Anto Zirdum: VJERA I RELIGIJA

zora korice_n


  1. VJERA I RELIGIJA

 

Ljudi su bića vjere i nade. A vjere, vjerovanja i uvjerenja ljudi različitih zajednica u osnovi su više slični nego različiti. Različitosti su prije svega kulturološke prirode, tj. ogledaju se u različitom ritualnom iskazivanju vjere, a ne u sadržaju i smislu same vjere i uvjerenosti. No, zato su tu religijske organizacije, koje svoje opstojanje zasnivaju na pravovjerničkom dogmatizmu prenaglašavanjem različitosti.

Rasprave koje se bave pitanjima vjere i uvjerenja obično se vrte u okviru tema teizam – ateizam, ali nitko ozbiljan danas ne će tvrditi da postoje apsolutni teisti ili ateisti, tako da su to filozofijsko-teologijski zanimljive rasprave (sve dok se ne politiziraju), jer su na tragu vječite težnje čovjeka da spozna svoj bitak.

Međutim,  sociološki, kulturološki i politološki mnogo je zanimljivija i uvijek aktualnija rasprava o fenomenu religija i religioznosti. Tu s filozofijske razine lako sklizne u svijet političke pragmatike u kojoj se dijalog zamjenjuje monologom jačega, trijumfalizmom brojnijega, revanšizmom ugnjetenoga i marginaliziranoga i svekolikom indoktrinacijom onih koji su u poziciji da je vrše.

Vitezovi prosvijetljenosti neće bježati od te opasne rasprave, ali će biti oprezni i strpljivo graditi iskren dijalog.

 44. INETERRELIGIJSKI DIJALOG

Budućnost vjersko-religijskih odnosa može se realizirati u više smjerova. U ekstremnim varijantama možemo imati jednu vjeru a milijarde religija (jedna obitelj jedna religija); može se dogoditi jedna vjera i jedna religija, kao milijardu vjera i isto toliko religija. Može se spekulirati da ne bude ni jedne vjere, ili da bude, recimo, jedna vjera, a ni jedna religija…

Samo u dvije hipotetičke totalitarne opcije ne bi bilo međureligijskog dijaloga: jedna vjera jedna religija i u slučaju apsolutne ateizacije. Bez obzira na to što periodično postoje intencije i tendencije ka nekom od ovih uniformnih ekstrema, pred ovo multireligiozno čovječanstvo se kao imperativ postavila nužnost međureligijskog dijaloga.

Vitezovi prosvijetljenosti  uvijek će se zalagati za interreligijski dijalog oslobođen licemjerstva i neprincipijelnosti. Jer, kako reče jedan prorok prosvijetljenosti*), samo takav dijalog može obogatiti svakoga i zato tu ne smije biti mjesta ni za kakvo odricanje ili lažno mirovnjaštvo, nego uzajamno svjedočenje radi zajedničkog napretka na području istraživanja i religioznog iskustva te istodobno radi nadvladavanja predrasuda, netrpeljivosti i nesporazuma….

*) Ivan Pavao II. 

 

  1. RELEVANTNA RELATIVNOST

Ako je sve relativno, onda nešto mora biti apsolutno. A to može biti samo to da je sve relativno ili pak da ipak ima nešto apsolutnije. Bog.

Zasluga ove teorije je daleko praktičnije prirode od bezgranične moći spekuliranja, ali  se relativizam ratnika prosvijetljenosti kreće na tragu misli o mogućoj svodljivosti na zajednički imenitelj osnovnih zapovijedi svih religija (neki filozofi bi rekli: moral valja osloboditi od uvjetovanosti običajima), a jedan ratnik prosvijetljenosti iz 5. stoljeća*)  piše: “Ljudi smatraju kako pravda ne postoji, jer vide da se običaji mijenjaju od naroda do naroda, no, pravda bi, ipak, morala biti nepromjenjiva. Ljudi nisu shvatili da se zapovijed: ne čini drugome ono što ti ne bi želio da tebi bude činjeno, nije nikada promijenila i da je ostala trajna u svakom vremenu i prostoru”

Vitezovi prosvijetljenosti ovakvu misao prihvaćaju kao relevantnu, jer umiju relativizirati pojmove kao što su pravovjerje i krivovjerje. Oni pripadnika druge religijske zajednice neće nazivati nevjernikom. Oni agnostika neće proglasiti ateistom i neće se čuditi ako netko prakticira dvije ili više religija.

*) sv. Augustin

  1. UNIVERZALNO NAČELO

 Neko univerzalno, općeprihvatljivo, vječno i beskonačno moralno načelo mora postojati, neka crta ispod koje se ne može ići jer u  protivnom dovodi u pitanje opstojnost čovjeka i svega što je u vezi s njime. Čak i u idili rajskoga vrta imamo zabranjenu jabuku kao crtu koja se ne smije prijeći, jer njezin prelazak rastura rajski sustav. Mnoštvo religija propagira (najčešće kao Božje zapovijedi) ta elementarna načela, no, kada se sve pokuša svesti na zajednički imenitelj dođe se do naj-univerzalnijeg načela koje glasi: ne čini drugome ono što ne bi želio da tebi čine.

To je načelo ispod kojega se ne bi moglo ići, ali ratnici i ratnice prosvijetljenosti moraju uvijek imati u vidu da u ljudskome svijetu objektivnost nije ništa drugo do konsenzus o nekim subjektivnostima. A konsenzus, svjesni ili nesvjesni, planirani ili spontani, politički ili ekonomski, moralni ili običajni, počesto zna biti pokriće za razne nepravde, uvrede, nepodopštine, zavist, mržnju, sablazan pa i mnogobrojna zlodjela. Zato se u duhu istoga načela vitezovi prosvijetljenosti zalažu i za univerzalnost načela koje kaže: oprosti drugima sve ono što bi i ti želio da oproste tebi.

 

  1. GRIJEH I ZLOČIN

Instrumentaliziranje vjere i religijskih pokreta, zajednica i organizacija u dnevnopolitičke svrhe opća je pojava, a obilježava cijelu poznatu povijest čovječanstva. Budući da u pojedinim većim ili manjim uljudbenim zajednicama koegzistira više religijskih organizacija, u njihovo ime se u sukobima i ratovima počine mnogi grijesi i zločini. Ti grijesi i zločini dvostruko su teži od istih koji su počinjeni iz drugih razloga, jer u sebi nose licemjernost.

Ratnici prosvijetljenosti uvijek će se zalagati za oprost grijeha, naročito onima koji se ispričaju i pokažu znakove pokajanja, ali se neće zalagati za praštanje zločina. Pazit će, naravno, da si netko ne uzme za pravo vršiti osvetu i odmazdu, jer osuda zločina nije stvar individualne pravde i namirenja, već pitanje opstanka.

Zločince se može abolirati, pomilovati ali zločin ne. Pogotovo ako je on navodno motiviran religijskim uvjerenjem, jer ne postoji religija koja ne osuđuje grijehe, a zločine pogotovo. Granice između grijeha i zločina u svim religijama  su gotovo identične.

Ako se vitezovi prosvijetljenosti nađu u dvojbi oko te granice, neka se upitaju što sami sebi ne bi oprostili kada bi uradili ono što je netko drugi učinio.

To je sigurno zločin.

 

48. DOGME I DOGMATIZAM

 Dogme su jedan od najkorisnijih izuma ljudskoga duha, njegovo priznanje da ima nešto nespoznatljivo, nešto ljudskoj pameti nedokučivo, nešto o čemu tek možemo postići konsenzus naše nemoći da spoznamo.

Dogmatizam, tj. slijed određenih shvaćanja kao nepobitnih istina, bez kritičkog odnosa prema njima i znanstveno-filozofskog preispitivanja, može često biti opasan, a ponekad i s teškim posljedicama.

Ratnici i ratnice prosvijetljenosti prihvaćaju dogme iz sasvim praktičnih razloga, ali oni sve dogme drže ravnopravnima sve dok koja od njih ne postane aksiom.

Oni će se uvijek i svugdje boriti protiv bilo kojega dogmatizma, jer ni jedna dogma ne vrijedi više od dječje suze, a kamo li bezbrojnih života žrtvovanih u ime nekog dogmatizma.

Zora, njihova učiteljica uči ih da ni jedan čovjek koji je dao život za neku dogmu nije svet, a ni jedan ratnik koji je nekome uzeo život u ime neke dogme nije heroj. Dapače…

Dogme su korisne – dogmatizam je opasan.

 

49. KOZMIČKI EKUMENIZAM

Teorijski nije problem od tri velike religijske zajednice i mnoštva malih u okviru kršćanstva napraviti ekumenski sabor, jer su temelji svih tih religija isti.

No, zašto se tako nešto teorijski lako izvodljivo, praktički nikada ne će ostvariti, odnosno, zašto se tako nešto nikada ni ne treba ostvariti?

Ne može se ostvariti zato što je svijet ustrojen tako kako je, a ne treba se ostvariti zato što bi tad bio još gore ustrojen. Razlog je jednostavan. Ako bi se ostvario svekršćanski ekumenizam, onda bi se ostvario sveislamski ekumenizam i bar još nekoliko takvih velikih ekumenizama, poslije čega pravi ekumenizam tek ne bi bio moguć.

Ratnici prosvijetljenosti, danas, moraju znati da je došlo vrijeme da čovjek krene u svemir. I kako reče jedan vitez prosvijetljenosti*)vjeri novog doba potrebna je doduše podrška znanosti i dublje razumsko opravdanje, ali ne takvo da bi ovisila isključivo od toga.

Čovjek u kozmos ne može ponijeti svoj multireligijski kaos, već jedinstvenu vjeru zasnovanu na aksiomu o božjoj sveprisutnosti i nespoznatljivosti, ali i jedan dostojanstven univerzalni sustav vrijednosnih sudova.

*) Tomislav Jozić

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s