POVODOM FILMA „DARA IZ JASENOVCA“

Moje znanje o Jasenovcu kao  „Koncentracionom logoru“ odnosno mjestu monstruoznog provođenja fašistički determinirane državne politike NDH nije puno veće od znanja prosječnog  visokoobrazovanog građanina ovih područja.  Kao pučkoškolac  sam negdje naučen da je to bilo najveće stratište na Jugoslavenskim prostorima, apsolutni rekorder drugoratne vitimološke literature sa 700 000 žrtava. Kako se onda operiralo sa 1,7 milijuna ukupnih žrtava u Drugom svjetskom ratu mani je to i kao djetetu doista djelovalo monstruozno.    Kao odrastao čovjek početkom devedesetih, s pojavom povjesničara Franje Tuđmana puno se radilo na blajburškim žrtvama, a otvoreno je i pitanje o broju žrtava u Jasenovcu. Tuđmanove procjene su se kretale od 30 do 40 000, a vremenom se to sve zaokružili na nekih 88 000 do 120 000 žrtava.

Ne znam kada al bit će negdje sredinom osamdesetih u viteškoj biblioteci sam naletio na knjigu koja opisuje karaktere koljača i tehnologiju likvidacije na nekom mostu gdje su žrtve bacali u Savu.  Doista se ne mogu sjetiti imena autora i naziva knjige (autor u povijesti književnosti ne zauzima imalo poznato mjesto), al se sjećam jednog opisa  ustaše koji je bio revnostan i dobro je oštrio kamu da ne muči žrtve i poveća efikasnost likvidacije.

Poslije je došao rat pa sam iz prve ruke vidio neke svari koje će mi potvrditi što se događa kada se oslobode zatvorenici i otpuste luđaci koji dočekaju svojih 5 minuta… (Osobno sam negdje 1992. intervjuirao nekog mlađeg čovjeka iz Gladnika koji je preživio turture u srpskom logoru na Manjači (koji je funkcionirao 1991 i 1992, i bio pojam kojime su strašili i odrasle i djecu) Zahvaljujući crvenom križu i već razvijenoj tehnologiji  razmjenjivanja taj je razmijenjen…(o razmjenama još nitko ne napisa dobre knjige niti snimi dobra filma a ako je išta drugačije u ovom ratu u odnosu na prethodne to je čitava filozofija razmjenjivanja  koje neosporno podrazumijeva da su svi imali materijal za razmjenu, jer da nisu ona se ne bi mogla u tolikim razmjerama događati).

Poslije rata opet viktimološke knjige, (svatko naravno sabire i prikazuje svoje žrtve i to bez i jedne rečenice da je žrtava bilo na svim stranama)  koje se uzgred budi rečeno, najbolje prodaju.

Jedno vrijeme mi se to počelo gaditi, ali u neka doba shvatim da bi najbolje bilo da svi naprave svoje viktimološke zbirke, jer će se tek na temelju toga nove generacije moć jednom sastati i pokušati napraviti saldo tj. zaključiti da  je svako svakoga klao, čistio, brisao, razmjenjivao… i da bi tu malo ostalo za poravnat, tj. da je revanšizam kao izlika za neki budući rat realno neutemeljen, a da je proizvodnja svekolikog ljudskog poniženja i stradanja u ime VELIKIH ideja i sveobuhvatnih ideologija, te svekolikog rušanja, paljenja, silovanja itd. kontraproduktivna proizvodnji tzv. normalnog života i življenja.

U tom stanju duha zateče me pojava filma Quo Vadis, AIDA? kojega sam svakako mislio pogledat kad bude na TV, a onda nedavno me zasuše poruke o nekom filmu DARA iz Jasenovca.  Pitaju me prijatelji šta ja mislim i vele može se besplatno pogledati— Mislio ja da će to za tri dana stati, ali ono se priča rasplamsava. Tako odlučim pogledati film. Mislim da mi je to prvi put da gledam film na laptopu.  Jedva našao. Al našo i pogledo.  Malo više od 2 sata.  Baš presjedio na stolici.  Ustao sam nekoliko puta naložiti vatru te mi je morebit štogod i promaklo.

I evo mojih nekoliko impresija. Neću reći filmske kritike (mada sam se nekada time bavio):

  1. Film. ima neku priču pa čak ima i dvije priče, bolje rečeno paralelnu priču
  2. Ove dvije paralelne priče koje su svaka za sebe dobre, redatelj nije baš filmično povezao jer je sama materija nesvezljiva …
  3. Iako film ima (naročito ako se prati samo priča Dare) potencijal za Oskara, neće ni prismrditi Oskaru iz najmanje dva razloga: Prvi se u već rečenom lošem povezivanju Darine priče i priče njezina oca u drugom logoru. Drugi je što je film dodatno opterećen i nepotrebno razvučen  scenama koje trebaju pojačati i onako žestoko opisanu monstruoznost ustaša ( scena s čekićem koja je već bila viđena u prvom uvodnom dijelu filma, a već je viđena u filmu Okupacija u 26 slika.
  4. Djevojčica koja glumi Daru  kao i dječak koji je njezin dvogodišnji brat Budo (ako se može reći da on glumi)  odlično je iznijela ulogu.
  5. Najfilmičnije su mi scene kada Darin otac hoće pobjeći, a neki kolega logoraš ga zadržava i kada shvati da ga ne može zaustaviti sam potrči na drugu stranu samo da bi njegovoj volji za život, u tom carstvu Thanatosa, dao šansu.(Naravno odmah je poginuo)  Slična je i završna scena u kojoj mlada Židovka sprječava zločastu ustašicu da upuca Daru koja trči za autobusom crveneog križa (negdje iz Zagreba) koji odvozi njezina brata, te je udari u ruku iako je mogla znati da će je upucati što ova zloća i učini.
  6. Ni scenarist ni redatelj nisu pokušali ući u ljudski karakter niti biografiju nekoga od ustaških monstruma, i što negdje nisu ubacili kakvog hrvatskog antifašistu, a partizane spominje tek kao muževe nekih žena koje prilikom upisa ne znaju gdje im je muž.
  7. Kraj filma je onako američki filmičan,(mada malo naivan sa nekim krstom u ruci) ali simbolične scene ulaska mrtvih u nekakav stočni vagon je dodatno i nepotrebno razvukao film i nekakva je redateljska intervencija kojoj je teško naći svrhe u ovom mediju.

Šteta što je redatelj popustio pod pritiskom producenata, koji su, razumljivo, važnost dali propagandi. Film koji je imao potencijal za Oskara, jer je na vrlo dobar način dodirnuo stradanje nedužnih, posebice žena i djece, koji ne mogu shvatiti ideje i ideologije niti politiku koja je izložila svekolikom ljudskom poniženju i stravičnoj patnji, neće nigdje biti ozbiljno uzet u neki uži krug za tu prestižnu nagradu.

Što sam naučio  i zaključio razmišljajući poslije gledanja filma i preispitivanja svoga neznanja?

  1. Da je NDH imala zakone o nearijevskim narodima (Židovi i Romi) i da je Njemačka vojna vlast podržavala koncentracijske logore za nearijevske naroda, a jedan visoki časnik prilikom posjete logoru, u samom filmu, konstatira da su se dogovorili za Židove i Rome, a nisu za Srbe. Kada je pitao Maksa Luburića zašto istrebljuju Srbe ovaj mu odgovara „zato što su Srbi“.  Prema nekom tzv. imeničnom popisu stradalih od 83 145 (koji bi trebao biti najobjektivniji)  njih  47.627 su navodno Srbi. Potom slijedi 16 176 Roma te 13.116 Židova. Naravno tu je i 4.255 Hrvata, Ima dalje i muslimana i još dvadesetak drugih etničkih skupina.
  2. Da su skoro polovica stradalih žene i djeca i u tom smislu film   Dara iz Jasenovca sa svojom osnovnom pričom gađa pravo u sridu fenomenologije etničkog čišćenja koje svoje ishodište ne može pronaći ni u jednom zakonu NDH,  jer Srbi nisu nearijevski narod. (Tek sad razumijem čitavu grupaciju znanstvenika koji su po svaki cijenu nastojali dokazati da su srpski i hrvatski potpuno različiti jezici, a da Hrvati sa Srbima nemaju nikakvog zajedničkog korijena).
  3. Da se ne zna koliko je Roma stradalo u drugom svjetskom ratu, ali iz brojki stradalih u Jasenovcu može se vidjeti da ih je stradalo više nego Židova.  Među tim Romima nisu bili „bijeli Cigani Muslimani jer se isti imaju smatrati arijevcima, stoga se na iste ne smije primjenjivati nikakve mjere već određene ili koje će [se] odrediti protiv Cigana. Naime, takozvani bijeli cigani, svi su pripadnici islama, izvršavaju točno vjerske obrede, žene se i udavaju sa ostalim Muslimanima Hrvatima, imadu svoje kuće, a u glavnom su obrtnici, pa se stoga imadu prema odredbi . Poglavnika smatrati arijevcima“.  Romi se u filmu pojavljuju samo jednom kao svirači na krvavom piru, i na kraju neki od monstruoznih ustaša onako iz čista mira jednog ubije i to ne da bi se prikazalo stradanje Roma, nego podcrtala beskrupulozna monstruoznost ustaškog režima.
  4. I na kraju, definitivno sam shvatio što znači da pobjednici pišu povijest,(shvatio sam razmjere friziranja) a novi pobjednici je prekrajaju vjerujući beskrajno u moć propagande. No suvremeni ljudi polako shvaćaju da su zarobljenici propagandnih mašinerija te ne vjeruju ni jednoj ni drugoj strani. Ja tu baš nikome ne vjerujem, ali duboko sam uvjeren da su najveći krivci za sve zločine revolucionarne i kontrarevolucionarne vođe koje  otvore zatvore i ludnice i okruže se psihopatima kojima su velike ideje i ideologije alibi za monstruoznost. I dakako, vjerujem da su milijuni stradali, a još više ih je doživjelo najgnusnija poniženja protivna ljudskom dostojanstvu.
  5. A najtužnije i najžalosnije je to da su neki autentični svjedoci, ljudi koji su sve doživjeli na svojoj koži, odlučili to zapisati i onda su još jednom poniženi jer su im režimski urednici frizirali dozu toksičnosti a cenzori zabranili knjige budući da se iste nisu uklapale u propagandnu matricu nove nazovi narodne vlasti. 
  6. I na kraju ovog kratkog promišljanja, doista definitivno shvatih potrebu da svi zaokruže svoje viktimološke datoteke kako bi nove generacije mogle izvesti saldo suludosti i krajnji besmisao pravdanja svojih zločina  nekim ranijim zločinima druge ili treće ili četvrte strane i ponavljanje istih grešaka, tj. nasjedanja na ideološke floskule nekih novih frustriranih vođa i psihopatskih ratnih poglavica. A filmovi o ljudskom stradanju od tih i takvih, ma čime bili motivirani, svakako su dobrodošli. Sa što više strana to bolje. Ako budem u prilici napravit ću i festival takvih filmova pa nek se natječu u umjetničkoj kvaliteti.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s