MATO NEDIĆ: SAN

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Saša Bogdan

«Samo zbog jedne stvari san postaje nemogućim:

zbog straha od neuspjeha.»

Paulo Coelho, Alkemičar

 

 

Ušla je u prostoriju i Zatvorila je vrata za sobom. Sjela je u sredinu, između svih njih. Bila je na podjednakoj udaljenosti od svih. On su je promatrali radoznalo, pomalo ushićeno, kao da joj aureola svijetli oko glave.

Ona je bila mirna, pribrana. Pogled joj je proučavao lica ljudi koji su je okruživali iščekujući da pred njima počne presti svoju priču.

Šutjela je. Kao da ih je htjela držati u napetosti. Bila je svjesna da je priča škrinja iz koje će na vidjelo svima izaći ono što je do tog trenutka bilo njezino vlasništvo, što je pripadalo njezinom duhu. Zato je šutjela. Željela je pripremiti čitatelje za svoju priču.

Najednom, netko je ugasio svijetlo. U sobi su gorjele samo svijeće čija se svijetlost poigravala na licima ljudi. Svi su bili obučeni u ista crna odijela te su im se sada na svijetlosti svijeća sjale samo ruke i lica.

Žena je otvorila usta i počela je govoriti. Svi su je pozorno slušali. U početku je govorila mirno, čak tiho, a poslije je neravnomjerno podizala i spuštala glas ravnajući ritam svojega govora s ritmom raspoloženja slušatelja. Prepričavala je svoj noćašnji san.

«Jutros sam se probudila sva u znoju. Za mnom je odjeknulo mnoštvo krikova koji su me progonili još dok sam spavala. Niz kralježnicu mi se spustila jeza, a ja sam čvrsto stegnula plahtu kako bih bila sigurna da sam se probudila.

Ustala sam i otvorila prozore. Duboko sam udahnula svježi jutarnji zrak pokušavajući odagnati sjećanje na san. No, sjećanje je bilo tu i ono me progonilo. Progonilo me i  dok sam se umivala i dok sam doručkovala; pratilo me i kada sam krenula na posao.

Zatekla sam se nasred ulice i stala kao da su mi noge ukopane u asfalt. Oko mene su prolazili ljudi ne osvrćući se; svi su grabili naprijed, žurno su koračali, a ja sam stajala kao oduzeta. Imala sam osjećaj da sam ukočena. Pokušala sam se pokrenuti ali nisam mogla. Zaustila sam da zaviknem, ali iz grla mi se otelo samo nekakvo klokotanje, grgoljenje.

Već pomalo u očajanju, svjesna da nitko ne obraća pozornost na mene i da mi nitko nije spreman pomoći, pogledala sam u nebo očekujući pomoć iz visina.

Nebo se zacaklilo od silne svjetlosti ranoga jutra koje je obećavalo lijep dan. Odjednom, plavi je svod presjekla munja.

Pogledala sam oko sebe. Više nisam bila na ulici. Sada sam bila u čudnoj prostoriji piramidalnog oblika u kojoj je nekakav čudni namještaj stajao na zidovima piramide, a na bazi sam stajala ja, i dalje bespomoćna, zbunjena.

Više nisam znala jesam li budna ili još uvijek sanjam. Možda nisam bila ni na ulici, možda sam još u krevetu, a ova ukočenost – ona je možda samo san.

A vi, slušatelji, možda ste i vi dio sna. I što je ova moja priča? San, samo san.

A što je cijeli život? Isto san?»

Žena je prestala pričati i pogledala je slušatelje kao da od njih očekuje odgovor. Oni su sjedili mirno, iščekujući nastavak priče, nastavak sna. Na njihovim se licima vidjela obamrlost kakva dohvati ljude kojima je prekinuta svaka nit koja h je povezivala sa stvarnošću.

U glavama ovih ljudi nje više postojala žena koja je sjedila s njima u ovoj sobi punoj svijeća. Oni su pred sobom gledali ženu čija su se stopala zalijepila za bazu piramide na čijim je stranicama (zidovima) bio raspoređen čudni namještaj.

Nevidljiva su se vrata na piramidi otvorila, vidjeli su slušatelji iako im žena ništa više nije govorila. I ona se prepustila obamrlosti u kojoj su još jedino misli živo radile predući san.

U prostoriju je ušlo neko čudno ušato biće koje nije bilo ni čovjek ni životinja, koje je, kako je izgledalo bilo vanzemaljac. Biće je prišlo ženi, dobro ju je osmotrilo, a onda ju je dodirnulo svojim usijanim prstom i ona se odledila. Uzelo ju je za ruku i izvelo iz piramide.

Za njom su nagrnuli i ljudi u crnim odijelima koji su iz prikrajka gledali prizor sa ženom. Izašavši, našli su se u zrakopraznom prostoru. Žena se zajedno sa izvanzemaljcem , molekularno rastočila te je plutala svemirom. Ljudi u crnom počeše padati u crnu rupu očaja, ali ih strašno ružna bića vratiše u svemiroplov.  Nisu više bili u piramidalnoj, već su sada posjednuti u oktogonalnoj prostoriji s ekranima na kojima su pratili raspršenu ženu koja je velikom brzinom sa svemirskim bićem putovala prema nekoj udaljenoj zvijezdi.

Kada su konačno doputovali do željenog cilja i nogama stali na tlo udaljene zvijezde, žena i biće su se uobličili skoro u isti oblik u kojem su bili prije puta. Žena je ovo putovanje, izgleda, osvježilo jer je izgledala mlađa i zdravija. Kao da je novo molekularno ujedinjenje njezinog bića doprinijelo njezinoj ljepoti, ona je blistala u ozračju čudesne svijetlosti koja je obasjavala ovu zvijezdu.

Biće ju je povelo pustinjom prema oazi koja se nazirala u daljini. Koračali su sporo; bili su pomalo razigrani, veseli. Držali su se za ruke.

Oazu su sačinjavala stabla čije su krošnje bile na tlu, a deblo je raslo u visinu.

Probudivši se između krošanja, žena i izvanzemaljac stigoše do izvora koji je napajao oazu. Voda je bila obična, prozirna, veoma čista. Žena je skinula sve sa sebe i skočila je u tu bistru vodu. Kapljice su prštale na sve strane dok je plivala po jezercu u koje se izvor širio. Kada je izašla iz vode, bila je bar dvadeset godina mlađa nego što je bila prije kupanja.

Izvanzemaljac ju je očarano gledao krupnim okruglim očima. Svojim svjetlećim prstom dodirnuo je njene stidne dlačice, a ona je zadrhtala u oduševljenju i iščekivanju. On je skoro podlegao napasti, ali se na vrijeme savladao. Podigao je ruku uvis i kada ju je spustio, u njoj se našla metalna boca. Napunio ju je vodom u kojoj se kupala žena.

– Ovo je eliksir zdravlja- rekao je na nekom jeziku koji se granao na mnoge jezike te je istovremeno zvučao i poznato i nepoznato. Izgledalo je da je ova rečenica izrečena na svim jezicima svijeta. Ipak, žena je razumjela. Uzela je bocu, a onda se opet molekularno rastočila.

Našla se ponovno u piramidalnoj prostoriji, a ubrzo zatim i na cesti nogu priljubljenih uz asfalt. U rukama je čvrsto držala dragocjenu bocu iz koje su svi željeli otpiti bar po gutljaj.

Izgleda da se ovdje već pročulo kako je sadržaj boce čudotvoran te da liječi od svih, čak i od smrtonosnih bolesti.

No, žena je bocu ljubomorno čuvala jer ju je htjela predati najpotrebnijima. Potporu su joj pružali i ljudi u crnom koji su razgonili prolaznike.

Ona je išla s bocom u rukama naprijed želeći se udaljiti od nasrtljivaca koji su stalno pred njom iskrsavali, međutim, izgledalo je kao da i dalje stoji u mjestu. I štogod je više srcem hitala naprijed sve se više udaljavala od cilja, sve se više lijepila za asfalt i ukopavala u mjestu. Ljudi u crnom pratili su je u stopu, a i oni su bili ukopani, i oni su stajali na mjestu. I uvijek su isti nasrtljivci nasrtali, isti su grabežljivci grabili, a ona je i dalje držala eliksir zdravlja, neupotrijebljen, neiskorišten; svijeće su dogorijevale u sobi u kojoj je sjedila među ljudima kojima su se sjale samo ruke i lica i vladala je tišina, zrela je obamrlost u očima, nepokretnost u udovima; kričala je žena u krevetu, ruke su stezale bijele, mokre plahte; nemir je buktao u duši, a buđenje je bilo sporo, presporo.

Probudila se sva u znoju, ustala je i otvorila prozore, duboko je udahnula svježi jutarnji zrak pokušavajući odagnati sjećanje na san. Ugasila je svijeće, upalila svjetlo i vidjela lica koja, zaslijepljena svjetlošću, blješte, a ruke pipaju i noge tapkaju kao da su u mraku. Ljudi govore, pričaju jedni drugima svoje snove, ali se ne razumiju jer svi govore različitim jezicima, a svatko govori jezikom svoje duše, i svi pokušavaju napipati stvarnost, a ona im neprestano izmiče.

Žena je otvorila vrata i napustila prostoriju u kojoj su ostali ljudi u crnom; uzela je bocu eliksira i ispila ju je do kraja- što su neki protumačili kao vrlo sebičan čin, a ona je tvrdila da je svojom pričom o snu dala ljudima eliksir koji nisu prepoznali – a onda je iskoraknula iz sna u stvarnost koja se i opet zvala san.

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s