza ključkoga, također je krenuo natrag sa svojim vitezovima.

Batalo dugo nije vidio strica zamišljenijega i šutljivijega. Knez Vlatko i on su jahali zajedno, ali su malo razgovarali. Svaki je slijedio svoje ciljeve u mislima, čija izvjesnost se, kao putevi kada se uđe u bosanska brda, često gubila. Svakog od njih morile su njegove brige, a zapravo je to bila ista briga: kako se kretati dovoljno visoko da bi, barem djelimično imao jasniju predstavu o putu ispred sebe.

Iz Pečuja su krenuli ka Našicama. Batalo je mislio da će se njegov stric tu odvojiti od kneza Vlatka i njegove goleme pratnje, ali prevario se. Stric se nije uputio prema Đakovu, a odatle u dolinu Bosne, nego je nastavio desno, podno Požeške gore prema Donjim Krajima. Savu su prešli na mjestu gdje je Vrbas oplođuje vodom s visokih bosanskih planina Vranice i Vlašića. Iako je Sava tu bila puno manja, a i dosta niža, jer je ljeto bilo u najžešćemu jeku, prijelaz preko rijeke skelom bio je ponovno veliki doživljaj. Samo, ovoga puta se nije plašio kao kada su u svibnju, kod Broda, prelazili mnogo veću, širu, dublju, bržu i mutniju rijeku.

Do Vrbaškoga grada jahali su s knezom Vlatkom, a onda su se rastali. Vukoslavić je pošao za Ključ, a stric Ratko krenuo je uzvodno, ali čim su stigli do prvoga sela on je prešao Vrbas i uveo ih u dolinu Vrbanje.

– Odavde do Toričana najkraći put vodi kraj Vrbanje. Vrijeme je da naučiš kuda najbrže stići doma – objasni Ratko Batalu, ali mu ne reče da zapravo želi u Kotor do kneza Vukca Hrvatinića, strica Vlatkovog, jer mu je ban savjetovao da igra na njega u pregovorima s Hrvatinićima.

Kao najmlađi sin Hrvatinov, Vukac je najlošije prošao u naslijeđivanju i bio je nezadovoljan, a opet je najviše dobio za svoju vjernost banu. S druge strane Kotor i Vrbanja bijahu prvi susjedi s Toričanom i dolinom Lašve, odnosno Donji kraji na Bistrici*) graničiše s banskim zemljama i baštinom Šantića. Ban je cijenio da će Vukac znati cijeniti uzvraćenu ljubav, a nekako je htio ispraviti nepravdu i čvršće ga vezati za sebe. Stari ban je imao viziju kako to učiniti, ali bolest ga je spriječila da to provede. Međutim, imao je vjeru u pošteno ambicioznog najmlađeg gosta u crkvi bosanskoj, Ratka, jer on bijaše potpuno odan i banu i Bosni. (U javnosti se tada još uvijek slabo znalo da je Ratko promoviran u gosta, a ni on to nigdje nije isticao, dapače – tajio je tu veliku čast).

Knezu Vukcu upravo se bio rodio sin Hrvoje i u njegovu dvoru bilo je veliko slavlje. Knez Vukac imao je već dvoje djece. Prvo bijaše kćerka Resa koja imaše pet godina, drugi je bio sin Vuk, a eto opet je dobio sina i to je slavio obilno se zalijevajući žilavkom koju je dobio iz Broćnja jer dolje bijaše oduvijek najbolja žilavka. Dok su stariji pili Batalo je gledao dječkića koji se derao tako glasno da ga ništa nije moglo utišati.

– Bit će od njega dobar junak, kad se već sada ovako glasno dernja – hvalio se knez Vukac, sav ponosan na to da je dobio već drugoga sina.

Još dva dana Ratko je ostao u dvoru Hrvatinića i Batalo je vidio kako su dva kneza sami odjahali i dugo se zadržali negdje u šumi, kao da su imali puno toga važnoga jedan drugomu reći i dogovoriti se.

Trećega dana pojahali su uz Vrbanju. Bili su sami, i tada je Batalo počeo uočavati nešto što do tada nije zapazio. U prvomu selu u koje su naišli kneza Ratka su prepoznali odmah na ulazu u selo i netko je trčeći otišao ispred njih vičući: “Dolazi gost Ratko”. A kada su stigli do bijelo okrečene šindaruše, najveće kuće u selu, pred Ratka stade stariji čovjek, vrlo mršav ali zdrava izgleda i pozdravi njegova strica onom srdačnošću kojom se pozdravljaju dragi, a k tomu još i mnogo važni i ugledni gosti.

Kada se to ponovilo i u slijedećemu selu, Batalo shvati da je njegov stric neobična i mnogo uvažena osoba. Naslutio je o kome se radi, ali nije smio pitati, a izgleda da su oni koje je posjećao također dobijali naputak da moraju paziti kako ga oslovljavaju.

Stric Ratko ili nije primjetio ili nije htio primjetiti da je mladić zbunjen. Objašnjavao je tomu pametnomu i bistromu dječaku kuda se kreću i kako će stići do Velikoga Šantića te preko Gostilja spustiti se na Radalj, a tad je na pragu svoga doma u Toričanu. Na jednom mjestu u šumi put se račvao. Ratko zaustavi konja i iskuša mladića.

– Kojim putom bi ti krenuo?

Batalo se ogleda oko sebe, ali visoke jele zaklonile su sve poznate orijentire. Lijevi put je vio širi i utabaniji.

– Ja bih krenuo lijevo. Tuda je više nogu prošlo – zaklju čio on značajno.

– Dobro razmišljaš sinovče, no taj put mogle su utabati i ovce. Zato se nemoj olako povoditi za širinom i utabanošću, nego na svaki način nastoj provjeriti jesi li na pravom putu.

– ?! – gledao je Batalo u strica ne znajući što bi više rekao.

– Mi će mo desnim putem. On je kraći a vrsni ljudi se i razlikuju od nesposobnjakovića upravo po tomu što kraćim putom stižu do cilja. Zato je najbolje popeti se na visoko drvo i dobro osmotriti okolicu te se držati orijentira koji se na daleko vide. No, i tada se ne treba libiti pitati prvoga koga susretneš je li to tvoj put – posavjetova ga stric i obode konja.

) Knez Ratko Šantić spominje se u povijesnim izvorima samo jednom i to 1351. godine gdje se u jednoj listini navodi kao svjedok.

*) Poslije će to postati rijeka Ugar na Vlašiću, kako se danas zove.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s