Anto Zirdum: IL’ JE LUD IL’ SE PRAVI

Priča koja je osvojila prvo mjesto na književnom konkursu “Dr Eso Sadiković” 2017. u Prijedoru

 

Inspektoru za socijalne delikte nikako nije bilo jasno kako se, naočit muškarac nimalo luđačkog izgleda našao u zavodu za mentalno invalidne osobe otvorenog tipa, zajedno sa retardiranima. Naprosto je bilo nespojivo blaga bića s mentalnim ili kombiniranim smetnjama držati zajedno sa goropadnim duševnim bolesnicima, psihićima ili ti luđacima. Ravnatelj zavoda se pravdao da primaju samo lakše slučajeve jer su klasične duševne bolnice prepune. Inspektor je tražio dosje Nike N., jer očigledno tu nešto nije štimalo. Odmah uoči vještačenje neuropsihijatra na desetak stranica. Napravljeno po nalogu Općinskog suda…

Povod za cijeli slučaj bio je Nikin napad na policajca koji je osiguravao Hercegovačku banku onoga dana kada su sitnim štedišama, onima s ulogom do pet tisuća isplaćivani njihovi novci.

Niko je nožem napao policajca, čak je uspio rasporiti mu odoru, ali tu je bio i ranger s pumpericom. To su oni mišićavi mladići u crnoj odori koji stoje kao kipovi sa strane i ni s kime ne razgovaraju. Istreniralo ih da ne trepnu nekoliko sati i neupadljivo motre. U holu ekspoziture bila je saksija nekog prirodnoga, prilično izraslog grma. Ranger je neupadljivo stajao iza toga cvjetolikog grma, i kada je Niko htio drugim zamahom bolje zahvatiti prilično golema i dobroćudna policajca, ranger je reagirao. Kundakom pumperice mlatnuo je Niku po uhu tako vješto da se Niko osvijestio tek u bolnici, ne znajući što se uopće dogodilo.

Tek od toga dana on na desno uho više ne čuje.

Sve je naravno završilo na sudu. Dobroćudni policajac dao je opširnu izjavu, ranger je kratko izjavio da je postupio po pravilima službe, a Niko je dao bezbroj izjava koje se svode na dvije osnovne.

Gulio sam jabuku u svojoj vikendici, gdje sam u posljednje vrijeme živio sam, kad na tranzistoru čujem da je počela podjela novca u Hercegovačkoj banci. Svaki put kad čujem riječ banka ja pobjesnim. Sjećam se da sam ustao, odjenuo jaknu i izišao iz vikendice. Više se ničega ne sjećam. Kada sam se probudio u bolnici uopće nisam znao kako sam tamo dospio.

Vjerujem da je sve što je policajac izjavio istina, ali ja uopće ne znam da sam s nožem došao u banku i da sam ga napao.

Budući je Niko već bio poznat kao osoba s dosjeom u kojemu je pisalo da je uznemiren do agitacije uz verbalnu agresiju, sudac Osnovnog suda nije imao druge nego tražiti mišljenje vještaka.

Vještak po inspektorovom skromnome sudu zaslužuje sve pohvale a naročito za dojam da je na određena pitanja ipak vješto izbjegavao prezentirati sve činjenice.

Osnovni podaci u anamnezi bili su šturi.

Druga točka anamneze odnosi se na uvjete nošenja, porod i rano djetinjstvo. Rođen je kao prvo od dvoje djece. Nakon njega majka je rodila još njegovu sestru. Porod je bio normalan, hranjen je majčinim mlijekom. Negira bilo kakve neurotske manifestacije iz ovoga razdoblja, negira bilo kakva oboljenja, osim uobičajenih dječjih bolesti. I on i sestra ne znaju tko im je otac, ali znaju da im nije isti otac. Za sebe kaže da je od malih nogu najviše sam o sebi brinuo…

Treća točka odnosi se na doba mladosti. Iz nje se vidi da je Niko prva četiri razreda osnovne škole završio odličnim, a da je peti završio dobrim, šesti dovoljnim a sedmi je pao na popravni. Neki kržljavi nastavnik fizike naprosto ga nije podnosio te ga je i na popravnom oborio. Niko se vrlo brzo razvijao u čvrsta momčića i već tada se znao dobro tući, jer nije imao ni oca ni brata koji bi ga mogli braniti u slučaju nužde. Udario je nastavnika fizike i bio izbačen iz škole. Naknadno je završio večernju osnovnu a onda je upisao za KV vozača. Jednu godinu je završio, a kada se upisao u drugu već je imao 18 godina. Mati mu je počela pobolijevati, a i plaće u željezari bijahu sve nedostatnije za život. Sestra mu je tada pošla u srednju školu i on odluči položiti vozački (B i C kategoriju). Da bi to postigao napustio je školu i počeo raditi kao raznosač robe na pijaci. Brzo je postao prodavač na tezgama. JNA je služio u specijalnim postrojbama gdje obuku mogu proći samo najsposobniji. Poslije vojske vratio se na tezge. Zaštedio je za nekoga staroga fiću te je vremenom počeo raditi za sebe.

U svakoj anamnezi sada dolazi slika o seksualnosti. A tamo kaže: prema pojavi sekundarnih seksualnih karakteristika je pokazao normalan odnos, a u kontaktima s djevojkama nije imao problema jer je zbog svoga fizičkoga izgleda uvijek bio ljubimac žena. Nije doživio seksualno napastovanje od strane odrasle osobe, a nikada nije iskazao nikakve oblike homoseksualnog ponašanja. Najveći dio slobodnog vremena proveo je čitajući stripove, precrtavajući strip junake, praveći intarzije i maštajući kako će jednoga dana postati slavni slikar. Kao adolescent odavao se alkoholu i cigaretama, ali poslije dolaska iz JNA rijetko se opijao, a prestao je pušiti.

Slijedeća točka opisuje odraslo doba promatrane osobe. Jedno kratko vrijeme bio je zaposlen u Zenicatransu, kao vozač kamiona. Vidjevši što se sve radi i koliko se krade on je protiv direktora napisao anonimnu predstavku samoupravnoj radničkoj kontroli. Saznalo se da je on taj koji ruši ugled jednoga uzornoga člana SK i vrlo brzo je morao napustiti svoju famoznu prvu i jedinu radnu organizaciju. Vratio se zelenoj pijaci i tezgama s paradajzom, paprikom, krastavcima, jagodama, lukom, salatom, špinatom i tko zna sve čime nije trgovao. Stanovao je kod matere jer je ona, poslije dugo godina rada napokon dobila veliki, pravi dvosobni stan. Majka je radila kao kuharica u željezarskim restoranima društvene ishrane. Kod nje se zaposlila Janja, zdrava ljepuškasta pripravnica koja je tek završila školu. Janju je njegova majka primila u podstanare dok se ne snađe u velikom gradu. Nije dugo prošlo i on se oženio šest godina mlađom Janjom.

 Dobili su prvo sina, a onda kćerku. Sve je lijepo išlo dok nije krenuo rat u Hrvatskoj. Posao sa zeleni je polako padao ali on se snalazio. Rat je prebrodio kao častan vojnik, borac u krvi. Preživio je s jednim malim ranjavanjem. Čim su borbena djelovanja prestala on je u krenuo s biznisom. Punac mu je dao komad zemlje kraj ceste te je napravio svoju kuću s velikim poslovnim prostorom u prizemlju. Istoga dana kada se rat i službeno završio on je uselio u svoju kuću. Veletrgovina je već bila u njoj. Do V. Sabora Plebiscitarno podržane vladajuće stranke on je bio gazda u svome mjestu. (Iz anamneze se ne vidi da je on bio član Vladajuće stranke, ali iz daljega prikaza njegova odraslog doba, to će se dati zaključiti). Poslije toga krenulo mu je sve nizbrdo. Prvo su ga umiješali u ubojstvo, jer je njegovim pištoljem, kojeg su mu ukrali s džipom, ubijen netko u mafijaškom obračunu.  Napustili su ga neki njegovi stalni kupci. Otvorena je nova cesta te je njegova radnja ostala izolirana. I kada je htio da se izvadi jednim velikim poslom digao je kredit i stavio u svoju Hercegovačku banku da bi ona platila račun. No, banka je blokirana, a kuća je bila pod hipotekom kod banke u kojoj je digao kredit. Tada je prvi puta osjetio da mu se nešto čudno događa. Na spomen riječi banka on bi dobio neku fobiju. Naziva to bankofobija.

Slijedeća rubrika je obiteljska anamneza.

Majka je umrla 1997. godine od raka ženskih organa. On je tada imao novaca koliko je trebalo, ali starica nije na vrijeme išla liječniku. Sestrin muž je poginuo kao borac Armije BiH i ona je sama ostala u stanu s malom boračkom penzijom. Odnos sa sestrom promatrani opisuje kao iskren i otvoren. Sestra je jedina osoba kojoj bi mogao pokazati krvave ruke. Otac je majku napustio prije nego se on rodio, tako da otac po svoj prilici ne zna da on postoji, a ni on ne zna ni tko mu je otac, ni je li živ. Sjeća se samo da je u njihovu kuću dolazio neki slikar i da je majka čuvala nekoliko pejzaža njezina i slikareva rodnog sela na Vlašiću. Lice tog slikara često mu se javlja u snovima u kojima ga vidi u fratarskom habitu.

Status somaticus osumnjičenoga, kako ga zove sud i vještak odnosi se na visinu težinu, građu. Uz to nema znakova tjelesnih simptoma koji bi ukazali na eventualna moždana oboljenja… ni tjelesnih simptoma koji se doživljavaju kao posljedica psihičkih smetnja.

Status neurologicus, uglavnom  sve uredno osim što mu na četvrtom prstu lijeve ruke nedostaje jadan članak i što ne čuje na desno uho i to kao posljedicu udarca dobivenoga u banci.

Tu dolazimo do zanimljivijega dijela. Status psychicus.

Držanje tijekom razgovora je bilo važno i pomalo teatralno. Pokreti skladni, bez tikova, poštapalica, češkanja i gestikulacija. Izraz lica uz otvoren pogled je u potpunosti pratio tijek razgovora. Postavljena pitanja je u potpunosti razumijevao i na njih davao adekvatne odgovore mada se stjecao dojam da na neka pitanja vješto izbjegava do kraja prezentirati sve činjenice. Ispoljava ideje koje odudaraju od realnosti. Čudi se amneziji koja se dogodila za vrijeme predmetnog krivičnog djela, ali tvrdi da se baš ničega ne sjeća. Pažnju pravilno usmjerava i dobro održava. Nije se stekao dojam postojanja iluzija i halucinacija. 

Sada dolazi onaj najstručniji dio – psihopatologija. Vještak zapravo postavlja hipotetičku dijagnozu o zapažanjima tijekom razgovora koja kaže da je osumnjičeni iznio čitav niz sumanutih ideja, dijelom sistematiziranih dijelom nesistematiziranih u kojima prevladavaju sumanute ideje veličine i sumanute ideje proganjanja.

Sumanute ideje veličine vještak potkrepljuje doista neobičnom pričom koja u sebi krije zapravo i najveći dio razloga paranoidnog osjećanja proganjanja. Osumnjičeni tvrdi da je imao bliski kontakt s misterioznim bićem kojega stručnjaci nazivaju BSE – GOVEĐA SPUŽVASTA ENCEFALOPATIJA, ili jednostavnije rečeno – goveđe ludilo i to prije nego što je to postala općepoznata stvar.

 

No, zadržimo se na drugoj tezi psihopatološke slike o sumanutim idejama proganjanja. Osumnjičeni za sebe kaže da je postao predmetom proganjanja još od 1990. godine od kada ga prate sve obavještajne i kontraobavještajne službe: KOS, MOS, CIA, KGB, AID, SIS, VOS, IPTF, te crkvene obavještajne službe i infiltrirani  vanzemaljci, alieni, zombiji i slični. Od kada je promijenio stranku AID i SIS mu neprekidno namještaju žene zadužene za njega. Na pitanje je li imao kontakt s nekom od njih odgovara da je to jedva prozreo i da je Mata Hari dugo bila njegova ljubavnica.

Osumnjičeni ima vrlo zanimljive ideje o mehanizmima kontrole. Svoja razmišljanja o svemu podupire parafrazirajući Orwella. Tako on objašnjava da se sustav totalne kontrole osobe kroz sistematsko uništavanje osobe tj. stvaranje OSOBE-BEZ-OSOBNOSTI.

Čvrsto vjeruje da oko nas postoje ljudi koji se bave tajanstvenim poslovima i misterijima, a najčešće su to iznimni ljudi čiji identitet zapravo zvanično ne postoji. To su  ljudi koji se nalaze u onom tamnom dijelu našeg znanja – neznanju.

Na pitanje što najradije radi u slobodnom vremenu osumnjičeni je rekao da pomalo crta i puno čita.

Dalje se ide prema zaključivanju.

Ideje koje je osumnjičeni iznosio u razgovoru s vještakom imaju sve odlike sumanutih ideja, za koje kažemo da su patološka zabluda koja se nikakvim razlozima i dokazima ne mogu ispraviti, konstatira dalje vještak.  Pošto je sumanuta ideja po svom nastanku patološka to znači da je osoba koja ima takve ideje morala pretrpjeti patološke promjene ličnosti, zaključuje vještak i to bi bilo veličanstveno samo kad bi bio jasan kriterij što je sumanuta ideja, a i to nam daje. Sumanute ideje nisu podložne korekciji, jer je njihov imatelj nepokolebljivo uvjeren u njihovu istinitost i stvarnost. One su moćnije od svih sudova i potpuno gospodare rasuđivanjem.

Budući se kod sumanutih ideja radi o krivotvorenoj slici realnog svijeta što dovodi do nenormalnog rasuđivanja, s forezničkog stajališta uračunljivost i poslovna sposobnost takvih osoba je maksimalno ugrožena. Sumanute ideje, slično kao i halucinacije, predstavljaju onu granicu koja razdvaja duševno zdravog o duševno bolesnog čovjeka, značajno je sudu vještak objasnio opću konstrukciju.

No, morao je stvar konkretizirati. Način na koji je osumnjičeni postupio krije u sebi vrlo mnogo patologije. Naime, teško je vjerovati da bi duševno stabilan čovjek nasrnuo nožem na policajca u banci. Budući je i sam u JNA završio najbolju obuku za vojnog policajca i ima izuzetan dar zapažanja teško je shvatiti da nije vidio rangera koji ga je onesposobio. Kako u njegovoj sumanutosti ima mnogo paranoidnosti (proganja ga i crkva, i sve sigurnosne službe, prisluškuje ga i međunarodna i financijska policija) lako se moglo desiti da je on svoju paranoidnost projicirao na policiju kao simbol vlasti koja ga nije zaštitila od krađa i svih neprijatnosti koje je imao. Osumnjičeni po svemu sudeći, uz sumanute ideje, boluje od bankofobije koja je objektivno uvjetovana i kad se sve sagleda možemo zaključiti da su motivi koji su ga pokrenuli na izvršenje predmetnog krivičnog djela u potpunosti patološke prirode.

Konačna ocjena vještaka je bila da osumnjičeni nije bio u stanju shvatiti značenje svojih postupaka niti upravljati njima. Vještak dalje ima potrebu da djeluje društveno preventivno zbog činjenice da se radi o takvim poremećajima koji u fazama pogoršanja mogu od osumnjičenoga napraviti potencijalno opasnu osobu po okolinu te on Sudu predlaže da mu izreknu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi.

Kada mu je i socijalna radnica ispričala da je Niko  bio vlasnik veletrgovine, ali da mu je poslije napuštanja Vladajuće stranke i prelaska u Novu stranku posao krenuo loše, a da su ga nekoliko puta pljačkali, da su mu sve inspekcije skočile za vrat, inspektor se počeša po glavi. Ravnatelju Zavoda se učini da je promrmljao nešto kao: Izgleda je Niko shvatio da mu je bolje u Zavodu nego u Zatvoru.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s