Marko Martinović Car:PROSINAČKE KIŠE

bista-car

Prostrani parking pilane u Novoj Biloj prepun je kamiona praznih karoserija i džipova kojima su se dovezle vođe konvoja Bijeli put, miruje kao da se nikad neće pokrenuti. Skupine ljudi okolo komentiraju svoju poziciju, govore nekom vrstom utišanosti i straha kao da se boje da će ih čuti oni s druge strane crte bojišnice. A ti su jutros rano počeli najžešći napad na komunikaciju prema Novom Travniku kuda bi trebali proći sudionici pomoći opkoljenoj Lašvanskoj dolini.

Profesor je tu večer spavao u Mošunju kod Kompe. S njim se dovezao i mladi bradati i bucmasti novinar Večernjaka Matko Vuković. Nabavili su dvije litre domaće rakije, po skupe pare, koja je uz kiseli kupus i suho meso bila dobar razlog da se odsjedne s prijateljima do jedan po ponoći. Profesor je već umoran od pješačenja, a valjalo je ustati rano i stići do pilane u Novoj Biloj. Polazak konvoja bio je zakazan u šest sati.  Ustali smo na vrijeme, popili kavu sa starcima. Oni su ponovo grdili sina što je dolazio iz Rijeke i što stalno govori da bi želio ostati. Zar nije dosta što su jednoga već izgubili? I ovako u povratku može poginuti i zaviti nas u crno. Valja se vratiti kroz ratno područje, treba doći do Hercegovine ispred stotinu puščanih cijevi.

U pilani nitko ne zna kada će se krenuti, premda su im vojne muslimanske vlasti odredile rok boravka u dolini. Profesor Kompa i novinar hodaju izgubljeno kao i ostali, drhture na jutarnjoj hladnoći, a detonacije jednako zlokobno odjekuju. Netko od putnika iz Hrvatske  uzvikuje da je ovo čuo samo na vukovarskoj bojišnici. I dr. Lang je vidno uznemiren premda pokušava sačuvati prisebnost pa stalno bodri vozače kamiona i njihove pomoćnike da će sve biti u redu, da će iz Travnika stići odobrenje za povratak. Stalno se telefonira, stalno se valja nadati, jer od tamo, njihovom lukavom prijetvornošću stižu polovična obećanja, kao oni, muslimansko vojno zapovjedništvo ne može ništa učiniti, situacija se iskomplicirala, kao…

Pored svega, profesor misli o svom božićnom paketu. On se nalazi u jednom od pilanskih skladišta s tisućama drugih. Za tri dana je Božić, a u paketu, pored ostalog, ima i duhana i boca wiskija od prijatelja iz Splita. Kompa ga je opskrbio s tri paketa Benstona, novinar se žali što ne puši, pa se nije sjetio kupiti za svog novog prijatelja. Ipak, profesor misli kako neće više u bijeli pisaći papir savijati suho lišće od dunje. Nitko još ne zna kada će se dijeliti paketi, pa se narod mota oko pilane više nego što bi smio. Hoće li se narod iz tri općine barem na Badnjak više poradovati Božiću!?

Nešto iza osam u krug ponovo stiže pukovnik Blaškić sa pratnjom. Iskače zabrinut iz džipa i odlazi u restoran. Izvjesno je da on, dok jutros puca, najmanje može učiniti u dogovoru s vojskom, tako neprijateljski raspoloženom prema njemu i hrvatskom narodu. Izvjesno je da su ovo prostinačno jutro namjeravali osvojiti  ovu dolinu, misleći, vjerojatno da je zbog dolaska humanitarnog konvoja otupjela budnost po svim crtama, u svim stožerima.

Dok odlučni pukovnik izlazi s dr Langom i ostalim pregovaračima iz restorana, jedna žena i dječak od osam godina sjede na svojim torbama uz živicu od gustog zimzelena.  Netko upozorava vojnike na njih. Prilazi i dr. Lang te ljutito uzvikuje:

– Po koji put vam kažem da se udaljite. Božji ljudi ne možemo vas povesti. Jeste li normalni? Zboga vas ne bih mogao proći njihov teritorij.

Tridesetogodišnji visoki muškarac, vozač jednog od kamiona ostaje uporan:

– Ako oni ne mogu ne vraćam se ni ja. Ja neću svoju ženu i dijete ostaviti u ovom paklu. Zbog toga sam i došao.

U međuvremenu stižu engleski časnici i odvlače u stranu dr Langa. Ozbiljno razgovaraju, ali se na doktorovom licu ne primjećuje optimizam i napredak u pregovorima.

Istodobno, trojica iz pratnje pukovnika Blaškića prilaze ljutito bračnom paru. Oštro naređuju da se žena i dječak udalje s parkinga, a da se muž približi svome kamionu s ružičastom ceradom. On to energično odbija. Više nije bilo šale. Vojnici ga raznim i vještim zahvatima uzimaju između sebe  i vode ga prema njegovom vozilu. Kad su stigli do kabine, jedan vojnik otvara vrata dok ga ostala dvojica ubacuju za volan kao da je običan paket.

Profesor priča novinaru kako su mnogi, kao pomoćnici šofera, stigli u okupiranu dolinu da tu ostanu kod svojih kuća, da pomognu u borbi, dok bi mnogi, opet, željeli se ovim konvojem izvući iz obruča. Novinar zna da je stroga muslimanska kontrola  evidentirala svakoga tko je stigao i da se ista lica moraju naći i u povratku. Ni jedna osoba manje, ni jedna više. Profesor iskreno  vjeruje Kompi da bi tako rado njega strpao u kamion, da on dole na moru ugrije svoje staračke kosti, on bi rado ostao ovdje.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Dok se novinar Matija, profesor i Kompa griju u stražari pilane uz malu peć na drva, ulazi jedna mlada žena i zabrinuta lica pita za pukovnika. On se prije nekoliko minuta izgubio s prostora za parking i kad žena vidi da ova trojica nisu oni koji joj mogu pomoći, izlazi i žuri prema vojniku u odori HVO-a. Profesor i ostali krenuše za njom, očito je nešto važno. Žena lomi ruke i stoji pred ozbiljnim licem vojnika.

– Znaš ti dobro, znaš – žena tiho zajeca.

– Ženo, znam da je palo Križančevo selo, ali ti drugo ništa ne znam reći.

– Ima li poginulih?

– Ima, ima, ali nemoj me više ništa pitatai.

– Muž mi je tamo – viče žena gledajući u leđa vojnika koji se udaljava.

Novinar, vođen profesionalnom radoznalošću, brzo prilazi mladoj ženi, pa zagledan u njezine oči sjajne od suza pođe nekako nespretno propitkivati.

– Što se dogodilo gospođo?

Žena, jednako isprepletenih šaka gleda nekud kroz neznanca.

– Imate li vi gospođo kola?

Moram hitno u Vitez. – Onda žena  napravi jedan korak unatrag s uvjerenjem da pita pogrešna čovjeka, te nastavi jadikovati: – A ja noćila ovdje zbog božićnog paketa. Jadna ja, jadna ja, zbog paketa. Okrećući se izgubljeno, žena odjednom odjuri prema kapiji parkinga. Na cesti, međe narodom koji je očekivao polazak konvoja ili podjelu paketa, novinar iprofesor vide nju kako se opet probija do nekog vojnika. Onda su čuli krik koji nikad neće zaboraviti.Vojnik spušta ženi ruku na rame , theši je… Detonacije na sjeveru jednako odjekuju, konvoj nikako da krene. A Križančevo selo na jugu tako daleko…

Sonja R. voljela je svoga Boru kao samozatajna majka svoga sina, kao najpriželjnija ljubavnica i kao sestra. Ta mješavina pažnje pažnje iljubavi prema mužu, s kojim već dvanaest godina nemože imati djece, ispunjavala su joj srce punoćom s kojom se može ići do kraja života. S takvim osjećanjima, misli profesor, upravljati mogu samo žene…

Školska kolegica iz Splita, znajući u kakvim su prilikama Sonja i Boro, kao i ostali Vitežani, upakirala je jedan paket hrane, cigareta i žileta, računajući da mogu provesti božićne blagdane bar približno, kao normalni katolici. Otišla je sonja kod kume Zdenke da prenoći pa će ujutro preuzeti poklon, ali, kako se sve poremetilo i iskompliciralo, odgovoriše joj da će pakete za dan ili dva razvrstati po općinama na odjele za skrb i civilnu zaštitu i neka tamo čeka taj trenutak.  Uprava bolnice jednostavno nije mogla tako brzo rasporediti svu robu koja je stigla s konvojem. Sonja R. je već zaboravila sve pakete kada je čula za tragediju u križančevom Selu. Stigla je u Vitez i saznala da je Boro zarobljen. Počela su grozničava obilaženja stožera HVO-a, međunarodnih organizacija, ali joj nitko nije mogao ili nije htio ništa reći o sudbini zarobljenika. Živjela je u nekom polusnu s mješavinom predosjećanja tragedije i tihih proplamsaja nade da će ga jednom ugledati živa. Nakon tridesetak dana, Sonja je dočekala da zarida nad mrtvim, iznakaženim tijelom svoga muža. S njime kao da je otišlo sve u što je ulagala dvanaest godina supružničke odanosti. Mogla je ridati i dan i noć, ali znala je da nema pomoći. Nadala se da će s one strane doći dobre vijesti. Imao je on tamo dobrih prijatelja, netko će se zauzeti za njega, oni znaju da Boro nije bio za rat, da je bio uzorno tih i taktičan čovjek, da nije mrzio ni muslimane ni Srbe, da nije… ali sve je otišlo nekamo u gorčinu… Oplakujući ga noćima, odlučila je da ipak treba živjeti, da je život Božji dar, ali – osjećala je zasigurno – da drugog ne može više voljeti.

*         *        *

Prošle su tri godine koje su tako strašno sličile jedna na drugu.  Svakodnevni odlazak na groblje s bogatim buketima cvijeća, sjedenje pored spomenika od crnog sjajnog mramora isklesanog u obliku čaške šafrana izazivale su trunke ljubomore kod mnogih mladih udovica i s djecom i bez njih. Mnoge se poudavaše i započinjaše novi život, mnoge kao da su poslije postajale još ljepše, pa su teže razumjevali Sonju R. Njezino nezanimanje za muškarce teško se shvaćalo u susjedstvu, skoro da je iritiralo.

Njezin stan je bio čitav ispunjen uspomenama na jedino Boru i tu nije bilo pomoći. Ali – čovjek može lako poludjeti. Radeći u trgovini tekstilne robe s raznim ljudima osjetila je tu opasnost. Jutra kad se budiš sam, Božić, Nova godina, strašni su dani za osamljena bića. Da je barem imala jedno dijete. Često je putovala kod majke i brata u Hrvatsku, ali tamo se još više osjećala sama. Nakon dvije godine udovištva majka joj je znala reći: “Daj udaj se, trideseta ti je na leđima, još si lijepa. Ti možeš uvijek naći pristojna muža. Vidiš kako se udaju lijepe udovice s dvoje djece, pa još nađu momka. Šta meni fali s tri muža…”

Četvrte godine majka je doputovala s novom bračnom vezom. Bio je to čovjek šezdesetih godina, pristojan i obrazovan muškarac. Majka je stalno zagledavala kćerku.

– Sonja, draga, meni se čini da tvoj trbuh nešto raste!?

– Mama, o čemu govoriš?

– Kćerko, ja dvoje rodila pa znam…

– Mama, ja jesam u blagoslovljenom stanju, ako te to baš interesira, ali to je moja duboko osobna stvar.

– Sonja, draga… Kako???

– E,  to ću ti sad ispričati, ali više od toga – nikad.

– Pa to je lijepo, nemoj misliti da se ljutim ili sam previše radoznala.

Sonja je otišla do štednjaka da isključi ringlu ispod jedne šerpe, a onda se vratila za stol pred lice svoje majke.

– Za mene postoji samo jedan muškarac na svijetu, samo moj Boro. – Kćerka je sada izgledala svojoj majci zrelije nego ikada. – No, mislila sam da mogu izdržati kroz život sama, ali ne mogu. Ubiše me ova četiri gluha zida. Mama, noći mi nisu tako strašne kao jutra kad se budum. Ne znam zašto je to tako. Reći ću ti djelić istine, a ne želim tvoj komentar. Jedno jutro odlučim da rodim. Možda ima u toj odluci i skrivene želje da se potvrdim kao majka, ali uglavnom sam htjela jedno ljudsko stvorenje u ovom stanu, jedan mio glas. Nećeš vjerovati, taj što je otac ovoga djeteta  samo je jednu noć proveo sa mnom. Više mu se nisam dala približiti. Istina, teško sam mu sve objasnila, ali… Da li se razumjemo, mama? Nemoj da ti sve ovo sliči na dijalog iz televizijskih trakavica,no, mene, bar za sada, ne zanimaju muškarci. Hoću da imama ovo dijete, ovaj ljudski glas.

– Kćeri, pa to je…

– Ne tražim ni da mi odobravaš ni da me kudiš… Samo još jedno – Sonja je pripaljivala već treću cigaretu za redom – rodit ću ga, najvjerojatnije za Božić, pokušala sam dobro izračunati. Bit će to  vrijeme kada je Boro nestao, bilo je to, kako ga nazvaše Krvavi Badnjak…

 *         *        *

Četiri godine nakon dolaska konvoja Bijeli put i tragedije u Križančevu selu dopuitovali u Lašvansku dolinu mnogi akteri  i sudionici i svjedoci tih događaja, prijatelji i poznanici branitelja ovoga prostora. Među njima je onaj bradati novinar Matija.

Profesor je stajao pred crkvom čekajući početak mise i dolazak provincijala bosanskih fratara. Odjednom, gledajući u crkvu i sjećajući se njezinih ranjenika i ratnih dana profesor osjeti nečiju ruku na ramenu. Kad se okrenuo jedva je prepoznao novinara. Bio je još punačkiji, s još većim trbuhom ispred sebe. Poljubiše se kao najveći prijatelji.

– Živ si još stari – iskreno će Matija gledajući u iscrpljeno lice šezdesetogodišnjeg profesora. – Ja sam mislio da sad imate što jesti, imate alkohola i cigareta, nemoj mi se tako olako predavati.

– Nisi ni ti u boljem stanju, iako mi možeš biti sin, vagabunde jedan.

Odslušavši misu, novinar zamoli profesora da sjednu u njegova kola. Tu su večer na prosinačkoj kiši sačekali zajedno s masom naroda povratak iz Haga prvih Hrvata, oslobođenih krivnje za ratne zločine.

Sjedeći poslije u Kakatusu, novinar je odjenom upitao: -Što je s onom ženom što je onako strašno kriknula kada smo trebali natrag?

– O dragi Matija, ona ti je jučer rodila sina. Nema muža, pretpostavljaš da je onda zajedno s tridesetoricom kao zarobljenik ubijen u brdima iznad Križančeva sela. Jest, jest, ima sad sina, ne pitaj kako…

Objašnjavajući škrtim riječima o svemu što se još događalo za ove četiri godine, profesor je sa sjetom gledao kroz prozor kako promiču prve pahulje snijega. Mladi novinar je već i onako punio svoj notes obiljem tema koji mu je pružio dolazak među ovaj narod.

Na kraju odluči da će otići kod one žene. Ako ništa imat će temu za priču.

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s