Anto Zirdum: PRKOS I PONOS

 Carski rez

Kada je dr. Gabor Gallanty*) stigao u Travnik ne zna se točno, ali nekako je stigao s viješću o porazu mađarske armije, o ostavci Lajosa Kossutha i njegovu bijegu u Tursku. Sila je tada pripadnika mađarskog narodnooslobodilačkog pokreta pošla stopama šefa revolucionarne vlade.  Neki su se poturčili i stupili u tursku vojsku, a neki su naprosto da sačuvaju glavu pošli trbuhom za kruhom.

Čim  su prešli u Tursku mladi doktor  Gabor Galantay je definitivno shvatio da se ne želi baviti politikom, jer to naprosto nije njegovo životno poslanje. Odlučio je  više ne pratiti vođu propale revolucije i sam pronaći svoj put.

Ne znajući baš kuda bi on se odvoji od Kossutha i krenu ka Travniku. Bilo je to jedino mjesto u cijeloj Turskoj gdje je bio netko koga je poznavao.

U župnoj kući u Docu saznao je da fra Marijan Šunjić više nije župnik u Orašju već je postavljen za redodržavnika**). Župnik fra Marijan Jakovljević ga je svesrdno primio kod sebe, jer doktora u Travniku nije bilo, a Gabor je bio živi izvor informacija koje su u ovom zatvorenom svijetu bile kao melem za dušu.

Iako je nerado govorio o svemu radoznalom fratru, koji ga je pogostio ovčjim sirom, je rekao:

– Moj fra Marijane, nema sreće narod kojemu vlast preuzmu generali. Görgey je već bio isplanirao da Kossutha i njegove pristalice povješa. Tako bi mene objesili moji, a ako ne bi moji onda bi me objesili Austrijanci ili pak Rusi. Obješenom čovjeku svejedno je tko mu je zavrno vrat, ali ipak je grozna pomisao da bi te objesili tvoji najbliži suradnici.

Dr. Gabor poslije više nikada nije nikome pričao o ovom tužnom trenutku svoga života, nešto što se stidio svega, a više zbog toga što je budućnost pred njega stavila nove izazove.

Nije prošlo nekoliko dana a već se u Docu pročulo da je u župnoj kući pravi doktor. Prvo su počeli dolaziti fratri iz okolice, zatim ugledniji domaćini, a onda se župna kuća pretvorila u ambulantu.

Čuo je svijet da doktor voli ovčji sir pa je župni dvor vonjao po svim mogućim vrstama sira.

Prvih nekoliko dana fra Marijanu je godila ta živost, ali ubrzo shvati da više neće imati sna jer je svijet počeo dolaziti u svako doba dana i noći.  Trebalo je proviđati sa dr. Gaborom.

U prvo vrijeme odlučili su ga po nekoliko dana ugošćavati u drugim župnim kućama dok ne nađu nekog tko će mu iznajmiti sobu. Potrajalo bi to njegovo potucanje i duže da u Bosnu  tijekom kolovoza pedesete ne dođe serasker Omer-paša Latas[1] sa silnom vojskom, uvesti tanzimat i osuvremenit upravu, podariti barem deklarativnu ravnopravnost sultanovim podanicima ma koje vjere bili.

Omer-paša je odmah po dolasku u Travnik uzeo dr. Gabora za svog osobnog liječnika. Naprosto mu je trebao netko tko nije vojni liječnik, jer je iz iskustva znao da ti ljudi postanu vremenom bezosjećajniji i nisu u stanju prepoznati bolest koja nije vojnička, a i za pola vojničkih bolesti drže da su simulacije. Omer-paša je zapravo znao da je dr. Gabor bio bliski suradnik Lajoša Kosuttha, a takav čovjek na političkom nebu Europe nije bilo tko, bez obzira što je mađarska revolucija slomljena.

Dok su boravili u Banjaluci, jedne večeri paša je sjedio s najužim krugom ljudi koji nisu imali nikakve veze s vojskom i politikom. Civilno okruženje učini vojnika čovjekom. A boravak u Banjaluci probudio je u njemu sjećanja od prije dvadeset i tri godine kada je iz Ogulina preko Karlovca pobjegao u Banjaluku. Nitko ne zna da je bježao preko Karlovca, gdje je noćio kod očeva prijatelja obrtnika Karasa. Od te noći u domu Karasovih ostalo mu je u sjećanju kako je šestogodišnji dječak Vjekoslav s zanimanjem gledao u njegovu neobičnu oficirsku torbu u kojoj je imao zemljovide i skice utvrda i slične obrambene objekte koje je sam nacrtao.

A sudbina ga je eto, poslije toliko godina ponovno dovela u Banjaluku. Vjekolslav Karas postao je poznat slikar, a on je postao carski mušir, zapovjednik vojske u golemom turskom carstvu.

– Znate doktore što sam ja bio kada sam došao u Istanbul? Postao sam učitelj slikanja prijestolonasljednika Abdul Medžida.

– To doista nisam znao, ali to na neki način objašnjava mnogo što.

– Doktore, vi i sami vidite da moja Emina*) raste bez majke. A kako ja svoje boravište stalno seljakam ne mogu joj osigurati ni dolične učitelje. Htio bih da dijete nauči sve što dolikuje jednoj dami…

– Presvijetli pašo, za malu bi najbolje bilo naći ženu koja će joj donekle zamijeniti majku a ujedno joj biti učiteljica.

  • Gdje bi takvu mogli pronaći?
  • Mislim da bi učenu ženu mogli pronaći u Zagrebu. Bliže ne.

– Doktore, dobro bih Vas nagradio ako bi ste za mene otišli u Zagreb i pronašli doličnu osobu. Isto tako, mogli bi ste dovesti i njihova najboljeg slikara da načini moj portret.

– !!!??? – doktor nije znao tko je njihov najbolji slikar.

– Vjekoslav Karas, moj zemljak iz Karlovca, trenutačno je najglasovitiji slikar u Zagrebu.

– Vrlo rado bih to učinio za Vas. No, kako ću prijeći u Austriju kad mi je glava još ucijenjena?

– Nitko više Vašu glavu ne traži za ozbiljno. No, to je meni garancija da će te se vratiti – pokuša biti duhovit Omer-paša, a onda se ponovno uozbilji: – Otići ćeš kao trgovac i kupiti potrebne lijekove za svoju ambulantu, a imat ćeš moju dozvolu. Onoga koga ja pošaljem nitko u Europi ne smije ni krivo pogledati…

U Zagrebu je dr. Gallantay uručio molbu predsjedniku Matice hrvatske Kukuljeviću koji je pronašao je slikara Karasa.  Uz njegovu pomoć, doktor je pronašao odgajateljicu i učiteljicu maloj Emini.

Justina Milić iz malog zaselka Milića smještenog podno Žumberačkog gorja, odakle rijeka Kupčina kroz prekrasan krajolik odnosi vode u Kupu, bila je učiteljica djece siromašnih grofova nedaleko od Karlovca.  Ona je pjevala u zboru kojega je slikar Karas osnovao i vodio. Nekoliko godina čekala je da se u Karlovcu ili pak u Zagrebu javi potreba za učiteljicom, ali, budući je bila bez nekog podrijetla, nije nalazila drugog posla do onoga koji je pripadao njezinu staležu, a taj je da bude dadilja po kućama bogataša. Oni koji su je poznavali mogli su posvjedočit da je bila revnosna i predana i prilično ponosna na činjenicu da je ona, jedno žensko dijete skromna podrijetla ipak uspjela završiti žensku učiteljsku preparandiju.

Za školovanu ženu bez miraza malo se mladića zanimalo, a i ona sama nije htjela da je roditelji udaju za neku, samo njima povoljnu priliku.

Karas je znao za muke mlade Justine i zato je nju predložio dr. Gallantayu kada se požalio da traži učiteljicu za Latasovu kćerku Eminu.

Justina je bez puno razmišljanja prihvatila ponudu, naročito kada je čula da će i slikar u Bosnu. No, nije ni slutila na koje će sve muke naići.

Podučavati kćerku jednoga od najvećih vojskovođa tadašnje Europe i Azije nije bio nimalo zahvalan zadatak. Naročito ako se uzme u obzir da je učiteljica bila katolkinja a Emina kćer najvišega turskog dužnosnika. Nitko ne zna koliko puta je učiteljica noću krišom oplakala svoj angažman, ali bio je tu dr. Gabor, jedina osoba koja ju je mogla utješiti.

– Nikada ovakvo dijete nisam srela. Vidjela sam ja i razmažene i nadmene djece, ali Emina je nepodnošljiva. Vrijeđa me zbog moje vjere i govori da bi trebala prijeći na islam.

– Dijete je to ipak. Izdrži dokle možeš, neće ni to vječno trajati. Ja ću pokušati razgovarati s pašom da nekako svojim autoritetom obuzda Eminine hirove.

Muškarcu koji ženu može utješiti već je otvoren put do njezina srca. Nikoga zapravo nije iznenadilo kada je doktor oženio učiteljicu. No, sviju je, pa i samoga pašu, iznenadila njezina kategorična odluka da neće podučavati malu Eminu. Da muškarac tavo nešto učini, znali su to svi i u konaku i u Travniku, ne bi se nanosio glave. Ali, europski odjevena dama ostala je pri svome.

Cijenu njezine tvrdoglavosti netko je morao platiti, a nije imao tko drugi nego njezin muž, doktor Gabor.

– Justina je uvjerena katolkinja, a Vaša misija u Bosni i jeste da se svakome zajamči sloboda vjere – pravdao je dr. Gabor svoju suprugu.

– Svaki čovjek vjeruje onako  kako su ga njegovi naučili. Uvijek ostaje pitanje je li naša vjera ispravna ako su nas krivo naučili – mudrovao je Omer-paša, vješto skrivajući svoj bijes. – Malo je ljudi bilo u prilici da samo izabere kako će se Svevišnjemu moliti.

– Sasvim se slažem s Vama. Malo je ljudi dobro poznavalo više religija pa samo odabralo onu za koju su osobno uvjereni da je jedina ispravna – oprezno odgovori doktor, iako bi rekao kako zapravo nitko bez prisile okolnosti promijenio vjeru.

No paša je znao što on misli, jer čovjek koji ne može pročitati tuđe misli ne može biti takav vojskovođa. Tek, uredno ga je mobilizirao i namjestio doktorom pješadijskog puka, odjenuo mu nizamsku odoru da to svi vide i poveo sa svojom vojskom iz Bosne u Močvare oko trajanova zida gdje je više ljudi umrlo od malarije nego na bojištu.

Prkos i ponos pomogli su Justini da iznosi svoj križ skoro tri godine, koliko je trebalo da doktor Gabor dokaže da njega kao stranca paša nije mogao mobilizirati. A prkos i ponos svakome dadnu dodatnu snagu da istraje.

*) Dr. Gabor Gallantay  rođen je 1814. u Galati Ugarskoj. U Travniku radi od 1849. godine, (gdje je jedno vrijeme imao i svoju apoteku). Studij medicine završio u Pragu. Neko vrijeme je bio osobni liječnik Omer-paše Latasa, da bi poslije u Travniku skoro dvije decenije služio kao gradski državni liječnik «fizik» Pred kraj života preselio u Bugojno. gdje je osnovao prvu ambulantu i prvu ljekarnu. Dr. Galantaj je umro 21. rujna 1899. u 85 godini života, a pokopan je na groblju Sultanovići u Bugojnu. U matici umrlih piše u napomeni da je poludio i skočio u bunar gdje se utopio.

**) 24. rujna 1847. Papa Pijo IX   izda breve u kome Bosnu Srebrenu rehabilitira te u njoj za redodržavnika stavi fra Marijana Šunjića.

[1] Omer-paša Latas rođen je 1806. a umro 1871.

*) Omer-paša Eminu je stekao u braku s Anom Simonis

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s