Anto Zirdum: KOSARA I VLADIMIR

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

 

Tog proljeća silna vojska cara Samuila kretala se najplodnijim dijelom Duklje, dolinom Bojane.  Pričalo se da je to samo zato što je njihov mladi knez Vladimir simpatizirao Bizantiju odnosno pokušavao s njima sklopiti savez kako bi izbjegao Samuilov svevladni bijes.

Vladimir nije s vojskom izašao pred Samuilovu armada nego se povlačio zajedno s narodom. Njegov stričević Vojsal  tek je uzeo šesnaestu godinu. Na sbe je nabacio sjajan oklop I s nestrpljenjem čekao boj da pokaže svoje junaštvo.

  • Vladimire, brate, kad će mo u okršaj. Stalno bježimo od bitke?! Shavtio sam da čekaš da se naše snage okupe i organiziraju. Sve što u Duklji ima da može nositi oružje sada je tu…
  • Slušaj Vojsale, bitku treba izbjegavati kad na tebe udari veća sila. Nije dovoljno junačko srce da se dobije boj. Nama sad nitko ne može priskočiti u pomoć. Mi smo jedna mala kneževina na koju je nasrnula golema sila. Možemo se junački tući, ali mi reserve nemamo. Možemo svu samulovu vojsku potući, ali će mo i mi izginuti, Samuilo će poslati druge čete. Ako mi izginemo ovu nejač nema tko drugi braniti…
  • Govoriš mudro ali kukavički… – nestrpljiv je bio dječarac.- Što će nam da ostanemo živi ako nas popljačkaju, popale i u roblje odvedu?
  • Brate moj, svaka vojska pali i pljačka. Stare kuće pale, stoku pljačkaju. Velike vojske ne mogu postojati bez toga. Od te pljačke naš narod će se oprovati za dva tri ljeta, a ako nam sad izginu mladići mi smo u narednih dvadeset godina osuđeni da kao narod budemo sluge moćnijih gospodara. Ako pak sada izbjegnemo rat i sačuvamo naše ratnike, poljodjelce i majstore, Duklja će biti sve jača. Dužnost mudra vladara je da izbjegne rat i sačuva svoje stado za buduće uspjehe… Onaj narod koji je stalno u ratu ne živi sretno. A onaj koji izbjegne samo jedan rat ima svoje izglede u budućnosti…
  • Svi ovdje vjeruju da si ti vidovit. Baš me zanima kako vidiš moju budućnost?!
  • Moja duša je samo otvorena iskustvu naših starih, a ona duša koja uči iz iskustva predaka može pogledati i u budućnosti našega naroda. Ne vidim ja ništa posebno, ali moja duša sluti da poslije ovoga dolazi jedno novo doba. Nekako vidim tebe kao starca slavom ovjenčana, sinovima okruženog – izreče Vladimir ne znajući je li to stvarno vidi ili samo želi dječaka sačuvati od pogibelji.

Vladimir se s vojskom i narodom povlačio i nakraju povukao na brdo Oblik, vrlo pogodno za odsudnu obranu, ali nepogodno za duže obitavanje svog stanovništva.  Dolinom Bojane kroz Duklju već deset stoljeća nije prošla tolika vojnička čizma.  Mladi knez Vladimir lako shvati da je tu svaki otpor uzaludan. Prije odlaska u ruke moćnog napadača cara Samuila, koji je i brata ubio kako bi bilo po njegovoj volji, Vladimir se obrati svojim snuždenim vojnicima i zabrinutom narodu riječima punim evanđeoskog duha: Dobar pastir će dušu dati za svoje stado. Bolje je braćo da ja dam dušu za sve  vas i svojevoljno dam svoje tijelo da ga čereče, nego da se svi vi izložite opasnosti od gladi i mača.

Predao se Smuilu. Odmah je okovan i poveden u sužanjstvo.

Glas o knezu Duklje Vladimiru stigao je prije njega na otok svetog Ahileja u jezeru Mala Prespa. Iaklo su ga tog 997. ljeta od rodjenja Isukrstova dovodili kao sužnja, o njemu se pripovijedalo s posebnim zanimanjem. Sviju, baš sviju, od najviših vojskovođa i činovnika na dvoru cara Samulia do običnih dvorskih slugu i sluškinja, dojmila je njegova dragovoljna predaja, njegov viteški čin, nešto što je tom svijetu bilo malo poznato. Ako su se i sjećali kakvog sličnog događaja on je već izblijedio u kolektivnom zaboravu dvorskih dodvornika.

No, do mile i pametne Samuilove kćerke Teodore Kosare dođoše glasovi da mladog kneza Vladimira Dukljanina, osim mudrosti i plemenitosti, smirenosti i krotkosti, krase ljepota i stasitost. Princezinu dušu prože neka slutnja, neka dvojba. Duboko u duši pitala se bi li to mogao biti princ kojega je često viđala u svojim snovima tako zorno da mu je i vonj zapamtila.

Sudbina princeza uvijek u rukama viših interesa.  Ti državni, dinastički interesi često ih odvedu u ložnicu kakva staroga moćnika koji do poznih godina nije stekao sina nasljednika pa njegovoj moći podmeću mlade dijeve da ih pobude u posljednjem pokušaju. Zato princeze uvijek sanjaju kako će se pojaviti kakav princ za kojega će poći iz ljubavi.

Kosara tu nije bila izuzetak. Sa tihom strepnjom isčekivala je da vidi je li to ona samo snatri ili njezini snovi doista dolaze iz neke više sfere koju je svojim molitvama umolila, svojom vidovitošću vidjela.

Ali, kada je o sanjanju i snovima riječ Kosara ipak bijaše izuzetak. Od malih nogu ona je bila somnambulna. Na dvoru su zazirali od te mjesečarke koja hoda u snu otvorenih očiju, ali nitko to nije smio pokazati prema Samulovoj kćerci. Zapravo, ona sama je znala da ima nekakve čudne doživljaje u snu, ali uopće nije znala da mjesečari, da spava otvorenih očiju, hoda u snu. Naprosto, ujutro kada bi se probudila ničega se nije sjećala. Samuilo je prema njoj imao neuobičajen očinski obzir, neku posebnu naklonost u odnosu na drugu dijecu. Čitav dvor je preuređen i osiguran da ona kad prilikom svojih mjesečarenja iziđe iz sobe ne bi dolazila u opasnost. U hodniku je uvijek barem dvoje slugu stražarilo cijele noći. Jedan sluga je glavom platio klonuće glave na stražarskom mjestu.

Nekoliko dana po očevom povratku Kosara ugleda neobičnu barku sa vojnicima. Među oniskim makedoncima i krivonogim bugarima stršila je Vladimirova glava i lice na kojemu ponos nisu mogli satrti nikakvi  lanci kojima su ga okovali. S divljenjem je gledao moćnu utvrdu i impozantnu crkvu sv. Ahileja. Svjetina na doku je znatiželjno promatrala iskrcavanje. Kosara se probi u prvi red da bi bolje pogledala zasužnjenog kneza, koji je sve vidio svojim bistrim očima, a ni u koga nije gledao. No, na nekoliko koraka od Kosare Vladimir podiže oči.  Njihovi pogledi se susretoše, prožeše I isprepletoše nekom čudnom magijom.

Te oči, taj pogled ona je već vidjela. U svojim snovima. Barem je ona to tako protumačila.

Hromi Vasil, isluženi vojnik kojemu je za uspomenu na vojevanje ostala ranjena noga, svake druge večeri je stražario pred princezinom sobom. Hodnici u dvoru su bili osvjetljeni bakljama I njegova glavna zadaća je bila da čitavu noć osigura dovoljno svjetla po holovima utvrde. Nije princeza svake noći mjesečarila, ali bijaše pun mjesec I on je nekako slutio da će ustati. Imao je on iskustva s tim.

I doista Kosara se poslije dva sata spavanja ustala. Kretala se uobičajeno, a onda krenu kuda obično nije. Strmim stepenicama prema tamnici. Hromi Vasil se zaledi od straha, ali stisnu zube i poče kliziti za njom. Vande, stražar na ulazu u tamnicu se zbuni ali ugleda Vasila koji mu rukom dade znak da otvori.  Baklje u okruglom holu osvjetljavale su unutrašnjost ćelija. Kosara pođe pravo prema ćeliji kneza Vladimira, kao da joj je nešto reklo u kojoj od desetak ćelija se nalazi.  Vasil i stražar Vande su  šutke išli pored nje. Vasil dade znak da otvori, ali njegovom vještom oku nije promaklo ono što bi svakom promaklo.  Knez Vladimir sjedio je na svojoj tvrdoj postelji i gledao onim pogledom koji stvarno ne vidi ono što se vidjeti da, nego upravo ono što mjesečari vide. To Vasilu nije moglo promaći ni u škrto osvjetljenoj tamnici.

Svako drugi bi se tu tri puta prekrižio, ali Vasil shvati da su se dva mjesečara sreli I da tek sada nije trebalo ništa nepromišljenočiniti, a doista nije znao ni što bi mogao učiniti. Dobio je strogu zapovijed da Kosaru ne smije buditi iz njezina sna, a za Vladimira mu nitko ništa nije rekao.

Kada Kosara uđe Vladiir ustade.

  • Mila moja već sedam godina te čekam ovdje da dođeš u moj zagrljaj – reče kao da je sasvim budan i raširi ruke.
  • Mili moj već sedam godina sanjam ovaj dan i evo me. Došla sam čim se pružila prilika – odgovori i priđe mu te se spojiše u poljubcu kao da to ne čine prvi put već sedam godina.

Vande uhvati dršku mača, ali Vasil ga spriječi da povlači mač, te ga odgura nazad.

  • Kuku lele, izgubićemo glavu – prosikta Vande.
  • Ako Kosaru probudimo onda nam je glava na panju sasvim sigurno.
  • Što ćemo sad?!
  • Ništa. Vidiš da je njih sudbina spojila a protiv sudbine se ne može ništa. Ostani ti ovdje ni nemoj da netko slučajno uđe, a ja odo do sobarice Stane da je probudim. Njezina je glava sada već sa omčom oko vrata. Ona će nešto smislit.

Pametna Stana, izgubi pamet kad joj Vasil, onako bunovnoj saopći što se događa. I ona zakukuleleka, ali je Vasil smiri.

  • Od kukanja sada nema vajde. Morat ćeš djevojci ujutro obajsniti da je mjesečarka i što se dogodilo. A onda je sve u rukama Svevišnjega.
  • I u Samuliovim. Žive će nas zadaviti…
  • Neće ako prije obavijestiš caricu majku. Gospa Agata će znati kako sa carem.

Kada je Kosara otvorila oči umjesto sunca ugleda zabrinute oči svoje majke I svoje sobarice Stane. Ništa joj nije bilo jasno, otkud majka tako rano u njezinoj sobi, ali kada se pomjeri osjeti  u dnu trbuha neku bol kakvu do tada nije osjećala. Tada se ona zabrinu.

  • Što se događa? – upita dok je sjedala na rub kreveta.
  • Reci mi jesi li noćas izlazila ? – pokuša majka lagano je uvesti u problem.
  • Koliko se ja sjećam, nisam.
  • A je li tko tebi ulazio u sobu?
  • Kolko ja znam nije, a kolko znam pred vratima uvijek netko stražari. Što ne pitaš Stanu? – odbrusi Kosaara već zbunjena I ustade.

Tada ugleda krv na svojoj izbjeljenoj spavaćici od finog lana. Vrijeme mjesečnice još nije bilo ni blizu, te ona kriknu I ponovno sjede.

  • Ne brini, nego reci mi jesi li nešto teško sanjala?
  • Paaaa, jesam. Sanjala sam kneza Dukljanskog. Od kada sam ga vidjela ne izlazi mi iz pameti. Danas sam mislila ići u tamnicu da ga obiđem…- odgovori ona, ali ne reče im da ona kneza Vladimira sanja zadnjih sedam godina iako ga nije vidjela do jučerašnjeg dana.
  • Slaušaj Kosara, moramo ti nešto reći – umješa se Stana. – Ti si noćas u snu posjetila kneza Vladimira i koliko mi vidimo po tragovima ti si postala žena. Nisi vise djevica…
  • Paaaaaa, kkkkako je to moguće???!!! – začudi se Kosara i poče gledati po svome tijelu ne bi li vidjela tragove silovanja…
  • Samo polako – smiri je Stana i onda joj ispriča da mjesečari od malih nogu.
  • Shvatila sam, ali kako je knez Vladimir mogao ne vidjeti da nisam pri svojoj svijesti??? Gad jedan…
  • Tako smo i mi mislili, ali Vasil dobro zna prepoznati somnambulni pogled. Godinama tebe čuva. On kaže da je knez Vladimir mjesečar i da ste se vi spojili a da ne znate što ste radili. No, Vasil nije dovoljan kao svjedok a Vande je skroz nepouzdan jer je prepadnut. Zato smo odlučili noćas promatrati je li to istina. Ako jeste na knezu nema ljage, a vas dvoje kao da je sudbina spojila.
  • A što ako nije?
  • Onda će ga Samuilo rasčetvoriti živa. Ti danas ne izlazi, a mi ćemo noćas to obaviti.

Slijedeće noći Agata, Stana i Vasil su doista utvrdili da je knez dukljanski somnambulan. No, nitko nije primijetio da je Kosara spavala sasvim normalnim snom i nije mjesečarila.

Okupirani činjenicom da nekako moraju Samuila nagovoriti da postedi život mladom knezu i da je za carstvo najbolje da uda Kosaru za njega, nisu primijetili da se ona u sred dana uputila u tamnicu. Vandetu je tutnula dukat u ruku i rekla da nikoga ne pušta. S upaljenom bakljom ušla je u mračnu ćeliju u koju se tek provukla mala zraka sunca i napravila svijetlu točku na podu u koju je stasiti knez stao i gledo gore. Kada je čuo otvaranje vrata spustio je glavu, ali njegove oči su se jasno vidjele. Kosara shvati da je budan i da zna tko je na vratima.  Podigla je baklju licu da vidi njezine oči. Njihovi pogledi se ponovno isprepletoše.

  • Kneže Vladimire, došla sam vidjeti kako Vam je. Donijela sam nešto za jelo.
  • Princezo Kosara, neobična mi je radost da se zanimate za mene. Nadam se da niste ovdje iz puke znatiželje da vidite kakvi su uvjeti u uznici.
  • Nisam kneže, razlozi su mnogo važniji – reče i približi se onom krugu svjetlosti u kojemu je stajao. – Recite mi iskreno, jeste li Vi mene ikada ranije vidjeli prije nego ste došli na otok sv. Ahileja?
  • Eh – uzdahnu mladi knez. – Nisam Vas vidio, ali sam Vas prepoznao kao neku poznatu osobu. Kao da sam Vas viđao u svojim snovima… – htjede on dalje objašnjavati ali Kosara mu stavi prst na usne.
  • I ja sam Vas viđala u svojim snovima… Zato Vam moram reći ono što su meni jučer rekli. Bolje da sjednemo – pođe prva ka memljivom ležaju.

Tad je ispričala što je trebala ispričati. Vladimir ustade i uhvati je za ruku da se podigne.

  • Draga moja Kosara, jeste li Vi budni?
  • Jesam – reče ona podižući svoje oči prema njegovim.
  • Dobro me uštinite da budemo sigurni da sam budan, jer ja sam ovdje u mraku izgubio osjećaj za dan i noć.

Kosara ga doista uštinu da se morao orgnuti.

  • I ja sam sasvim sigurno budan. I velim Vam da niste izišli iz mojih misli od kada sam Vas vidio na pristaništu. A ako smo učinili to što smo učinili u snu ja ti sada rečem da te toplo ljubim u svom srcu i ne bi ga žalio samo da mi ta ljubav bude uzvraćena.

Mlada princeza Kosara Teodora klonu od tih riječi. Rukom se dočeka na njegove grudi. Vladimir je prigrli. Njihove usne se spojiše u tišini tamnice koju malo poslije, kada su se uvjerili da doista ne sanjaju, tek propara uzdah strasti.

Njima više nije bilo važno što će se zbiti. A kada su zaplovili mekim oblakom ljubavi bilo im je sasvim svjedeno sanjaju li.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s