Cecilija Toskić: KOZMIČKI PROBLEMI

 

Nas smo tri starije sestre svoju školsku karijeru vrlo uspješno započele. Nedostatak moje petokrake nije, dakle, nitko primijetio.

Angela je znala vrlo uvjerljivo lagati do besvijesti i učitelju i djeci iz škole, ali je rijetko pretjerivala. Samo jednom sam je morala izvlačiti iz škripca kad je slagala da imamo robota koji sve kućne poslove obavlja sam, pa se onda zaprepastila kako to ga da oni glupani s Alaupovke nisu već primijetili kad sam ode kod Drage po podmjeru. Ja sam morala uskočiti sutradan i namlatiti Elzu i Mariju, tako da se više nitko nije smio smijati našem robotu, a Angeli sam zaprijetila da ću izmlatiti i nju ako samo još jednom slaže takvu neku glupost. Od tada je lagala bolje i uvjerljivije, lakše se izvlačila iz neugodnih situacija i pronašla još nekoliko načina pripremanja mašte za svoje buduće zanimanje.

Antonija nije imala nikakvih problema. Njena učiteljica je stanovala kod nas, a osim toga je najljepši momak iz njenog razreda bio zaljubljen u nju, tako da su je mimoišli i ljubavni jadi.

Problemi su, dakle, za moje roditelje počeli s upisom njihovog sina jedinka. Zapravo, ne baš s njim. Počeli su s astronautima.

No da krenem otpočetka …

Robert je trebao biti rođen bar drugi. Dakle, umjesto mene. Pošto sam ja njemu bila draga, pustio je da se rodim preko reda, što je moje roditelje razbjesnilo pa su rađali dok nisu došli do njega. Već njegovo ime odaje da su očekivali od njega da bude predsjednik. Ako ne Amerike, onda barem općine.

Robert je odlično startao. Redovno je ministrirao i ja sam sva zelena promatrala Maričin (to je moja mama) ponosni kec u crkvi. Dok sam ga gledala takvog bila sam i ja ponosna zato što mi je sličio na Ivicu Kičmanovića iz Registrature, tako da sam bila sigurna da će uprskati stvar najdalje kad ode na visoke škole.

Nije čekao do visokih škola. Provalio se na upisu u prvi u Kati.

Tad mu je na prvom ispitu inteligencije i općeg znanja direktor Vinko Komšić postavio vrlo jednostavno pitanje: “Kako ti se zove tata”?

Ja sam očekivala odgovor izbačen ko iz topa, ali on nije došao. Trajalo je sekundu, dvije … minutu, dvije … postalo je mučno. Svi smo iznenađeno gledali u Roberta koji je malo otvorenih usta gledao direktora kao da mu ništa nije jasno i šutio. Onda je direktor još jednom polako i razgovjetno ponovio pitanje. Ništa.

Poslije nekoliko minuta pokušao je još jednom očinskim tonom : “Sine Roberte, hajd’, kaži nam. K a k o  t i   s e  z o v e  t a t a”?

Robert ga je onda opet začuđeno pogledao kao da je malouman i odgovorio:

“P a   z n a š”!

Kad smo izašli, pogledao je kratko u mene i upitao ne razumijevajući, vjerojatno se sjećajući svih posjeta direktora Vinka našem domu: “Šta se pravi ko da ne zna”?

Probleme, dakle, nije započeo Robert nego astronauti.

Astronauti su bili obučeni u srebrena svemirska odijela i svijetlili u mraku. Stanovali su na velikom plavozelenom svjetlucavom planetu u obliku školske torbe. Ovaj su planet otkrili tetka Dragica i tetak Toni negdje u prodavaonici u Austriji i donijeli je Robertu na ljeto prije nego što je pošao u školu. Ovom su se torbom sigurno htjeli odužiti Robertu za sva ignoriranja koja je on jadničak morao podnijeti dok smo jednog ljeta, puna tri mjeseca, čuvali njihove dvogodišnje blizance, kojima su svi ukućani poklanjali punu pažnju tako da se Robert, samo tri godine stariji od njih i do tada centar svijeta u našoj kući, siromah morao kreveljiti iz petnih žila i praviti najraznovrsnije svinjarije ne bi li opet izvukao barem pažnje vrijedne batine od svoje mame.

Shvaćajući njegove ispade kao rezultat ljubomore koju ni slučajno ne treba kažnjavati, Marica se trudila da ih ignorira, što ju je koštalo živaca i živaca a Robertu upropastilo i tu zadnju šansu da bude primijećen.

Jedino tako je objašnjiv tetkin trud. Nikad nam kasnije nije bilo jasno kako su uspjeli svezati na galeriju ovaj sjajni dar i prevaliti s njim toliki put.

Dakle, astronauti su predstavljali nerješiv problem i prvašiću Robertu i njegovom učitelju i direktoru škole, ali i svoj djeci iz škole. Svakom iz drugih razloga.

Baš te godine su u Katu stigle nove klupe. Lijepe drvene klupe sastavljene željeznim zelenim šipkama sa stolovima koji su pod daskom za pisanje imali prostrani dio za odlaganje torbi i ostalih potrepština za školu. Naše tadašnje torbe bile su, osim Robertove austrijske, sve iste, dakle pravi odraz slike o pionirima, čiji su očevi socijalizam shvatili ne kao “iste šanse za sve” nego “iste tašne za sve”.

Prvi dan je zajedno s učiteljem ušao u razred i direktor škole. Pozdravio je djecu želeći im sretan polazak u školu i onda im skrenuo pažnju na nove klupe. Dugo je pričao o tome kako su stare bile dotrajale i nepraktične i za razliku od novih nisu imale dovoljno mjesta u pregradama za torbe. Kako ih trebaju čuvati, ne šarati, kako su drugovi namakli sredstva jer im nije ništa žao za svoju omladinu itd., itd. Za vrijeme ovog govora prvašići su sjedili u svojim novim klupama i strpljivo slušali.

Pošto su i ostali prvi razredi čekali, direktor je svoj govor skratio na svega pola sata, pohvalio još jednom nove klupe u kojima sad ima mjesta ne samo za torbe nego i za pribor za geometriju i opremu za gimnastiku, zatim ponovo poželio sreću i dobro vladanje učenicima i uputio se prema vratima.

Na učiteljev signal djeca su ustala i onda je razredom odjeknulo kao grom:

T r e s!!!

Svi su se kao jedan okrenuli k trećoj klupi do prozora. Tamo je blijed kao krpa stajao Robert i ispričavao se i pogledom i riječima:

– Moja torba ne može stati!

Na podu pored njega ležali su astronauti zadovoljni na svom planetu. Planet je bio tako velik da se ni direktoru nije dao ugurati pod novu klupu.

Učitelj je zelenio od muke, djeca od zavisti. Kakvi astronauti!

Jedino se Robert crvenio a direktor vjerojatno na sljedećem partijskom podnio izvještaj o malom Majiću, koji ima šarenu torbu i ne uklapa se u naše bratstvo i jedinstvo.

To je bio tek prvi probni let klupa – Zemlja.

Astronauti su nakon tri godine bezbrojnih letova otišli u zasluženu mirovinu a njihov sjajuckavi planet bio zamijenjen najobičnijom crnom tašnom kakve su imali sva ostala djeca u školi i koja je bez po muke stajala pod klupu. Time je prestala zavist djece i učiteljeva netrpeljivost.

Samo Roberta i dandanas muče kozmički problemi.

 

 

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s