Anto Marinčić: Klupko Ante Zirduma

 

Ne znam je li negdje zapisano da su recenzenti neostvareni pisci jer u djelima koja žele napisati teže savršenstvu, a budući da je samo Bog savršenu književnosti, nažalost ostanu daleko ispod svoje realne vrijednosti. Poznato je da kod većine ozbiljnih pisaca svaka njihova rečenica ima više značenja, a kako bi čitatelj stekao uvid i u taj dio „između redaka“, recenziju ipak netko treba napisati. Osobno, izbjegavam pisati recenzije, međutim prijatelje se ne izbjegava i tu mi se pojavljuje „problem“. Što napisati o književniku Anti Zirdumu i njegovoj dvadeset drugoj knjizi? Najjednstavnije bi bilo kazati – Zirdum je jedan od najplodnijih književnika u Bosni i Hercegovini, dobitnik je više književnih nagrada, zastupljen je u nekoliko antologija, djela su  u prevedena na više svjetskih jezika, no to bi bio tek zanatski odrađen posao recenzenta. Budući da se radi o njegovom novom romanu „Klupko“ ne ću redom spominjati Zirdumova prije objvljena djela niti sve književne nagrade koje je dobio jer se to može vidjeti u Kazalu.

Anto Zirdum je nedvojbeno pisac povijesnih romana, vjerojatno najproduktivniji u bosanskohercegovačkoj književnosti, ali za razliku od njegovih prethodnih šest povijesnih romana, roman Klupko osobitim čine dvije odrednice; prva, roman je podnaslovljen kao europski povijesni roman, a druga nema prologa i epiloga nego nešto sasvim drugo – okvir od deset (10) priča kojima Zirdum stvara širu podlogu za samu središnju priču romana. Pažljivi čitatelj će uočiti da je Zirdum deset priča (mali dekameron) nazvao pričama iz štrene. Inače, štrena je mjera za kupovanje vunice, odnosno za cijenu džempera, jer je skuplji onaj od deset štrena nego onaj od osam štrena. Ove priče obilježio je velikom slovom A, iste priče donosi dva puta. Prvih sedam su na početku romana, a druge tri, opet obilježene velikim slovom A su iza središnjeg dijela romana kojega on obilježava sa velikim B, i naslovljava kao PEIČA IZ KLUPKA. Ovaj središnji dio je zapravo roman o životu jedne od deset princeza čije sudbine se nalaze u malom dekameronu. Priča je to o sudbini Marije von Bosnien, kćerke bana Stjepana II Kotromanića koji nije imao muške djece pa ga je naslijedio bratov sin Tvrtko, koji će postati i prvi bosanski kralj. U sedmoj priči iz malog dekamerona Marija pripovijeda izvjesnom redovniku Georgu o svojoj sudbini i tako Zirdum na vješt način pravi linearni uvod u priču iz klupka, odnosno niz priča iz njezina života. Tu se najbolje vidi da su ovo ispričane priče o povijesnim likovima, princezama, banicama i kraljicama druge polovice 14. stoljeća, a sve osim dvije imaju neke veze sa dinastijom Kotromanić, odnosno s nekom od europskih dinastija.

Kada gore napisah da kod većine ozbiljnih pisaca svaka njihova rečenica ima višeznačenja, a kako bi čitatelj koji bi htio znati više od same priče-romana stekao uvid i u taj dio „između redaka“ evo nešto od onoga što bi čitatelji, osim povijesne priče iz „Klupka“ mogli vidjeti, naučiti od književnika Ante Zirduma.

U drugoj priči na str. 21. Zirdum piše: „Dragi moj čini mi se pomalo bogohulnim pozivati se na Božju volju kad god nemamo dovoljno hrabrosti da se suočimo sa okolnostima života, i nemamo snage boriti se u uvjetima nepovoljnih i malih mogućnosti izbora.“

Malo je vjerojatno da je Grofica izrekla baš te riječi i tim redoslijedom, nego će biti da Zirdum čitatelju želi kazati kako se treba postaviti u životu. Zalazeći u neke godine života  svi mi postajemo zreliji, a naša razmišljanja, htjeli ne htjeli, okreću se jednom drugom pravcu:

Dok je čovjek mlad živi u ilizijama, snatri i neprekidno čeka idiličan život. Kad ostari vidi da nema idile na ovom svijetu i onda počne razmišljati o drugom svijetu. No, vjera nas uči da su i tamo dva svijeta, a samo je jedan idiličan. Ali ako hoćeš pravo i iskreno da ti kažem, a već sam jednom to rekla važnoj osobi iz mog života svakom čovjeku propisana je doza sreće i ako je lagano troši može mu potrajati. Uvijek pomalo. Ako je prebrzo troši otvara put nesreći. Tuga i radost, one su isto tako uravnotežene…koliko radosti toliko tuge…“(str 40.) Ili ona Njegoševa – Čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju.

Ali da se vratim na povijesne teme jer „Klupko“ je povijesni roman. Što se povijesnih dokumenata tiče Zirdum postavlja neka pitanja vješto pretočena u formu ljubića, kao na primjer – tko je komu otac, tko je koje sjeme i gdje zasijao, tko je vladao kraljevstvima, sinovi plave krvi ili pak sinovi nezakonitih ljubavi, ako nezakonitih ljubavi uopće može biti:

 „Prošlo je devet mjeseci kako smo nježno i slatko ljubovali po Pragu, gdje si ti posijao divan cvijet u mojoj utrobi. Sva se pobudim kada se sjetim tih trena, a naročito onoga kada mi se učinilo da je eros prožeo moje tijelo tečnošću života. Rodila sam sina u kojemu moje oči odmah prepoznaju tvoje lice, a i oko kakvo malo tko ima.“  (str. 61.)

Sljedećim traktatom Zirdum skreće pozornost čitatelju da licemjerstvo, laži i prijetvornosti među ljudima postaju proporcionalno veće penjanju na društvenoj ljestvici. To se još jasnije vidi na str. 129/130.:

„No, dva dana pošto je rodila sina nasljednika Tvrtka, on je umrla. Dijete je dato dojilji Vukosavi, ali se nagađalo svašta. Prvo da Doroteja uopće nije rodila nego da je kralj napravio dijete Vukosavi koja je rodila umjesto Doroteje. Drugo, da je Doroteja rodila žensko, a Vukosava muško pa su djecu samo razmijenili. Treće, da kralj više nije mogao napravioti dijete pa je to za njega netko drugi učinio. Svašta se pričalo, ali tajnu o sinu nasljedniku prvoga bosanskoga kralja znalo je malo ljudi, a oni su je dobro čuvali. No, neovisno od svih osobnih, tajnama obavijenih drama, aktera priča o nasljeđivanju, moćnici sa svih strana htjeli su ženidbom staroga kralja ostvariti svoje interese..“

Sve ovo u Zirdumovom romanu podsjeća na priče iz Starog zavjeta, pune kurvaluka i svakojakih veza od onih normalnih do incestuoznih, pa je i najvećem poznavatelju povijesti tu teško, da ne kažem nemoguće, znati tko je koga i kada, zbog kojih i kakvih interesa, da se izrazim pučki – pravio. Naravno ovakav Zirdumov prstup, način pisanja, samo povećava znatiželju čitatelja, ali i umjetničku vrijednost knjige. I tako je vješti Zirdum, bez obzira što je roman nedvojbeno povijesni,na prvi pogled neprimjetno, ovaj roman napravio i kao ljubavnu dramu začinjenu špijunskim igrama, dvorskim spletkama, kraljevima, vojvodama, njihovim po bezbroj puta isprepletanim odnosima, naručenim ubojstvima i prosto je nemoguće da ova knjiga ne bude zanimljiva i čitatelju koji baš i ne zna puno o povijesnim zbivanjima. To je ono što daje poseban štih ovom djelu. Ma koliko se činilo nepotrebnim završit ću sa „Zirdumovom babom“:

„No ima u svakom našem bosanskom selu jedna ovakva baba koja umije pripovijedati da ju je milina slušati, ali malo je umjetnika koji to znaju perom zapisati… To je dar kojim su rijetki obdareni, a to je i iskušenje koje se uvuklo u Vašu dušu.“ (str37.)

A Zirdum to zna, on je, da se pjesnički izrazim, veoma, veoma talantirana i plus obrazovana baba koja zna pričati priče, pogotovu one iz davnina.

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s