Marko Martinović Car:GUTAČI ŽABA

pehovic

 

 

Od kada je Andro Dominović prvi put pojeo zelenu gatalinku, njegov susjed i jaran u piću Smajo Musić se stalno trudio da i o njemu pričaju kao o neobičnom i hrabrom svežderu. U zadružnoj prodavaonici svega i svačega, kod Huremovih kuća, jedno ljetno popodne oko šesnaest sati pristao je na navaljivanje stalnih ispijača smeđih i zelenih boca piva da mu donesu jednu žabu. Iz planine se u ovo doba godine cijedi jedan istanjeni potočić, a ovdje, kod prodavaonice, postaje prava žabokrečina raspoređena na prljava i masna jezerca napravljena od otiska kravljih papaka i konjskih kopita tako da jedva uspiju izrasti mali bokori veselih potočnica. Salko Karašinov uzeo je praznu konzervu od mesnog nareska, zahvatio iz jedne lokve dvije žabice koje su, možda, tek prije jedan dan, bile punoglavci i požurio u prodavaonicu. Šumski radnici, bučni i omamljeni ispijači piva, dočekaše Salkana urlanjem i kreveljenjem. U svakom slučaju to bi trebalo ohrabriti gutača žaba, ali na njegovom licu bi kiseo osmijeh koji se nikad ne da sakriti; pravo osjećanje čovjeka kome trpaju na svijest preveliku odgovornost. Ali ubrzo Smajino lice poprimi ozbiljan izraz i on je, kao da mu je to bilo nešto najlakše u životu, promatrao kako se u podmetnutoj mu konzervi dvije žabice odjednom umiriše i kao da mu se njihova siva, zapravo teško odredljiva boja činila nedostojnom njegova podviga, pogledao je preko glava ušutkanih pivopija i upitao:

– Zar nemate ništa veće i ljepše?

– Idi s milim Bogom, Smajo! Pa kud ćeš pogodnije za prvi put.

– Vidi! Tko kaže da je prvi put – skoro će uvrijeđeno Smajo. Ali nastavi bez stida: – Dozvoljavate li da je uzmem uz komadić kruha ili salame?

– Ma pojedi je kako znaš. Samo je smaži – zavika većina.

– Ne, samo onako kako i Andro. Lijepo je uzmeš za jednu zadnju nogu, digneš je iznad glave i otvoriš usta.

Ovo mu sad govori sin njegova brata, Alko Musić. Odslužio momak vojsku i nedavno se zaposlio kao drvosječa. Od tada se stalno trudi da njegov odnos prema stricu, dugogodišnjem kovaču i potkivaču šumarijinih konja, bude nešto između rođačkog poštivanja i najobičnijeg i najravnopravnijeg prijateljstva.

Zato se nije skanjivao šeretlučiti sa stricem kao sa zadnjim probisvijetom u Kruščici.

– Nemoj me brukati, amidža – strogo će Alko.

– Ti, magarče, misliš da ja stvarno nikada nisam pojeo žabu, a? – to pita Smajo glasom koji i ne traži da mu se vjeruje; inače, po svojoj prirodi, potkivač šumarijinih konja. Kretao se između istine i laži kao između dva jednako važna oslonca u životu.

– Hajde, pustite čovjeka! – od pulta iza kojeg je naslagan dio s prehrambenom robom, javlja se uvijek miroljubivi Stipan Spahić. On je jedini ispijao konjak iz malih, reklamnih bočica.

– Ma što se stalno hvali da je heroj – viče Rudolf zvani Kolera; nadimak je stalno nosio (iako se vječito protivio) po gazdi Johannu Kolleru kod kojeg je prije rata čuvao ovce.

– Hajde, Kolera, pusti čovjeka da se malo sabere, pripremi, da uzme čovjek zalet – upada ponovno bratić Alko. – A ti Slatki nemoj smatrati de je moj amidža kukavica.

Ovo Alko govori miroljupcu Stipanu Spahiću. Zovu ga “Slatki” još od prije dvadesetak godina kada je općina, što milom, što silom, jeftino otkupljivala plodne njive uz rijeku.

Tada je Stipan za novac dobiven od prodaje zemljišta kupio šest vreća šećera i sasuo ga u svoj bunar. “Hoću da mi djeca uvijek piju slatku vodu kad ne mogu jesti slatki somun od pšenice s mojih Botrina.” No Stipan nije znao za ćudi svog bunara; uzalud je drmusao kantom, pa zatim dugom motkom burlao po njegovu dnu, no ni on ni njegova djeca ne osjetiše mu željenu slatkoću. Sad je Stipan pred mirovinom, a njegova djeca poudadoše se i poženiše na sve četiri strane svijeta i nikad se nijedno ne bi naljutilo ako bi ih netko podsjetio da su djeca onog “Slatkog” što nikad ne zasladi bunar.

Slatki odmahnu rukom; nije želio više sudjelovati u operaciji gutanja žabe. Smajo se zagonetno smješkao. Ispijači piva su zašutjeli. Gledali su kako “gutač žaba” odlama komad bijelog kruha, uzima s dva prsta žabu iz limenke i gura je u nešto što bi moglo biti sendvič. Zatim dohvati komadić salame pa i njega ugura pored žabe i onda se naglo okrenu prema zidu, zapravo prema stalaži s loncima, šerpama i kantama od cinka.

Načini brz pokret glavom unatrag i lijevom rukom ubaci sendvić u usta. Kad se okrenuo prema drvosječama žvakao je sadržinu značajnim širokim pokretima donje čeljusti, a u očima mu zaiskri neka praiskonska lukavost. Ipak, to lice, koje se neuvjerljivo trudilo uvjeriti prisutne u strahovit napor čovjekove izdržljivosti, nije uspjelo postići onu izvanrednu izobličenost inače skladnog lica najpoznatijeg gutača, Andre Dominovića.

Smaju nikad nije napuštao njegov genetski poriv da odigra svoju ulogu u životu do kraja. Šeretski, iako su se njegovi preci još prije osamdesetak godina prestali pisati kao Cigani, on je slavodobitno, ispod gustih crnih brkova, nastavio žvakati zagledavajući se u lica ispijača piva. A, kad mu se u lijevom kutu usta ukaza jedan grumen, što bi moglo biti i kruh i žaba i salama, on vidje kako s izrazom gađenja istračavaju iz prodavaonice jedan po jedan. Vani su vikali, bogoredali, povraćali. Ostade samo Stipan zvani Slatki da uzalud, sve do danas, svjedoči o tome kako je Smajo izveo ciganski trik sa žabom da ova nikad ne stigne u usta, a kamoli do želuca.

Uostalom, pravi gutači žaba, miševa i ostalog što gmiže po zemlji nisu to činili samo zbog publike i ta im slava nije godila kao ovom potomku bosanskih čergara. No, ljudi nisu također nikad saznali kakav okus su osjećali gutači. U svakom slučaju to su bili trenuci kada su oni zadovoljavali svoj prezir prema banalnostima življenja, kada bi se božanski uzdignuli iznad običnog puka, kada bi izražavali protest protiv bogtepita kakve nepravde ovoga svijeta; to su oni ispitivali granice svojih psihosomatskih mogućnosti, i kako su boravili između granica smjernog ćudoređa i neke vrste bogohuljenja, to bi ih moglo svrstati i u svijet onih koji čine sve da postignu nemoguće premda su više sigurni da je život nešto manje od apsurda.

A sve je počelo onog  dana kada je Džikanu u grah uskočio ogromni skakavac. Na Liskovini u strani iznad sela kosio je travu i onda slomljen umorom i žegom sjeo se odmoriti. Kako je živio sam na svijetu u svojoj omanjoj, ćerpićem zidanoj kući, nije se nadao da bi mu netko mogao donijeti nešto toplo i sočno. Zato je pomalo s čuđenjem promatrao kako mu uzastranu pridolaze brat Milan, nevjesta Mara i dva do glave ošišana klipana. On je sjedio u hladu lijeske i otpuhivao grke dimove “Drave”, ni gladan, ni žedan, ali i gladan i žedan, jedno stanje u kojem se najčešće nalazio. Oko njega zrak je od jare treperio kao da su ga zrikavci svojom pjesmom njihali, a nekakav vlažni mir iz šumarka činio je umorna kosca podosta razdražljivim.

Donesoše Džikanu šerpu graha. Na njenom poklopcu omanja, ali cijela pogača i dvije glavice crvenog luka; sve umotano u žučkasto platno izvezeno izblijedjelim plavim vinjetama. Njegov dubok i promukao, pjeskovit glas zbog kojeg su dva Milanova klipana strica doživljavala kao junaka iz bajke; takvu boju glasa može imati samo čovjek burno proživljene mladosti. Džikan se oglasi: “Ma, niste trebali, ” ali u glasu je istodobno treperila dirljiva zbunjenost koja se nije dala sakriti. Gledao je u crno izbrazdane ruke svoje snahe (nju je najviše volio u svoj namćorastoj lozi Zaseljana) i vidi kako se ukazuje žučkasto zlatna pogača. Potamnjela aluminijska žlica mlako zveknu o dršku obgorjele šerpe koja je nekada izgledala vrlo crvena.

Kusao je Džikan svoj grah srčući bučno i često namigujući bratićima koji su sjedeći na travi buljili u njega diveći mu se. A kako i ne bi; sličio je na propalog kralja; duga kosa padala mu je poput slapa na ramena. Tko zna kakva je nekada bila, sad je to nešto između boje zrele raži i prosutog pepela. Ako se toj figuri posađenoj na vrh Liskovine doda fluid burne tajanstvene prošlosti i mirnoće, rođak je morao raspaljivati gladnu maštu dvojice dječaka. Slušali su nekoliko puta kako je njihov stric ubio jednog Muslimana u Donjem Vakufu. Prije toga su dva čovjeka godinama tražili po bijelom svijetu da namire neke samo njima znane račune.

Bilo je kasno poslijepodne kad je Musliman ugledao progonitelja i počeo bježati uz rijeku. Džikan ga je ubrzo sustigao i s pristojne razdaljine oštrim teškim komadom kamena pogodio u potiljak. Tijelo onesviješćenog čovjeka klizilo je niz obalu prema Vrbasu i zapelo za jedan panj. Džikan je polako silazio prema njemu i za svaki slučaj snažnim zamahom probušio mu nožem prsa. Zatim ga je otkačio od panja i gurnuo u maticu. Natrag se vraćao nešto sporije nego što je rijeka nosila leš.

Ubojicu su našli u hotelu šutljivog i pijanog. Bez ikakva otpora predao se miliciji koji su ga odveli prema Travniku. Na suđenju je dobio samo sedam godina zatvora. Odležao je u Zenici tri, a u Foči četiri godine.

Dok su se dječaci osmjehivali stričevoj kraljvskoj glavi odjednom vidješe kako u grah uskoči poveći zeleni skakavac. Istog trenutka Džikan mu dlanom spriječi odskok. Zatim ga uhvati za zadnje noge koje se naglo i neočekivano strašno izdužiše i podiže ga u visinu svojih očiju. Onda pođe govoriti kao da izgovara molitvu: “Gdje si navro, a? Sad ćeš onamo odakle se ne vraća. Pomoli se Bogu, Muhamede!” Dječaci stisnutih očiju i iskrivljenih usta, skoro bez daha, gledaju kako dugački skakavac nestaje u tamnom ždrijelu Džikanovih usta.

O ovome događaju brzo se pročulo i u drugim selima. Ljudi nisu imali razloga ne vjerovati jer je Džikanov brat pričao kako je Ćedo Todorović zvani Džikan jeo sve osim ljudskog mesa. A obećao je, kaže, da će i to kušati jednog dana.

 

* * *

 

Za razliku od Smaje i njegovog nikad potvrđenog gutanja žabe Džikan i Andro nisu nikad gutali gamad radi slave i nekog natjecateljskog ponosa. Zato se pogrešno misli da je u gostionici “Gradina” Andro progutao sivog kućnog miša samo zato što je netko spomenuo skakavca. Taj dan naišao je  s posla iz Željezare tirjezan i nekako neobično uredan i lijep. Naslonio se na šank i naručio vinjak. Poslije u šutnji dva ispijena čuo je kako ona stara cura Jelena iz kuhinje, kroz četvrtasto okno, zove poslovođu Dragu da mu kaže kako se još jedan miš ulovio u stupicu. Poslovođa odmahnu rukom i reče da će doći i usredsređeno nastavi slagati domine protiv starog Alihodže. Gostionica je puna ljudi, dima i jedva podnošljivog smrada iz nikad ne zatvorenih zvrata od zahoda. Svi su u nekoj pregrijanoj priči, nadvikuju se, dokazuju, kunu se, ali nitko nikoga ne sluša niti jedan drugom vjeruje. To su oni trenuci kada se čitava kavana diže i zaplovi kroz plavičastu izmaglicu i samo se čeka gdje će se grdno nasukati.

Andro je uzeo svoj četvrti vinjak, a onako kako izgleda do pete čaše, mogao je pridobiti najljepšu curu u Vitezu. Vrstan majstor zidar tvorničkih dimnjaka i drugih sličnih zahvata primao je dobru plaću. Možda njegovu ugledu kod ljepšeg spola (u zreloj je dobi, trideset i druga na plećima, omanjeg ali skladnog tijela i lijepog, skoro dječačkog lica, crnih očiju) ne bi ništa naškodilo što dok je bio kratko 1945. u američkoj vojsci vozač kamiona u maloj libijskoj bazi pored vojnih angara –  smazao u dva navrata nekakve dugačke mršave guštere iz pustinje, ( u Vitezu je u petnaestoj godini  pojeo prvog leptira) da nije po povratku u zavičaj, u za njega karakterističnom stanju opijenosti, progutao malu zelenu gatalinku. Bilo je to u mračnom bifeu na željezničkoj stanici dva mjeseca poslije bolnog doživljaja što mu se djevojka Anđa Kulić naglo udala za nekog još goreg probisvjeta i odselila u Vareš. I tako je Andro postao čovjek  kojemu se divilo, ali i koji se gleda s gađenjem i sažaljenjem. Postajao je još šutljiviji i učestalije pijan. Djevojke ga, barem koliko on zna, nisu više zagledavale, ali nije ni on mario za njih; izvjesno je da je on tjerao, opijajući se svaki dan, do točke usijanja svog obračuna s životom i furajući svoj vlastiti oblik delirija. Njegova opijanja tolerirali su u Pogonu jer se po revnosti u poslu malo koji majstor mogao s njim porediti. “Gospode”, govorili su, “kakva šteta za onako fina čovjeka.” Sad je naručio i svoj peti vinjak, ali to je bilo nedovoljno da se sažvače običan kićni miš pa je kavana po ustaljenom voznom redu plovila dalje. Tek oko dvete, desete, Andro je pokazao svoje napregnuto lice prema gostima kavane.

Ono što se može progutati, pa makar s krajnjim naporom i iskolačenih očiju – žderači gamadi to nastoje učiniti brzo – ne da nebi sablaznili auditorij, nego da izbjegnu zabosti zube u živo gnjecavo tkivo. Ovaj put, kad je kuharica jelena dodala stupicu poslovođi Dragi, brzo je povukla šiber na otvoruda ne gleda prizor. Poslovođa je ostavio miša na šank i žurno se povukao prema stolu s dominama. Nastao je tajac. Andreo se okrenuo stupici. Šankista je poslije pričao da je žderač usmrtio miša udarcem kažiprsta, a potom se okrenuo usjajenog pogleda u pravcu bijelog, od muha išaranog, lustera, zabacio glavu unatrag i držeći miša za vrh repa ubacio ga u usta.

Pored ponekog zvižduka i čudne graje, najviše su se čule sočne psovke u kojima  od Andrina roda nije ostalo ništa ne spomenuto; ovo najviše zbog toga što Andro nije bio pripremljen da odmah proguta životinjicu njego je počeo da žvače. Sličio je tada Sotoni koja se divi vlastitom umijeću sablažnjavanja “čestitih” ljudskih duša.

Danas Andro prolazi pored kavane svoje slave kao pored turskog groblja. Zaradio je nešto prijevremene invalidske mirovine i lagano je troši. Odlučio je umrijeti što prije i što nezapaženije za ostali svijet. Kad iz kuće išeta prođe preko jedne tratine uz planinsku rijeku i onda s rukama na leđima zaustavi se na drvenom mostiću i dugo gleda u igru vode i raznovrsnih kukaca iznad mokrog kamenja ili u lišću jove. Ako se tko pojavi i krene prema njemu (mostić je uzak, s ogradom koja mu treba davati rustikalan i romantičan izgled)  onda Andro krene prema motelu smještenom među visokim starim borovima. On obično, u foajeu, sjedi u “svojoj” fotelji do prozora i naruči konjak. Kad ispije dva plati i tiho, skoro nečujno odlazi kući istim putom i s istim zadržavanjem na mostiću. Takvih noći i takvih šetnji nema mnogo, onda ni Smajo ne navraća da piju zajedno.

Kad su topla predvečerja, a Smajo uhvati u stupicu goluba, navrati kod Andre i mezetluče otkidajući vrhovima crno-žute komadiće mesa. Popiju pritom ko po pravilu litar konjaka ili rakije. Smajo je zbog alkohola izgubio posao u kovačiji, a morao je prodati i kola i konja vranca. Kad bi mu nestalo pića trudio se na svaki način domoći meze; ako ne uhvati goluba donese komadić mesa kojeg mu viteški mesari besplatno odsjeku. Nekad je to mlada teleća jetra ili pak par komada pite sirnice kad mu iz sažaljenja pošalje sestra vahida iz Vranske. Jednom je ispekao hrčka a san koji nikako da ostvari je da uhvati i prekolje uhranjeno pseto Ante Tomića koje uvijek na njega bjesomučno laje. Ćinilo se da pas čita misli nepotvrđenog žderača svakakvih životinja pa je to pravi koncert od laveža kad prolazi pijani susjed.

Tako kad ima meze kod Andre se nađe alkohola. Ako nema onda Andro kao po pravilu ode kod Ilije Miškovića i traži na veresiju jedan litar kojojm prilikom bude pošteno izgrđen: “Lokadžije jedne. Bog vas ne ubio gdje vam to sve staje. A zašto mi ni onu zadnju niste platili?” grdi stari Ivan, ali ipak nalijeva pa makar nikad ne platili.

Smajina kuća je dvadesetak metara daleko od Andrine. Ima i sad obilježja ambicioznog obiteljskog doma za predratno vrijeme dobro stojećeg naručitelja gradnje. Dao ju je sagraditi Slovenac Dušej dok je kao akordant radio u Kruščičkoj šumi. No, za vrijeme Drugog rata Dušejevi se raseliše, a onda je u kuću ulazio tko je stigao. Od vojske do Cigana. Poslije rata, na katu s malim drvenim trijemom, uselio se Smajo s dva brata i četiri sestre. Ispod njih, mjesne vlasti smjestiše umirovljenu babicu Terezu Razdušek koju upamtiše po tome što je svu noć pisala, uz titravu svjetlost svijeće, nekakva duga pisma. Pisala ih je skoro sve do same smrti a i ona je došla ranije nego što je trebalo, budući da nije mogla čekati kad će Tereza svisnuti od smrada i prebučne raspomamljenosti Smajine braće i sestara. Nitko nije volio ovu žutu kuću. Pa i Smajin rod ubrzo se rasuo Lašvanskom dolinom ostavljajući da se kuća raspada i ubrzano poružnjava. Ondje gdje je nekada boležljiva gospođa Micika Dušej uzgajala ruže i šeboje tu je sada tužno skladište praznih boca kao dokaz neuništivosti Smajine žeđi.

Njihove sjedjeljke su proticale u boležljivoj šutnji punoj tihog mrgođenja, nakašljavanja i outžnog osmjehivanja za nekim od prolaznika, sve do trenutka kad bi se trebalo razilaziti. Onda počnu padati zajedljive šale na račun vlastite promašenosti, ali i veličine  i podcjenjivanja svake druge egzistencije ljudi koje su poznavali. Posljednju večer kad su bili zajedno imali su jednu od najbogatijih trpeza: otvorena konzerva sardina, tanjur s narezanim vlašićkim sirom i izdužen odrezak od nježne viteške teletine. Sve im je to donio Ramo \elilović u trenucima mješavine napada opijenosti i dobrote. Donio im je još i tri rajčice i dvije glavice crvenog luka. Dok im je to servirao na Andrijinom balkonskom stoliću grdio ih je zažto su se tako zapustili kao dva tvora, zašto im kuća tako kiselo bazdi. Bilo je to nedavne srpanjske večeri kada je sunce već zašlo a djeca  tjerala s paše site i umirene krave, kad su lastavice ukrštavale svoje strijelovite letove u lovu na posljednje ljetne kukce a od Kruščičkog potoka strujala neka divna, razgaljujuća svježina. Do svoje kuće Ramo je hvalisavo prepričavao svoju gestu darivanja, ali da više n ikad ne bi otišao tamo zbog nepodnošljiva smrada. No samo nakon pola sata susjedi su čuli kako Smajo napušta Andrinu verandu sveudilj psujući sve što puže ili četvoronoške hoda po zemlji; čuli su kako u besmislenim rečeničkom sklopu reda, kao da na dugu travku niže jagode: druždeve, miševe, žabe, guštere, drobove, džigerice, skakavce i tko zna koju još gamad a koju je Andro vjerojatno pojeo. Najvjerojatnije će biti da Andro nije izrekao nikakvu posebno uvredljivu šalu na račun Smajine veličine i značajnosti, no jedno je sigurno – alkohola je nestalo i tad nastane ovakva vrsta podbadanja koju bi s velikim zadovoljstvom izrekli, da su u ulozi neki drugi normalni ljudi, ovakvim protuhama kao što su oni. Jedan od njih obično odlazi hineći uvrijedljiva čovjeka što se zaboravljalo i prije nego što jedan od njih blaženo usnije.

Poslije noći najburnijeg razlaza Smajo se zatvorio u kuću i danima nije izlazio. Andro je mislio da mu prijatelj ima debelog razloga za izolaciju a može biti i da je došao do većih količina rakije te je ne želi ni skim dijeliti. Ali kad se jedne večeri pojavio sjedio je na trijemu koji nije imao nikakve ograde. Lijepo se vidjelo kako ispred Smaje stoji boca s rakijom a u emajliranom tanjuru komad žućkasto-crnog mesa. Andro je zamislio da je to pečeni golub iako su prestali odavno loviti jer ih više nije bilo ni u vidokrugu. “Nešto se ozbiljno poremetilo u našim odnosima kad ovo šćene može samo mezetlučiti,” mislio je Andro dok se namjerno nekoliko puta prošetao ispod žute kuće. Što će drugo i misliti nego da ga izazivaju. Znao je dobro da ga ni vražiji okus rakije ni slast pečena mesa nije ravan osjećaju uživanja nad prijateljovom mukom što ga ne zove na večernji domjenak. Kod trećeg prolaska, a u povratku s mostića, Andro je odjenom povikao:

– Ti stara pijanduro, misliš li da je meni do tvoga goluba?

Smajo je tada bio oslonjen na zid sa zatvorenim očima i licem koje je davalo dojam kao da se grči. S lijeve strane podupirala ga je raštimana siva fotelja ostala od gospođe Micike. Kako je bio polumrak Andri se učinilo da ovaj otvara usta i nešto mrmlja te pomisli da se Smajo dobrano napio i najeo pa mu postade još krivlje. Zapravo osjećao se kao nikad sam na svijetu a neka sveobuhvatna tuga, s kojom u zadnje vrijeme nije znao da se nosi, izmami mu krupne suze na mrkom licu. Ni da se ubije više nije znao kako.

Ujutro rano vidio je kako se ispred žute kuće okuplja svijet. Ustane i virkajući kroz prozor čuje kako dvojica vojnika Armije upozoravaju djecu da ne prilaze u Smajinu kuću. Ne razmišljajući dalje požuri da i on bude tamo.

Više nego Smajina smrt puk je začudila skoro svetačka pojava Andre Dominovića. Iako je na obali iznad puta stajao obučen samo u prljavi flanelski kombinezon, njegova sijeda brada, okruglo čelo, kao čudom sačuvano lice i sitne oči s proplamsajima tajanstvena sjaja, sličio je svjetini na proroka koji dolazi s onoga svijeta s važnim porukama živima.

Andro je tako dugo gledao iznad glava puka u rumeno nebo na istoku dok su na Dušejevom balkonu izravnavali Smajino ukočeno tijelo i zatvarali mu usta. Kako ni on ni Smajo nisu marili što je bio rat, tako ni sada ne razumije što je to primirje i zašto govore da bi sada Andro mogao otići rodbini u Vitez da mirno umre. Kao  da je to on želio ili netko njega.

Isto tako jedva je razumio da je Smajo umro od ljenuti srca. Ispred njega se nalazila boca s običnom vodom. Onaj komad nije bio meso već gromada obične gube odvaljene od starog posustalog stabla koju je Smajo danima djeljao da sliči pečenom golubu kako bi što više napakostio prijatelju.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s