Aleksandra Čvorović: PJESNIK IZ NEZNANGRADA

živana

 

Ovo je priča o jednom pjesniku, ali to je i tužna priča o svim pjesnicima svijeta. Poezija je kao magija, ona se preliva i pretače u slike i likove, širi poput kruga u mirnom jezeru, opija i zavodi, nijedna ljubavnica joj nije ravna. Poezija otpliće tajne i rasplamsava strasti, ko nju izgubi, izgubio je sebe. Glavnom junaku ove priče, poezija  je toliko prirasla srcu, da njegovo ime više niko ne pamti, ne zna se ni grad u kojem je živio, svi pamte samo njegove pjesme, i priču koju ću vam upravo ispričati.

Kao pjesnik je rođen i kao pjesnik je umro, neka to bude njegovo ime, jer tako su ga zvali svi u Neznangradu. Bio je svježina u monotonim večerima, lokalno nadahnuće, poeta rado viđen na slavljima i događajima. Znao je sročiti pjesmu za jedan trenutak, koliko treba da lahor prostruji granama drveća, a on je već pjevao uz svoju gitaru. Voljela su ga djeca jer ih je zabavljao veselim pjesmama o ptičicama i potoku, voljeli su ga zaljubljeni jer je pisao najslađe serenade i najtužnije balade, voljeli su ga ljudi i žene jer je unosio iskre radosti u njihove živote.

U istom gradu živio je majstor igračaka. Njegov veliki šareni izlog bio je obasjan sa mnogo raznobojnih sijalica i gledao je na glavni trg. Pred tim izlogom zastajali su prolaznici i divili se njegovom umjeću da stvori maštovita šarena bića od: malo drveta, vune, kamenčića, gipsa, svile i raznih drugih otpadaka. U njegovim rukama mrtvi parčići kao da su oživljavali. U izlogu su se šepurile epolete malih vojnika, caklile oči lutaka sa uvojcima i čipkanim haljinama, dugonogi konjići su se uspinjali, a čupavi medvjedići zadovoljno spavali. Majstoru je laskalo što se cijeli jedan grad divi njegovom umjeću, zvali su ga čovjek zlatnih ruku.

Jednoga dana majstor je odlučio da prevaziđe sve što je ikada stvorio jednim savršenim remek djelom. Želio je da napravi  lutku profinjene i nestvarne ljepote u veličini prave žene, koja će izgledati kao da je živa. Razmišljao je danima, iscrtavao planove, zamišljen sjedio posmatrajući slike najljepših dama, zatim naručivao najskuplje materijale,  dok na kraju nije počeo da stvara. Detaljno je glačao i iscrtavao njeno lice od alabastera, u oči umetnuo fine modro-plave kristale, usne obojio ružičasto-crvenom bojom da izgledaju pune kao raspuknuta trešnja, dugo je pravio kosu od tankih svilenih niti da bi padala u blistavom slapu do struka. Tijelo je izdjeljao od drveta sa takvom preciznošću, da je svaki njen prst izgledao kao da će se svakog trenutka pokrenuti. Kada je je lutka bila gotova majstor je stavio u izlog svoje radnje, tako da je čitav grad mogao vidjeti to čedo talenta i ljepote. Skupljali su se prolaznici danima. Dame su se divile i uzdisale čeznući da izgledaju kao lutka. Djeca su je sanjala noću jer bijahu začarana tolikom ljepotom. Svaki muškarac u gradu je poželio  da  lutka oživi. Ali najteže je bilo našem Pjesniku. Kada je prvi put ugledao, nije se mogao pokrenuti ni progovoriti koliko ga bješe obuzelo ushićenje. Drhtao je cijelim tijelom, prislonjen uz izlog. Stigla je noć a on se nije mogao odvojiti od profinjene iluzije. Gledao je i činilo mu se da njene kristalne oči odgovaraju na njegov pogled. Šaputao joj je i činilo se da će mu odgovoriti. Lutka ga je opčinila, izgledalo je kao da je prikovan za blistavi izlog, nije mogao skinuti pogled sa nje, nije mogao otići.

Od tog dana Pjesnik je pisao drugačije pjesme. Sve su bile posvećene prekrasnoj lutki. Stajao bi pred izlogom i pjevao, a prolaznici su se smješili njegovoj ludosti i davali mu novac. Kako su dani prolazili postajao je sve nesretniji. Čeznuo je da ga ona dodirne, da odgovori na žarku ljubav koja se rasplamsala u njegovom srcu pomućujući i njegov razum. Ipak, sve je bilo uzalud jer je lutka nepomično stajala u svom izlogu, savršena, ali nedostižna svim njegovim htjenjima. Svaka ljepota koju ne možemo posjedovati, nanosi bol. Normalni ljudi se ne zaljubljuju u lutke, ma kako lijepe one bile.

Postojalo je jedno mjesto u okolini Neznangrada koje su svi stanovnici izbjegavali. Bilo je to mračno jezero na obali guste šume, šaputalo se da je ukleto i da se noću na njemu skupljaju nečastive sile.

Ako bi neka životinja slučajno prišla jezeru i napila se vode, ubrzo bi ugibala, zato su svi seljaci dobro pazili da stoka nikad ne ode na tu stranu.

Sjedio je Pjesnik na obali ukletog jezera i tugovao. Toliko skrhan nemogućom ljubavlju, da mu je bilo svejedno šta će s njim biti. Pisao je svoju zadnju pjesmu lutki, najbolniju, najdirljiviju, nadajući se da će mu srce prepući od tuge kada je prvi put otpjeva na gitari. Nije ni primjetio, da, vrijeme brzo leti kada se primiče zlo. Negdje usred noći  začu lepet velikih krila.

-Nije valjda da neka velika ptica dolazi noću na pojilo- pomisli.

Buljio je u mrak, naprezao oči, ali sve uzalud, tama bješe toliko gusta da ništa nije mogao nazreti. Odmah zatim začu ljačkanje vode. Prišunja se bliže i ugleda nekakvog crnog čovjeka sa velikim krilima kao u slijepog miša.

-Ko si ti?- upita Pjesnik.

-Ja sam Mračnik.

-Jel svako veče dolaziš na jezero da piješ?

-Ovo je moje jezero.

-A što stoka crkava od ove vode?

-Voda koju ja pijem, za druge je otrovna.

-Znači ako se ja, sad, posle tebe napijem, mojim mukama će biti kraj- obradova se Pjesnik.

-Ja nisam ovdje da činim dobro, niti da ispunjavam želje. Odlazi!

-Ja nemam straha, meni je svejedno- odgovori pjesnik.

-Onda šta hoćeš?- zareža Mračnik kezeći šiljate zube.

-Postoji li šta u tvom sjenovitom svijetu, što može oživjeti jednu lutku?

-To je posao za Živanu, tamo- pokaza rukom na kojoj su se savijale duge kandže- traži je u šumi, gdje padne prvi zrak sunca.

Jezivo biće vinu se i odleti u noć. Pjesnik se uputi u dubinu nepregledne šume, bez straha, jer strah sputava samo one koji imaju šta da izgube. Hodao je posrćući u tami, grane su mu cjepale odjelo, grebale lice. Čvrsto je stezao svoju gitaru, rješen na sve. Već je obzorje počelo da se rumeni kad prvi stidjivi narandžasti zrak dotaknu koru velikog drveta. Pred njim se stvori žena sa krunom u vidu sunca, u prozračnoj odjeći i klasjem žita zadjenutim za struk.

-Jesi li ti Živana?- upita.

-Šta želiš smrtniče?

-Došao sam da te molim, da oživiš jednu lutku.

-Ha, ha, ha- smijala se žena- A zašto bih ja to radila?

Pjesnik se dosjeti nečeg, uze gitaru i poče pjevati svoju tužnu poslednju pjesmu. Živana ga je pažljivo slušala smješeći se zagonetno.

-Dobro- reče, kad je završio- daću ti živu vodu, ali sve se na svijetu plaća, pa i to.

-Učiniću bilo šta.

-Nikada više ne smiješ pjevati, ni pisati pjesme. To je cijena.

Pjesnika je nešto čudno steglo u srcu, jer to je jedino što je on umio raditi, ali kad pomisli na lutku, ljubavna čežnja bijaše jača.

-Pristajem- prošaputa.

Živana udari nogom od zemlju i istog časa stvori se izvor žive vode. Pjesnik brzo natoči jednu flašicu i ushićen požuri nazad u grad.

Danima je molio majstora igračaka da mu pokloni lutku, kad se ovaj najzad sažali nad njegovom ludošću. On je sretan odnese u svoju malu kolibicu, na obronku iznad grada. Kada je polio lutku vodom. Ona zatreperi svojim blistavim očima i reče:

-Gle, uspio si da me probudiš!

Pjesnik je bio najsretniji čovjek na svijetu, ali sreća ne traje vječno. U početku je Lutku čvrsto stezao u zagrljaju, pričao joj o svemu, ali ubrzo je primjetio da sve što je u životu prošao, utkano je u njegove pjesme. Izbjegavao je da priča o pjesmama jer ga je to rastuživalo, a ona ih ionako nikad nije čula. Onda je shvatio, da ako ne priča o pjesmama, nema o čemu da govori s njom. Ubrzo je počeo da pati, jer iako je u sebi osjećao ushićenje i radost, nije mogao da pjeva, da svoja osjećanja pretvori u stihove, i to je počelo da ga guši. Lutkina prazna ljepota gubila je sjaj u njegovim očima. Ona je ipak bila samo jedna lutka, a lutke nemaju emocije.

-Voliš li me pitao je sav očajan, uviđajući besmisao svoga postupka.

-Šta to znači voljeti?- pitala je začuđeno Lutka.

Iz dana u dan, veseli Pjesnik, koji je drugima donosio radost, postao je mračan i razočaran čovjek, uvjek namršten. Grizle su ga iznutra sve njegove neispjevane pjesme. Ljudi su ga izbjegavali, niko nije volio ni da ga sretne. Tumarao je ulicama, sam, noseći u ruci gitaru koja više nije svirala. Prolazili su dani, a u njemu je rastao nemir. Lutka ga je mirno čekala u kolibici, ne pitajući ništa, ne žaleći se ni na šta. Nekad bi je zgrabio i prodrmao, ona bi samo zatreperila svojim savršenim očima i upitala:

-Zašto si ljut?

-Nisi onakva, kakva sam mislio da ćeš biti.

-A zašto bih trebala biti drugačija?

Jednog dana, toliko snažan bješe poriv za pjevanjem, da je morao sav unezvjeren juriti okolnim brežuljcima, nesmiran i nesrećan, kao da ga nešto iznutra goni, kao da se riječi same uspinju uz grlo u želji da se prospu kristalnim zrakom kao zvuk gromoglasne arije. Suzdržavao se, suzbijao riječi. Duboko udisao, zadržavao vazduh. Skoro se ugušio, stežući grlo sopstvenim rukama. Sve bijaše uzalud. Propjevao je! I to bijaše strašno i silno. Čitav grad se skupio da ga sluša. Pjevao je nezaustavljivo sve do večeri. Konačno je bio srećan.

Kada je te večeri došao kući njegova žena je opet bila obična mrtva lutka. Pažljivo je uzeo njeno drveno tijelo, obučeno u svilene haljine, i bacio ga sa litice koja se nadvijala nad morem.

Sada na dnu mora zauvijek spava najljepša lutka na svijetu. Noću je djeca sanjaju na postelji od korala, obavijenu raznobojnim algama. Ljudi iz Neznangrada se i danas zaklinju da čuju duh Pjesnika, koji luta obalom mora, opjevavajući njezinu čudesnu ljepotu.

Ovo je priča o prokletstvu ljepote. O prolaznosti čarobnog trenutka ljubavi. Posvećujem je  ljudima koji se odriču sebe da bi dosegnuli neuhvatljive tlapnje. Sreća je čarobnica koja klizi iz ruku onih koji žele čvrsto da je stegnu. Ona bludi prostranstvima ljubeći samo slobodne duše, nesputane damare pravih umjetnika.

 

 

 

Aleksandra Čvorović, rođena je 10. februara 1976. u Banjoj Luci. Završila je književnost na Filozofskom fakultetu u istom gradu. Postdiplomac je na Filološkom fakultetu u Beogradu, odsjek za bibliotekarstvo i informatiku. Do sada je objavila knjige: zbirka pjesama Šapat glinenih divova izašla u izdanju Glasa srpskog u Banjoj Luci 2000, nagrađena kao najbolja prva knjiga; knjiga poetske proze Anđeo pod krevetom izašla je u izdanju KOV-a iz Vršca 2002, nagrađena od strane Ministarstva za nauku i kulturu RS. Trenutno je u pripremi za štampu knjiga priča Monolog u šolji kafe u rukopisu nagrađena na Gradačačkim književnim susretima (BiH). Već duže vrijeme bavi se objavljivanjem poezije i proze po raznim književnim časopisima (Putevi, Slovesa, Život, Most, Sarajevske sveske, Ars…), a radila je i kao jedan od urednika u više književnih časopisa (Album, Diwan, Književnik). Uvrštena je u više zbornika i antologija. Poezija joj je prevođena na engleski, njemački i poljski jezik. Član je udruženja književnika Repuplike Srpske i Društva pisaca BiH. Radi kao bibliotekar-informator i stručni saradnik za kulturnu i izdavačku djelatnost u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske.

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s