Ensar Bukarić:U suton života

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

Ponosna, kakva je bila cijelog života, Vesna nije dopuštala da joj bilo ko pomaže. Samo je željela da u staračkom domu ima sobu za samce. Njene kćerke i sestra koje su davno otišle u Njemačku trbuhom za kruhom mogle su da joj priušte to zadovoljstvo. Kako je obolila od neizlječive bolesti, davali su joj još samo 6 mjeseci života. Kazali su joj to. Kažu da nije pokazivala nikakve emocije. Moglo je to biti nasljedno od majke koju je davno izgubila. Odmah nakon rata.

Trpjela je bolove svakodnevno koji su se svakim danom pojačavali. Stiskala je zube i željela da to malo vremena što joj je ostalo pokuša proživjeti najnormalnije. Muž joj je umro od infarkta prije ravno 10 godina i odlučila je da ostane živjeti sama u kući. Nije htjela da napušta mjesto iz kojeg je većina omladine odselila na Zapad kada su se granice otvorile. Kćerke koje su se sretno udale pozivale su je da i ona ide sa njima, a ona se nećkala dok je bila zdrava. Sada je već kasno. Sama je po oboljenju predložila da je odvedu u starački dom, da prodaju kuću kako bi mogli snositi troškove njenog boravka i liječenja.

Kćerke nisu prodale kuću, ali su joj obezbijedile najbolje uslove koje je nudio starački dom. Dolazile su svaka dva mjeseca naizmjenično kako im je mati zapovjedila, iako su one htjele da to bude mnogo češće. Vesna bi govorila da imaju pravo na svoj život i nije htjela da im ga remeti.

Često su je nadgledale sestrice, ali još je mogla da sama vodi računa o sebi. Vraćala se iz toaleta koji je bio unutar sobe, a takve su imali svi teži bolesnici. U skromnoj sobi u kojoj joj nije mnogo toga ni trebalo, osim nekoliko ličnih stvari i par fotografija roditelja, djece i muža i starog sata, primijetila je crveni cvijet kakvog već odavno nije vidjela u blizini. Bio je ostavljen na drvenom stolu gdje je Vesna voljela sjesti u trenucima kada je jela za nju od doktora propisanu hranu i gdje bi pila kafu koju nije propuštala do dana današnjeg. U sobi nije nikoga bilo. I tek što se zamislila, neko je zakucao na vrata. Podigla je glavu i pogledala prema vratima.

„Da, slobodno!“ Sada se zainteresovala i jedva je čekala da se vrata otvore.

„Ajme, jesi li to ti?! Otkud tebe? Nisam ni sanjala da ću te više ikada vidjeti!“ Naprosto je bila više nego iznenađena kada je vidjela nezvanog gosta. „Ma, kako si se samo promijenio, jedva sam te prepoznala“

„Evo, došao sam ovdje da se više ne vratim natrag. Kako je krenulo, ovo će mi biti zadnja kuća!“ Prilazio je Vesni i rukovao se sa njom, ali kao da je htio da je izgrli za cijeli period otkada se nisu vidjeli.

„Emire, nisi valjda i ti došao u starački dom?“ Vesnine oči kao da su gledale u daleku prošlost kada su vidjele nenadanog gosta. „Svakome sam se nadala, ali tebi nikada! Da nisi i ti obolio, ne daj Bože?“

„Obolio sam od raka pluća i doktori mi daju još 6 mjeseci, ali ja pokušavam da ne mislim na to. Svako će na drugi svijet, neko ranije, a neko kasnije.“ Hrabrio je sebe, ali kada su mu saopštili tu vijest, bio je rastrešen više dana. Tada se nije mogao pomiriti sa tim i dugo vremena mu je trebalo da se počne nositi sa tom činjenicom kao sa svakodnevnicom.

„Isuse, zar i ti? Čovjek ne može ni sanjati što ga sve može do kraja života snaći!“ Vesna se prekrstila i pokazala sažaljenje prema Emiru.

„Ti bila i ostala vjernica? Nije te ni bolest pokolebala u tvojoj iskrenoj vjeri. Eh, da su svi koji se prikazuju vjernicima bili kao ti, svijet bi bio sasvim drugačiji! Zbog te tvoje iskrenosti sam se tada i zaljubio u tebe. Kako mi to sve sad smiješno zvuči.“ Iskreni osmijeh zasja na licima oboje prisutnih.

„Eh, kad sam te ignorirala. Sve sam bježala od tebe. Pa, znaš li što bi mi pokojni otac radio da je od nekoga čuo da mi se sviđa musliman? Mogla sam odmah sebi presuditi da njega ne čekam!“ Starica se uozbiljila, ali joj se jasno vidjelo da ima razumijevanja za Emira. „Ni dan danas mi nije jasno kako si ti kao fini vjernik musliman mogao da se u mene zaljubiš, u katolkinju od glave do pete?“

„Pa vjerovatno me ta različitost kao mladog i privukla. Nama to i nije zabranjeno, mislim zaljubljenost u katolkinju. Svevišnji nas je i stvorio različite da bismo se upoznavali. Nisam mogao da zadržim za sebe taj osjećaj. Morao sam ti reći to, a ti se prepala i …“ Zagrcnu mu se u grlu „Šta me gledaš medo!“ To…, to si mi rekla.

„O, Bože blagi, pa ti se svega sjećaš!“ Vesna se nasmija „Ja više ne znam ni kako se zovem, a ti kao da nije prošlo toliko godina. K'o da mi je bilo lako tako nešto da ti kažem, ali sam ti morala to nekako dati do znanja pred svim mojim kolegicama koje su jedva čekale da se nešto takvo desi pa da sa mnom ispiru usta.“

Starci su na trenutak zaboravili na bolove koje su imali i činilo se da im prija susret i razgovor koji vode. Vesnin san je otkucavao jakim reskim udarcima i činilo se da stalno ubrzava. Kazaljke na njemu kao da su jurile da se što prije sastanu. Sunce je probijalo kroz prozor i zavjesu na njemu.

„Vidiš kako lijepo sunce sja!“ Pogledao je Emir prema prozoru, pa prema Vesni. Hrabrio je Vesnu da nastavi da razgovara i da zaboravi na bolove koje je imala. „Ovako je sunce blistalo kada mi je rodica rekla da si je zamolila da ti pokaže džamiju. Kaže da ti je bilo prvi put u životu da uđeš u nju i da si kazala kako si je zamišljala drugačijom. Svidjelo ti se kako izgleda.“

„Ajme meni, pa sve su ti rekli! Ti si bio informiran k'o Ozna nekad.“ Zapanjeno je gledala u njega koliko je informacija ostalo u njegovoj glavi „Je, sjećam se. Malo me je bilo strah, nije mi bilo lako ući tamo. Možeš mislit’, ulazim u džamiju, a križ na vratu. Koja kombinacija!“

„Vesna, kod normalnih ljudi sve je moguće i ono što ne mislimo da je moguće, moguće je. Ja sa kolegom otišao da igram košarku pored škole. Čujem muziku. Odemo do onog doma u kojem žive fratri, a tamo Davor pjeva „Ružu Hrvatsku“. Nije me vidio, a nije ni pjevao baš najbolje. Tada su oni momci svirali, pola Hrvati, a pola Bošnjaci. Ja uzeh mikrofon, ti mi naumpade, a pjesma krenu iz grla kol'ko je god mogla. Uživio se kao da sam Prljavo kazalište. Svi su stali i ništa im nije bilo jasno, a ja sam svoje prelijepo otpjevao! Šta me briga!“ Sav sretan, Emir se otvorio Vesni.

„Emire, ma kakvo ste to ime dali sebi? Čuj, Bošnjaci. Pa ja imam rođaka Antu Bošnjaka. Kaže, ‘oće da se sastanu svi koji se prezivaju Bošnjak, pa da tuže odgovorne što su koristili nji'ovo prezime za naziv naroda.“

„Ma šta smeta, k'o da će ih neko pojesti“ Drznu se Emir „Nismo ni mi šugavi! Šta ste to vi Hrvati bolji od nas? Doduše, ja sam više volio da su nas zvali Bošnjanima ili Bosancima, ali eto… sad je to definitivno i nema više promjene. O tom ja ne mogu odlučiti. Ma, Vesna, nije važno kako se zovemo, važno je da smo ljudi“.

„Ma, vi ste malo drugačiji od nas. Da mi nismo bili takvi kakvi jesmo, da nismo složni među sobom, pitanje je bi li nas danas i bilo u Bosni. Nije ni nama lako kako se misli.“ Ustala je malo da prošeta do prozora, pa se onda ponovo vratila prema stolu za kojim je sjedio njen sagovornik.

Na zidu je stajao križ. Vesna bi se u trenucima samoće vraćala Bogu i molila da joj olakša bolove, oprosti grijehe, podari razum do zadnjeg dana i svima njenim dadne zdravlje koje se tek počne cijeniti kada ga počne nestajati. U njoj je bila i ostala čvrsta nada i vjerovanje koje je bilo čvršće nego hercegovački kamen.

„A, Vesna, da li si ikad išta prema meni osjećala? Zagrcnu mu se u grlu i jedva dalje prozbori, baš kao u dane kada je bio mlađahan. „Možeš mi barem sada reći to. Iskreno. Stalo mi je da znam!“

„Idi, vraže jedan! Sad bi ti mrtva žena trebala ustati pa da čuje kako je spominješ! Možda te i čuje i gleda odozgo sa neba. Čuvaj se kada odeš tamo! Morat ćeš se pravdat’.“ I pokaza kroz prozor gore visoko prema nebeskom svodu. I njoj kao da se blijedi bolesni i naborani obrazi načas samo malo zacrveniše. Kao da se krv koja tu nije prošla dvadeset godina ponovo vratila.

„I?“ Uporan je bio Emir „Nemoj dopustiti da umrem, a da mi ne kažeš!? Biće ti žao, ja ti velim!“

„Ne, …nisam nikad bila zaljubljena u tebe. Ni trenutka jednoga. Bilo mi je drago da si ti trčao za mnom, ali ja tebe nisam na taj način voljela“ Vesni je bilo neugodno, pa je pokušala da se opravda „Kod nas je to smrtni grijeh i nisam mogla ni zamisliti da krenem sa muslimanom.“

 

„Pa, dobro, hvala ti, Vesna na ovako iskrenom odgovoru“ Emir je iznenađen ovakvim odgovorom Vesne pokušao da ostane koliko toliko pribran. „…Mislio sam da jesi, ali očito da je za ljubav uvijek potrebno dvoje.“ Isprepleo je prste obje ruke i sa njima izvodio neobične i nejednake pokrete. „Već sam iscrpljen, moram leći. Pluća me bole i sada će mi doći sestrica. A i dugo sam se zadržao kod tebe. Šta će ljudi pomisliti?“

„Ma, šta će pomisliti! K'o da su oni bolji od nas! Neka brinu svoje brige! I ja očekujem doktora. Redovna terapija. Gdje ti je soba, Emire? Gdje si smješten?“ Pitala je Vesna nestrpljivo.

„Odmah pored tebe. Vrata do vrata. Tu sam i tu ću i skončati, da mi se Allah smiluje! Svi ćemo se njemu vratiti!“ Emir je već ustao i krenuo prema vratima. „Vesna, ne možeš vjerovati koliko mi je drago što sam te vidio nakon toliko godina.“

Vrata se zatvoriše, Vesna ostade sama da sjedi za stolom gledajući u crveni cvijet koji je širio prelijepi miris tako osvježavajući već ustajali zrak staričine sobe. Uzela je papirnu maramicu iz džepa i obrisala suzom orošene oči. Izmolila je Krunicu Božjega milosrđa:

Oče naš,
koji jesi na nebesima,
sveti se ime Tvoje,
dođi kraljevstvo Tvoje,
budi volja Tvoja,
kako na nebu, tako i na zemlji.

Kruh naš svagdanji daj nam danas,
i otpusti nam duge naše,
kako i mi otpuštamo dužnicima našim,
i ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od zla!
Amen…

„Bože dragi, budi milostiv prema ovom finom čovjeku Emiru. Ako postoji anđeo na zemlji, onda je to on. Nikada nikome nije zla učinio, niti pomislio. Volio je sve ljude i štovao svoje zakone. Nagradi ga smirenošću i olakšaj mu bolove. Amen!“

 

***

 

Tri mjeseca nakon što su se vidjeli nakon dugo vremena, Vesna je srela doktora. Bila je sve manje pokretna, a Enesu nije bila tačna prvobitna prognoza. Rak je brzo napredovao. Bio je iscrpljen i prebacili su ga na intenzivnu njegu.

„Doktore, kakve su prognoze za gospodina Enesa?“ Vesna je unaprijed znala šta će joj iskusni doktor reći.

„Nikakve Vesna, što si ga viđala, više nećeš. Daj Bože da iziđe živ iz ovog dana! Priključen je na aparate, pod lijekovima je i mimo toga trpi velike bolove. Malo dođe sebi, pa opet zatvori oči i sve tako. Pati se, jadni čovjek“ Doktor je bio kategoričan.

Suze su same krenule niz oronulo staračko lice. Koliko bila ponosna, nije mogla da sakrije emocije. Ljudski se prepustila osjećajima i zamolila je sestricu da je odvede do sobe u kojoj Enes leži. Nije mogla da ga zadnji put ne vidi.

Sestrica je uzela invalidska kolica i odvezla je Vesnu nakon što je doktor dozvolio da to i uradi. Zamolila je sestricu da ostanu tamo određeni period. Vesna, već iscrpljena od života zadnjim atomima snage je suzdržavala i odgađala bolove koje je imala, ali ta hrabra žena jednostavno je imala naum koji je izgleda morala da ostvari.

Soba je izgledala mračna, a u njoj je ostao samo mladi doktor koji je pratio svjetlost priključenih aparata i sestrica koja je stalno ulazila i izlazila iz sobe. Svi ostali su se povukli očekujući da Enesovo srce zauvijek stane. Nepomično je ležao, ubrzano disao i poluotvorenih očiju bio je očigledno svjestan, ali nemoćan.

Ugledao je svoju prvu simpatiju na vratima i malo je usnim gestama pokazao da mu je drago što je tu. Njene oči su bile pune suza. Na svoju odgovornost je došla, iako su je upozoravali da ne dolazi.

„Vesna, …, moji sinovu su bili … prije mjesec i po. Bio sam prizdravio i rekao im da opet dođu za tri mjeseca. Rekao sam doktorima da im kažu tek kad preselim sa ovog svijeta, a da ih dotle ne uznemiravaju. Daleko su… Volim ih puno, i njih i njihovu djecu“ teški bolesnik je očito skupio svu preostalu snagu da kaže još ono što je imao namjeru da kaže.

„Znaš, Vesna… ono kad je mali pokojni Ivan pao sa bicikla i kada ga je cijeli grad žalio…. Tragedija… Svi smo bili na sahrani, i mi i vi. Svi smo plakali, i mi i vi… Sjećaš se kad je fra Janko zamolio nas da na svoj način zamolimo Boga da malog Ivana podari … rajskim vrtovima, mi kažemo džennetom… Ta slika, kad mi aminamo i učimo Fatihu, a vi molite na svoj način i krstite se ostala mi je do kraja života!… Vaš Papa, onaj novi… papa Franjo jednom je rekao da smo vi i mi braća… Mislim, to je tačno, a malo nam fali, i vama i nama. Malo smo svojeglavi… Sebični.“ Gledao je u Vesnu i njene suzne oči.

„Ej, Enese, ono onda… kod mene u sobi, zgriješila sam ipak kod Boga. Nešto me je presijecalo kad bih te ugledala… Bio si mi drag! Moram ti reći najiskrenije, zaljubila sam se jadna bila i ja, ali nisam smjela nikome da kažem! Bilo me stra’. Tebi pogotovo!“

„Vesna, to se vidilo na tebi, ali sad mogu … lakše da umrem. Nije mi žao. Čuo sam nešto … što nisam mislio da ću čuti, a Bog dadne.“ Pogled im se sastao u nekom bezvremenskom obliku.

„I ja ću uskoro kuda i ti!“ Vesna se pravdala čovjeku na samrti. „Mogu li na svoj način moliti Boga da ti oprosti“

„Možeš, Vesna. Ti si dobra … žena i katolkinja. Ti si draga i poštovana osoba. Puna optimizma. Vesela. Moli dragog Boga da mi se smiluje, ti na svoj način, a ja ću na svoj, kako moja vjera propisuje: Ešhedu en lā ilāhe illallāh, ve ešhedu enne Muhammeden resūlullāh.“ To su mu bile zadnje riječi. Allah mu se smilovao i oslobodio ga strašnih bolova.

Sa tužnom grimasom na licu, starica je blago pomilovala ruku umrlog Enesa. Drhtavi prsti jasno su pokazivala osim starosti i tešku bolest i potpuno oslobođenu dušu koja je tugovala.

Medicinska sestra je zamolila svoju kolegicu da Vesnu vrati u njenu sobu. Ona nije više tu imala šta da radi. Vesna je plakala i Boga molila da njenom prijatelju dadne sve što je najbolje na onom pravednijem i boljem svijetu iz koga se niko nije vratio.

Živjela je tiho još četiri mjeseca. Taman onoliko da još jednom vidi svoje najbliže. Hrabro se držala. Za razliku od Enesa, svi njeni ukućani od sestre i zeta do njenih kćerki bili su prisutni kad je dušu ispustila. Hrabro se držala, kako je i živjela.

Gospodin joj udijelio vječni pokoj!

„Raspeti moj Isuse, primi milostivo ovu molitvu, koju sada k Tebi upravljam za smrtni čas svoga života, u koji će smalaksati sva moja osjetila. Kada, dakle, preslatki Isuse, moje nemoćne i oborene oči ne budu više mogle Tebe gledati, spomeni se žarkog pogleda, što ga sada k Tebi uzdižem, i smiluj mi se. Kada se osuše moje usne, te više ne budem mogao poljubiti Tvoje presvete rane, spomeni se žarkih ovih cjelova, kojima sada cjelivam tvoje presvete rane, i smiluj mi se. Kada oledene moje ruke, te ne budem mogao njima grliti Tvoga križa, spomeni se ljubavi, kojom te sada grlim, i smiluj mi se. Kada napokon oteče i ukoči se moj jezik, i ja više ne budem mogao govoriti, spomeni se sadašnjeg zaziva moga: Isuse, Marijo i Josipe, vama izručujem svoju dušu. Amen.“

 

 

 

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s