Željko Kocaj: BIJELI LABUD

           Čovjek iz Hrvatske. Pojavio se niotkuda. Zapravo, svi su znali da je stigao jednim od helikoptera. Tako su rijetko letjeli. Još rjeđe se spuštali. Tako čeznutljivo smo gledali u nebo kad ih nije bilo i brinuli da ih ne pogode kad bi konačno zaklepetali krilima iznad naših glava. Jednim od tih “zrakomlata” doletio je i on.

Svi su znali da se pojavio jedan tihi, kulturni i ljubazan uniformirani mladić. Svi su znali da nosi naočale s velikom dioptrijom. Da je kratko ošišan, što mu lice čini duguljastijim. Govorio je sporo, naglašavajući pojedine slogove na čudan način i izgovarajući slovo “l” kao Albanac ili Makedonac: dodirujući jezikom vrhove svojih zuba.

Svi su znali da šetka okolo i propituje nenametljivo. Propituje o svemu. Razgovara s ljudima dugo i strpljivo o najbanalnijim stvarima, kao da ga sve ono što sluša zbilja zanima. Obilazio je crte, penjao se na Zabrđe, na Kuber, čuli su kako kritizira pukovnika zbog loše utvrđene crte na Lazinama. Posjećivao je ranjenike u bolnici, u Domu zdravlja, viđali su ga s fratrima. Dolazio je često u zapovjedništvo brigade, a najduže je ostajao s novinarima. Što je konkretno radio, to nitko sa sigurnošću nije znao odgovoriti.

Tiho, kako je došao, jednoga dana je isto tako i otišao. Možda bismo ga i zaboravili da se uskoro nije ponovo pojavio. Ovaj put na HTV. Uz njega je bio bradati ministar koji se razbacivao velikim riječima, kako to samo on umije raditi, i zgodni crnomanjasti liječnik s hercegovačkim naglaskom, koji je puno govorio, a ništa zapravo nije rekao.

On je govorio staloženo i nenametljivo, ali se jasno vidjelo da je jedini koji zbilja zna što se događa u dolini Lašve, te tužne godine 1993.

Govorili su o konvoju pomoći i nazvali ga “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu srebrenu”. Znao sam da će Ante održati obećanje i da će nam ponovo doći. Znao sam to posve sigurno, a da ni samome sebi ne bih mogao objasniti zašto i kako.

 

*        *        *

 

A teško je bilo živjeti u Vitezu tih mjeseci.

“Što ćemo?”, pitala je žena.

“Što?”, pitao sam ne razumijevajući.

“Pa, rekla sam ti”, odgovarala je.

“Zvao je Ljuban. Moli da mu pošaljemo duhana ili cigareta, ako imamo.”

“Imaš li?”, pitam je. Ja sam tad već bio nepušač i o cigaretama i duhanu brinuo sam samo zbog žene, staroga i punice.

“Nemam. Ima Lidija, ali kako ću dati 50 maraka za kutiju cigareta?”, pitala je i mene i sebe.

“A kad bi ti brat, ne daj Bože, sutra poginuo, bi li si mogla oprostiti što mu nisi poslala cigarete?”

Zašutila je. Znao sam da o tome više nećemo razgovarati.

 

*        *        *

 

Još nismo bili gladni, ali je glad bila pred vratima. Još nismo bili iscrpljeni, ali umor nas je svladavao. Još smo vjerovali da ćemo opstati, ali sumnja nas je nagrizala

Ipak, živjeli smo. Možda je bolje reći, simulirali smo život. Mjesec prosinac proglasili smo za mjesec kulture. Ovdje smo sva ta kulturna događanja nazvali predbožićnim manifestacijama. Bilo je tu sjajnih događaja koje su, na žalost, mogli pratiti ne baš brojni sretnici. U hotelu Vitez priređena je izložba samoukog slikara-prognanika Joze Pušelje. Potom je u Busovači održana književna tribina na kojoj se govorilo o tri velikana hrvatske pisane riječi: Miroslavu Krleži, Tinu Ujeviću i Ivanu Aralici. Velika dvorana općine Busovača bila je puna, a tribinu je uveličao nastup pjevačkoga zbora HKD “Napredak” iz Busovače pod ravnanjem gospođice Davorke Kordić, te izložba slika bračnoga para Abramušić.

Na povratku iz Busovače u Vitez nakon ove književne večeri, naša je novinarska ekipa doživjela zbilja nešto vrlo neobično. Vani je padao snijeg. Teški snijeg ljopo. Velike, mokre pahuljice zasipale su dolinu i Greba je vozio polako i oprezno. Kod Kaonika svjetlka kombija obasjala su jednu bijelu ptičju priliku. Nismo u prvi tren mogli povjerovati da vidimo pred našim kombijem prekrasan primjerak bijeloga labuda. Greba je zaustavio kombi, istrčali smo i pokušali labuda uhvatiti. Primijetili smo da je ranjen. Imao je krvi na krilu. Nakon kratke trke Anto je uhvatio labuda i dovezli smo ga do Viteza. Anto se pravio važan i ushićeno je tražio da odmah idemo veterinaru kako bi labudu ukazali neophodnu pomoć. Potom je labuda smjestio u svoju dvorišnu zgradu i rekao da će ga pokloniti dr Langu.

 Bijeli labud u Antinoj magazi bio je živ i zdrav i ono što nas se osobito dojmilo, bio je izvjestan osjećaj simbolike u ovom događaju: konvoj akcije “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu srebrenu” uskoro treba doći u naš kraj, a pred novinarsku ekipu kao znamen ili kao poklon svetoga Ante, zaštitnika župe Busovača, istrčava bijeli labud. I da simbolika bude potpuna, ranjen je i potrebit pomoći. Odmah se rodila ideja da bijeloga labuda poklonimo vođstvu konvoja “Bijeli put” kao znak naše zahvalnosti i želje da i konvoj i labud budu prvi vjesnici nade u skori mir na ovim našim prostorima.

U Vitezu je održana književna tribina posvećena mjesecu knjige u Hrvata kojom prigodom je priređena i izložba ratne fotografije Srećka Stipovića. Naš mladi glazbenik Ivo Jandrić održao je recital vlastitih domoljubnih skladbi nastalih u ovom ratnom vremenu uz malu pomoć njegovih prijatelja. Fra Mirko Bobaš bio je posebno raspoložen i nadahnut i sve nas je dirnuo kad se zahvalio nekolicini entuzijasta, jer, kako je rekao, po njegovim saznanjima, mjesec knjige u Hrvata 1993. godine obilježen je jedino u Vitezu.

Simulirali smo život i tražili više svjetlosti, a sve oko nas bilo je tako sumorno.

Sjećam se: smrkavalo se i naš novinarski ured je već bio u polumraku. Sjedili smo šutke i svatko je brinuo svoju brigu. Čila je nervozno uzdahnuo i kao sam za sebe počeo se jadati:”Nema vode, nema struje, nestaje hrane, vojska nam je umorna, u okruženju smo…” Zašutio je jedan tren, a onda žalosno prozborio hvatajući se za glavu:”Katastrofa!” I umjesto da nas zabrine, Čila nas je tako nasmijao da su me zabolile vilice i trbušni mišići i skoro sam ostao bez daha od histeričnog smijeha.

Onog prosinačkog dana kad je konvoj stigao, zaboravili smo na svaku opasnost i pojurili autom na Ratanjsku gdje su već bili ušli prvi kamioni. Nosio sam kameru i snimao prve susrete i prve suze. Zdravko Vrebac je skočio u zagrljaj Ivanu Markoviću koji je također stigao, a Ivan je, kao i obično kad je jako uzbuđen, plakao i dugo ga grlio. Snimao sam Hermana Vukušića i gospođu Milicu Granić, a onda mi je kamera uhvatila jedno drago dječačko lice zapuštene brade i okruglih naočala na nosu ispod kojeg se razlijevao jedan široki osmijeh pun zuba bijelih kao labudova krila. Znao sam da će nam Ante ponovo doći.

Anti Marjanoviću, koji je i uhvatio bijeloga labuda, pripalo je to zadovoljstvo da u onoj masi koja je konvoj dočekala na platou ispred crkve-bolnice u Novoj Biloj, labuda uruči dr Slobodanu Langu kao vođi konvoja. Bilo je očito iznenađenje dr Langa ovim neobičnim poklonom koji je primio uz smijeh i ozarena lica, vjerojatno sretan što je uspio dovesti konvoj do odredišta i što su ga Lašvanci uspjeli iznenaditi neobičnim poklonom.

Sva ona nesretna događanja koja su uslijedila narednih dana pomutila su našu radost.

     Ali, preživjela je naša dolina i Križančevo Selo i Buhine Kuće i Sofu… Dočekivala je prijatelje iz Hrvatske i borila se.

Sjećam se: zagrebačka vjeroučiteljica i njeni prijatelji dočekani su u Gradskoj knjižnici recitalom koji su priredili osmoškolci. Kad je mali Ivan Marić zaneseno recitirao “Hrvatska Hrvatom”, ustala je i sa suzama u očima ušla među djecu da ih zagrli. Na njene suze djeca su odgovorila jednako: suzama i jecajima koji su nas dugo ostavili zbunjene i u neugodi.

Tih dana, u svemu sam tražio pozitivne znake, simbole koji su obećavali da ćemo preživjeti, da ćemo ostati tu u svojoj dolini. A onda mi je, sasvim slučajno i uz smijeh kao da se radi o nečemu potpuno minornom Greba rekao da je labud crko. Sahranili su ga u Novoj Biloj, negdje u dvorištu bolnice, odmah po odlasku konvoja. Od tada sam prestao tražiti simbole i dešifrirati Božje poruke kako to već rade svi sujevjerni ljudi i ljudi uplašeni za svoju budućnost.

Sjetio sam se cijele ove priče onda kad smo se Srećko i ja penjali na Hum gdje smo sreli starog Barbu, koji nam je u kameru, zagledan u dolinu pod nama očima sjetnim od nataloženih sjećanja, rekao:”Onaj ko bi ovu dolinu prodo, dabogda se o sebi zabavio!”

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s