Ivo Mijatović Ico:KRAĐA S POTPISOM

trećenagrađena priča na natječaju MARKO MARTINOVIĆ CAR 2020.

Martin je učio voziti traktor koji je nedavno kupio.

Vozikao se po dvorištu, a kako mu je kuća bila negdje na kraju sela, često se odvažio pa zaputio na njivske puteve. Konjski platon preuredio je tako da ga je mogao zakvačiti za traktor. Sav ponosan, svog Zetora 25-taka održavao je i timario bolje nego konje.

Vrijeme je prolazilo, bližila se jesen, početak školske godine, ali i vrijeme jesenskih radova u polju kao i priprema ogrjeva za zimu.

Svako od šestero djece koliko su ih imali Martin i Kata radilo je neprestano s njima, bilo da su preko školskih praznika išli u nadnice, bilo da su kući radili, čuvali na ispaši stoku ili svinje, oni su uvijek imali posla. Tek u večernjim satima kad bi se očistila staja, istimarile i pomuzle krave, imali su svoje vrijeme za igru. U toj igri nitko im nije trebao, bilo ih je dovoljno za bilo koju igru, a pogotovo za igru skrivača. Veliko dvorište, iz dva dijela, voćnjak uz dvorište, prostranstva koliko hoćeš, ali i mjesta za sakriti se bilo je na izbor.

Jedne večeri dok su se igrali skrivača, jedan od njihovih sinova skrio se nedaleko od trijema, iza velikog grma božura, a tik ispod prozora. Slušao je graju, trku svoje braće i sestara, ali njega nitko nije pronalazio.

Tako skriven začuo je škripu ulaznih vrata u dvorište, a potom korake i glas koji je dozivao njegova oca.

„Martine, Martine, izađi, Boga mu!“ dozivao je došljak njegova oca, a sin u glasu prepoznao mjesnog lugara koji je često dolazio u njihovu kuću tražeći njih djecu da idu zaraditi koji dinar u šumariji, a onda bi otac njihovu zaradu kompenzirao za ogrjev.

„Šta je Joza?“ priupita Martin kad je izašao iz kuće na trijem.

„Priđi!“ pozove ga lugar, a potom tiho nastavi:

„Slušaj, kod mog kolege Minge se meće žica oko šume i ukapaju nove kapije. Sutra ujutro ranom zorom idi u šumu, znaš s one strane prema Suvarovu stanu i uđi na drugoj kapiji, ta je izvadita, samo stup vratit u zemlju, Minge nema, on ujutro ode u Zagreb, a ti i Kata s dicom idite i spremite drva, al odma moraš izvest, povezi platon i tovarite odma…“ Govorio je tiho, dajući jasna upute te još nadodao:

„Ako te tko vidi, ja ti ništa nisam rekao.“ Završio je razgovor, a kako je već bilo kasno nije ulazio ni u kuću već se polagano okrenuo i šepajući na desnu nogu u kojoj je još od drugog svjetskog rata ostalo nešto metaka, izašao je van na ulicu i nestao u mraku.

Martin se spustio s trijema na dvorište i podviknuo:

„Dico, prat noge i na spavanje!“ a zatim se vratio u kuću, sjeo za stol i otpočeo razgovor sa ženom.

„Sutra sabah zorom idemo u šumu…Bio je fešter, reko da dobro pazimo, idemo kod Minge.“ Govorio je Kati, dok su se djeca jedno po jedno uvlačila u kuću.

Nedugo iza tog razgovora svi su pošli na počinak.

*****

Činilo se da je noć za djecu protekla previše brzo.

Bilo je vrijeme poći, za ladovine se najbolje radi, često je Martin govorio.

Tek što su se smjestili u prikolicu, a prije toga natovarili potrebite alatljike; testeru, sjekire, male i velike, čak i turpije ako se istupi koja sjekira da se može naoštriti, Martin izađe iz traktora i zaputi se na dugi trijem prema vrećama sa smećem koje je majka razvrstala da se može odvesti na Gore, negdanje seosko smetlište, odnosno u rupe koje su nastale zbog izgradnje autoputa Zagreb-Beograd.

„Martine, pa neš valjda…?“ upita ga žena Kata.

„A, usput je, isto je to, il u kanal il u rupe!“ odbrusi. Žena se prekriži, ne vjerujući što je muž isplanirao, ali odšuti na njegovu namjeru.

Ništa nije moglo razbuditi djecu koliko drmusanje u prikolici. Put je bio neravan, pun rupa, tako da su sjedeći na daskama koje su bile prebačene preko stranica prikolice, često nailazeći na rupe doslovno s njih padali kao kruške s debla nabijajući trtice, a njihova majka Kata svako malo je podvikivala:

„Ma uspori, usporiiii, ne voziš bundeve, smanji gassss, to je traktor..nisu Vidran i Zorica!“ vikala je, a pri tom misleći na konje koje je prodao da bi kupio traktor.

Našavši se pred šumom, odnosno šumskom kapijom kroz koju su prosjekom trebali proći dublje u šumu, Martin stane, iskoči iz traktora i naredi:

„Bacite vreće!“ pokaže rukom na kanal uz kapiju i šumu.

Bez imalo razmišljanja djeca izvrše očevu naredbu, a onda ih on poveze duboko u šumu.

Radilo se, pripremala drva, koja i nisu bila ništa bolja od onog smeća koje su izbacili u kanal pored šume. Skupljale su se suvarike, dugogodišnji golaći bez kore, a kad bi se naišlo na svježe otkinutu vršiku, Martin bi govorio:

„Ta valjaju, ta imaju žari, ona će grijat, a vo, sve vo ostalo će gorit ko slama, nama vaki drva treba 20 metera…!“ pričao bi tiho da glas ne odjekuje, kao što je lagano sjekirom udarao u drvo da se ne ori udarac šumom. Djeci je objasnio da ne smiju testerom ni dugo piliti, tek naprijed, nazad, pa moraju stati.

Svima je postalo jasno kako su bili u krađi drva. Doduše, nije to bila krađa iz navike, već krađa iz potrebe da se preživi, da se uštedi nešto novca, jer trebalo je prezimiti devet osoba u jednoj kući.

Negdje oko jedanaest sati, prikolica je bila već puna. Čak se nije ni doručkovalo.

Sretan, Martin pogleda ženu i djecu, a zatim progovori:

„Idemo doma, doma ćemo jest, a onda ovo sve treba izrezat u metre i stavit priko nji najlon i slamu.“ Govorio je, još više budeći u djeci sumnju kako ovo što su činili nije ispravno, a to i potvrdio kada je najstarijem sinu naredio:

„Ti Luka, idi kod kapije na leniju, ako nema nikog u polju mani nam da krenemo.“ Što je ovaj i poslušao.

Ostali iz obitelji popeli su se na voz s drvima, razmjestili se kako je tko znao i umio, jer sjediti na drvima i voziti se šumom, lenijom ili šljunkarom, bilo je ubistvo za ionako umorno tijelo.

Tek kad je najstariji sin mahnuo prema njima, Martin je upalio traktor, lagano krenuo. Točkovi su širili blato kroz vagaše da je špricalo nadaleko, pa čak i po njima na prikolici.

Pred sam izlazak iz šume, odjednom se prikolica propela, zaplesala, a Martin dodao gas na traktoru. Kao da je netko bacio bombu, prikolica se naherila, potom spustila, da bi u jednom momentu se izvrnula, a drva iz nje se rasula na desetke metara od njih. Jedan od sinova uspio je iskočiti, a preostale članove porodice, onaj ostatak drva iz prikolice poklopio je kao vojnik šljemom glavu.

Kata, dvije kćeri i dva sina ostali su pod drvima.

Poput srndaća, odjednom se tu stvorio Luka. On, i brat koji je uspio iskočiti iz prikolice dograbili su drvo koje se ispriječilo u izvrtanju i nekom čudnom snagom podignu ona drva s majke i ostalih ukućana. Bila je to snaga momenta, snaga straha, a za nju kažu da je neponovljiva. Takvu snagu čovjek ima samo jednom u životu.

Oslobodivši im pritisak na tijelo, ovi su se brzo izvukli ispod drva. Srećom, nitko nije bio ozlijeđen.

„Božja kazna!“ govorila je Kata sva u suzama.

„Dosta, nisam ja kriv, eno panj…on nas je bacio!“ cijedio je kroz zube Martin, pokazujući na panj koji se jedva vidio ispod blata.

Bilo je tu dosta muke.

Kad su konačno ispravili prikolicu, ponovno složili drva, Martin je izvezao tovar na šljunčaru, a tek onda su ponovno svi posjedali na voz.

Stiglo se kući.

Najstarijem sinu naredio je da se popne na prikolicu, izbacuje drva, a on i ostala djeca su uzeli ručne pile i rezali u metre. Potom je Martin zabio dva kolca te zapovjedio kćerima  da izrezana drva slažu u flanku.

Negdje pred sam zalazak sunca, posao se bližio kraju.

Drva su bila izrezana, uredno složena, jedino je preko njih još trebalo nabaciti najlon i slamu da ostanu dobro skrivena do rezanja za zimu.

Martin je uzeo duvankesu, izvadio papirić, metnuo u njega duhan i smotao cigaretu. Kresnuvši šibicom ne bi li zapalio, kroz plamen je ugledao siluetu čovjeka.

Lagano, s noge na nogu, kroz dvorište, prema njima vukao se lugar Minga, onaj isti koji je tog dana trebao biti u Zagrebu.

S nevjericom je Martin gledao u došljaka koji ga je uljudno pozdravio:

„Dobar dan, oće l’ to!?“ upita.

„A, evo, taman završili!“ odgovori domaćin, gutajući knedlu u grlu, pri tom gledajući u lugara koji je iz kaputa izvadio zidarski, drveni metar i počeo mjeriti složena drva.

„Lipo, četiri metra…puta..dinara…plus prijava..plus kazna…!“ sasvim smireno je računao koliko bi ovaj trebao platiti drva.

„O čemu ti pričaš Minga!?“ izusti Martin.

„O cijeni drva, o krađi, o kazni…ovo su drva iz moje šume, zar ne!?“ odbrusi lugar.

„Bog s tobom Minga, ti znaš da ja idem kod Joze u šumu, ne, nisu ovo drva iz tvoje šume, i pitaj u selu, Martin Crveni nikad ništa nije ukro pa ni drvo!“ odbrusi, svjesno lažući, a u sebi je kunio  i proklinjao cijeli dan jer je od jutra krenuo naopako.

„Neću se ja s tobom prepirat, al da ti kažem, imam dokaz, potpiso si se, a ideš u krađu…sad ću otić na miliciju, pa nek oni riše!“ govorio je, a potom iz unutarnje strane svog zelenog, šumarskog kaputa, stao je vaditi bilježnice i čitati s njihovih korica:

„Tko je Luka, Josip, Marica, Ivo…!?“ čitao je naglas, a djeca nesvjesna situacije, kao u školi, jedno za drugim su podizali dva prsta.

„Dico, jesu l’ ovo vaše bilježnice?“ upita djecu, a oni kao pačići, ponosno, svi u glas potvrde:

„Jesuuuuu!“ orilo se iz njihovih grla.

Domaćin je šutio, znao je da je uhvaćen, a nije imao ni novac da plati ukradena drva. Osjećao je kako ga je probadalo u prsima, čelo se znojilo, ruke po malo drhtale. Svjestan, kako mu nema spasa, a dobro znajući lugarevu narav, jer inače nije bio omiljen u selu, Martin izusti:

„Kud sa ženom, dicom, ko će ih ranit?“ skrušeno rekne.

„Boga ti, to si trebo ranije razmišljat, i znači priznaješ, je l’!? odbrusi, a pri tom tražeći potvrdu i priznanje od njega.

„Ništa on nije ukro!“ začuje se glas iza njih.

Obojica  se okrenu. Ispred njih je stajao drugi lugar, Joza Dekančić, onaj isti kojeg je jedan od sinova čuo što je rekao za šumu njegovom ocu.

„Sinoć sam bio kod Martina i reko mu da ide kod mene u šumu. Znači Martine je su l’ to drva kod Suvarova stana!? značajno pogleda u domaćina.

„Jesu feštre, jesu, baš kako si mi sinoć kazo!“  brzo se snađe ovaj.

„A ovo?“– pokaže lugar Minga na bilježnice i na blato na gumama, te nastavi:

„Praviš me ludim Joza, i ti, ti isto Crveni, pravite me obojica ludim, al imam ja svidoke, Boga vam vašeg, ima da mi idete obojica u aps!“ derao se po dvorištu prvi lugar, na što ga je prekinuo lugar Dekančić:

„Idem ja, ideš i ti, a znaš zašto, ajd priznaj koliko je nestalo stupova u šumi i koliko meteri žice. Fin ti je sad šljivik, svog si ga ogradio!“ odlučno ga podbode.

„Nego Martine, ajd ti nama nasici kulena, i znam da imaš fine rakije pa da jedemo i nazdravimo.“ Rekne lugar Joza, a potom uhvati lugara Mingu pod mišicu i povede ga prema kući i trijemu na kom je stajala Kata, sva uplašena, skoro u suzama.

Bilo je tu još rasprave i uvjeravanja, ali kao da su jedući kulen i ispijajući rakiju zaboravili na sve.

 Krađu s potpisom namirio je kulen te zasitio vuka, a sve ovčice su ostale na broju, pa makar praznih želudaca.

IZ OBRAZLOŽENJA ŽIRIJA:

Priča naslovljena “Krađa s potpisom” ispisana je u klasičnom maniru sa svim onim pozitvnim atributima koji nas vraćaju Čehovu, Mopasanu… Kriminogene radnje nalaze izgovore pred zahtjevima egistencije, slabosti karaktera i satirično intonirane, prerastaju u trijumf Humanuma u kojem se različiti motivi i sudbine dodiruju i izjednačavaju u mukotrpnoj ili zahtjevnoj svakidašnjici,

Autorova naracija je vješta, uvjerljiva, slikovita, i jezgrovita, tako da njena dramatičnost od početka do kulminacije i epiloga ni u jednoj riječi ne gubi svoju izražajnu moć. To je ona proza koja nas preokupira, ushićuje još dugo poslije čitanja. Likovi u priči su likovi sa kojima smo se susretali u različitim vremenima, u srodnim sižeima, ali je autor udahnuo autentičnost koja ovu prozu izdvaja i preporučuje.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s