Marinko Brkić:POMIRBA IZNAD VRILA STUDENOGA

Nekako s jeseni, kad se posljednji smeđi listovi hrasta i jasena bore za opstanak u krošnjama koje probija čas bura čas jugo uvlačeći se i u kamene gromade ilirske gradine na Runjavoj Glavici iznad vrila Studenoga, osjetio sei nemir na dvoru kraljice Teute, a uoči velikog pomirbenog sijela s legatima Rimskog carstva…

Da se nešto sudbonosno događa, osjeća i domicilni puk Pirićine koji pomalo napušta svoje utočište u pećinama IZNAD VRILA STUDENOGA, gradeći kamene pločare ispod Runjave glavice. Tu ih u zadnje vrijeme sve češće obilaze  dvorske sluge skupljajući priloge za dvor svoje kraljice, koja se pripremala da dostojno dočeka (ne)pozvane goste sa zapadne obale Jadrana.

– Kiša će, triba ljetinu unosit da ne propadne- zbori domaćica Kata, vidin kapu na Matokitu – prozbori domaćica, aludirajući na oblak koji se spustio nad oštri vrh brda na zapadu iznad Rastočkog polja, koji prekriva zubato sunce na obzorju iza Biokova.

– Ma kakva  kiša moja Kate, tebi se to pričinja – osorno će Mate, muž i glava kuće, bez čijeg se odobrenja ništa nije moglo obaviti. – Nije kapa još na vrhu, a ni južinu ne osićan u leđima – uvjerljivo nastavlja Mate zabrinut drugim stvarima…kako završit i pokrit kućicu, da ne moraju na konak u pećinu a ni pohodi kraljičinih sluga  mu nisu po volji…jer kad god dođu odnesoše najvrjedniji dio uroda…

– A dobro moj Mate, kako ti kažeš, ionako će bit po tvom – tiho zbori Kata primičuć kamene ploče majstorima koji dovšavahu krov na njihovoj potleušici, ispred koje puca pogled istočno do Daorskog grada iznad Bregave , južno do ušća Narente i vrhova poluotoka Pelješca, a zapadno do Biokova i Mosora čiji su obzorji sunčevog zalaska bili najbolji znakovi vremena koje slijedi.

– Ima li još koje jaje za maltera? – ponovo će Mate zapovjednim glasom, miješajući malter od zemlje i bistre vode koja je život značila i za ljude i njihovo blago, ali i ljetinu koju su napajali u vrijeme ljetnih žega…

– A što ćemo za večeru???  Vidiš da nas je puno… I majstori su tu. Jedan pečeni pivac koji je ionako pravo nered gonjajući perad sve do Vrila i juha s one stare koke što nije mogla sniti jaje pa je završila u loncu, neće bit dovoljno, pa sam mislila i koja jaje razbit ili u tvrdo skuhat…

– Triba mi vezivo za malter da mi kiša ne ulazi u kuću, a za izist ćemo se nekako snaći – uvjerljivo pojašnjava Mate svoj zahtjev…

– Pa eto, kako hoćeš, ionako će bit po tvom – ponizno će Kata…

I dok su se oni razjašnjavali, dolaze kraljičine sluge i traže prinos kraljici, očigledno da se nešto veliko priprema na dvoru na Runjavoj glavici..

– Domaćineee, domaćineee… – odzvanjali su glasovi sluga pitomom dolinom Studenčice. – Prinos za kraljicu, prinos za kraljicu!!!

– A otkud vas sad…baš kad završavam ovo malo kućice…da mogu sa ženom ko čovik prileć – mrmljao je Mate dajući do znanja i ženi Kati i majstorima na kući, da mu je puna kapa vlasti i prinosa…

– A di ste bili kad se sijalo, okopavalo, zalijevalo – dodaje Kata koja čita Matine misli i daje mu podršku..

– Eh moj domaćine, nije ni nama lako …Služba je služba, družba je družba…Bogu božje, Kraljici kraljičino – službeno će sluge, ne ostavljajući prostora za raspravu.

Odoše i koka i pivac a ni jaja ne ostaviše…Ova Matina pirge će jako obradovat kraljicu jer će zasigurno dobro poslužiti na trpezi Rimljanima u čast?

Mati i Kati ostaviše samo juhu…Al snaće se vrla domaćica, samo da majstori završe njihovu nastambu, gdje će prvi put od ženidbe i prespavati zajedno…I mjesečina im je išla na ruku, tako da su radovi još tu noć završeni, majstori počašćeni suhom bravetinom koja se uvijek čuvala za posebne prigode…A kad majstori zamakoše u svom pravcu, Kata raspremi slamaricu na na kamenom krevetu, zapali vatru na ognjištu i sva sretna pođe Mati u zagrljaj…

Ujutro s prvim zrakama sunca iza Orlovca, Kata je i burilo vode donila…da se i Mate malo osvježi a i da skuvaju čaja…da se prvo oni u svojoj kući saberu, prije nego rodbina i prijatelji dođu na useljenje.. I kad je čaj već bio gotov, Kata izlazi vani da skupi još malo drva …valja i ručak pripremat…

– Mate, Mateee…čini mise da sam vidila konje i kočije …idu preko  mosta na Trebižatu ..odoše prema Jurjevici?

– A tebi se moja Kate, ovih dana sve pričinja…Em kapa na Matokitu, em konji vranci…em vrag u stričevom vrtlu. Da ti nisi primicala bačvi vina? -zajedljivo će Mate, očito zadovoljan noćnom predstavom u svom novom domu, dok priprema skidanje vino s taloga, jer valja i mlado vino pripremit za zimu…

– Radi ti što oćeš, ionako će biti po tvom, ali ja ti kažem da vojne kočije i konji zamakli iznad Jurjevice…i to novom cestom koja vodi prema Provaliji…

– Oni svojim putem mi svojim –  rezignirano će Mate, gledajući da ostane nešto dropa za rakiju ispeć…

I baš kad su se uzvanici počeli skupljati pred novom kućom, začuje se jeka i galama na Runjavoj glavici…

– Boga mi moga, čini mi se da je Kata bila u pravu…da nije opet nekakav sukob, zabrinutim će glasom Mate…Taman uselio i svio obiteljsko gnijezdo, moram u rat.

Ni uzvanicima nije bilo svejedno, jer su već navikli ratovat u čestim sukobima domicilnih Ilira i novih osvajača Rimljana, nerijetko i na suprotnim stranama…

Al ubrzo se začu i pjesma i veselje. Očigledno se nešto čudno događalo na dvoru njihove kraljice…

– Izgleda da je pala i pomirba, fala Silvanu… – izusti Kata, onako sramežljivo da ne izazove podsmijeh gostiju…Jer ko je ta žena koja može komentirati ili predviđati visoke državničke poslove?!

– E moja Kate, sad bi ti ja opet reka da ti se pričinja…Al bogare mi čini se da si u pravu. A i oblak se spustijo na Matokit…čini se da okriće na južinu…ovi put si u pravu…

– Valja i ženu nekad poslušat – uglas će gosti razdragano se smijuć

–  Eeee da nije došla žena za kraljicu, još bi vi ratovali i ginuli, ne znajući ni zašto ni za koga  – dometnu Kata sramežljivo i potiho.

I doista već sutradan, bijaše objavljena velika pomirba Rimljana i Ilira, a svoju mudru kraljicu domicilni puk još više štovaše i cjeniše…

– E nije mi žao ni koke ni pivca,  al da mi je samo znati .jesu li jaja spremili utvrdo ili umeko –  šaljivo će Mate, očigledno aludirajući da da su njegovi proizvodi dominirali trpezom na kraljičinu stolu. -A čije je vino moglo bit, naše pirićko sigurno nije…jer se ničije još nije izbistrilo

-A možda su Rimljani donili svoje, ponovo će mudra Kata, pazeći na moguće reakcije, kako samih gostiju tako i Mate kojem je to bilo čudno i zagonetno…

– Eh, pričalo se da ti novi doseljenici znaju svakog vraga od gastronomije…Brašno na sto načina, maslinovo ulje, a da su posebno višni u spravljanju vina…koliko god pazio, nekako mi uvik s prolića pođe na sirćet – zbori domaćin Mate okrećući se svojoj Kati, a li ovaj put s odobravanjem..

– Ma neće li i nas malo sunce ogrijati s novom vlašću… Još da uz svoje dosadašnje poljoprivredne kulture, ovce i perad nešto novo naučimo. Kažu da je to maslinovo ulje zdravo a i vino ako ne prinagliš – samouvjereno će Kate, koja preuzima inicijativu u komunikaciji s gostima…

– Ma kako god bude, nas je radit i što rekoše one sluge…Bogovima njihovo, Kralju kraljevo. Naše je davat, jer će nam i onako otet poreznici bili naši ili tuđinski, a nami što ostane – zaključi stric Bato , kao najstariji među preostalim slavljenicima.

– Je striče, al nekako je lakše kad ti ga tvoj s zada stavlja. Manje boli a on tim još i tepa. A tuđin kad ga zabode boli, makar porez bio manji –  dometnu Mate, a okupljeni se nasmijaše, ali više tu nije bilo onog zdravog grlatog smijeha, jer nekako slutiše da dolazi doba u kojemu se neće radovati i smijati. 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s