Dragica Križanac: AMSTERDAMSKE PRIČE

Katarza

Autobus je gmizao kroz noć, pretrpan i pun, stenjući i šišteći kao ranjena zvijer. U nedostatku slobodnih sjedišta mnoge žene su satima stajale s djecom u naručju, tiho i bez riječi.

Magdalena je sjedila i buljila kroz prozor u noć. Mislila je o proteklim godinama.

Sve je počelo prije sedam godina. Poslije srednje škole  željela je samo jedno – studirati. Vidjela je sebe u budućem  životu kao mladu profesoricu u školi ili odgojiteljicu.

Poslije gimnazije bila je primljena na Filozofski fakultet u  Sarajevu. Počeo je studentski život, skromno, u unajmljenom sobičku velikog grada. Kad je krenula, ispratilo ju je cijelo selo. Jer, još nitko nikada nije u tom selu završio neki fakultet.

Nije da nije bilo pokušaja, ali bi se mnogi usput umorili, ili bi im ponestalo novčane potpore od kuće, ili volje pa bi sve napustili i zaposlili se. Kako je otac sam radio, a imali su još troje djece, majka joj je obećala slati novac koji je štedjela prodajući mlijeko, jaja i sir na lokalnoj, zelenoj tržnici. A Magdalena je morala roditeljima obećati da će kad diplomira i zaposli se, pomoći da i mlađa sestra, koja je tek krenula u gimnaziju, završi studij. Nije joj trebalo mnogo. Učenje, kavice s društvom s fakulteta, ponekad odlazak kući vikendom.

Strogi odgoj, ali i njeno siromaštvo, sprječavali su je da se upušta u razuzdane studentske zabave, pune seksa, pića i ponekad marihuane. Čak nije imala ni čestite cipele za zabavu.

Ali, rezultati su bili tu. Bila je na IV. godini studija, bez ijednoga propuštenog ispita. Smiješila joj se lijepa budućnost.

Jedanput tjedno objavljivali su njenu poeziju na sarajevskom radiju i u literarnim tjednicima. Nadala se objaviti zbirku poezije i dobiti mjesto asistenta na fakultetu.

Jedne večeri odlučila je otići na proslavu rođendana jedne studentice sa filologije. U jednom kafeu na Marijinom  Dvoru okupljala se studentarija raznih fela i rokerska  elita. Sam vlasnik je bio pjevač u jednom poznatom bendu. Kad je ušla, upravo je taj pjevač s mikrofonom u ruci zabavljao manje društvo:

Voljelo se dvoje mladih

šest mjeseci, godinu,

kad su htjeli da se uzmu,

da se uzmu, aman, aman,

dušmani im ne dadoše…

Žute dunje aman, aman…

Oblake dima mogao si sjeći nožem. Alkohol je tekao u potocima. Dok se Magdalena probijala k šanku, ugledala  je njega, Narcisa! Crna sjajna kosa padala mu je na ramena,  bio je u bijeloj košulji i farmerkama, vitak. Kao kakav princ! Ugledavši ga, nešto se pomaklo u njenoj utrobi, to nešto se odvojilo i krenulo… i došlo do grla. Panika!

Postoje trenuci u životu kad ti neki unutrašnji glas govori:

Greška, ne počinji, nije to tvoja sreća!

A onda je čula drugi, jači glas koji joj reče: Zašto ne? Pa, mlada sam!

Ponijela ju je atmosfera, popila je prvo vino, pa drugo. I na svoje čuđenje, slušala je kao u transu riječi iz svojih usta – riječi koje mu je bez ikakve kontrole upućivala cijelu večer, pričala mu o sebi, gledala ga s divljenjem. Od tog trenutka željela je samo njega.

Nedugo potom poče zajednički život. Za nju mukotrpan, ispunjen obvezama udane žene i studentice. Narcis je bio sin jedinac iz jedne stare sarajevske begovske familije.

Majka ga je držala kao kap vode na dlanu. Za njega se u novoj situaciji ništa nije promijenilo. Prespavao bi ponekad kod matere, a nju su pozivali samo ako je bila neka posebna prilika. Zbog svijeta. Zapravo, on je nastavio svoj   momački i kafanski život. Jer, uistinu, njegov život su bila

putovanja, nastupi, kavane, hoteli. Naročito kavane. U njima je radio, u njima se družio, u  jima je živio, u njima je pio. A pio je mnogo. Svi su to znali, samo ona to nije  uzimala ozbiljno. Jer, nije htjela priznati samoj sebi da ono što je njeno nije savršeno. Da, bila je ludo zaljubljena u tog zgodnog, zavodljivog muškarca.

Bila je odgojena da se nikad ne predaje. Učili su je od djetinjstva da se svaki problem može riješiti, samo ako si dovoljno uporan. I odlučila je biti strpljiva, uporna. A on?

Pa ova je stvarno bila drukčija od dosadašnjih, mislio je. Nekako friška, unikatna.

Smogla je snage završiti zadnju godinu fakulteta. Jer, ona je bila osoba koja nikad nije odustajala! Diplomirala  je i zaposlila se u Gradskoj knjižnici. Njena obitelj joj je odmah pokušala ohladiti glavu, rekli su joj da je nisu školovali da bi se udala za pjevača. Rekli su joj da se šuška da on, kao ni njegov otac, koji je imao manično-depresivni sindrom „nije sav svoj“.

Koji malograđani, mislila je. Roker! Moja ljubav, moj život!

Osjećala je da je on sve više i njena opsesija, njena noćna mora. No, mislila je da će se sigurno promijeniti zbog nje. Ili ako rodi dijete. Ta, zar se nije i Julija tako borila za svog Romea?!

I bila je uporna. Odlučila se boriti. Pa i prigovorima kad bi ujutro došao kući. Smjenjivale su se svađe i mirenja.

Ovisno u kojoj je fazi njegovo raspoloženje bilo. Ako je bio happy sunce je sjalo, ako je bio depresivan i manje happy padali su i šamari. A poslije i više od samih šamara… Ona se prilagođavala. Granice su se pomicale. A on, zapravo, nije znao što bi sa tim dijamantom koji mu je pao u ruke.

Treće godine braka morala je birati između njega i njene obitelji. Oni ga više nisu pozivali, a on je njoj branio bilo kuda bez njega. Ne, nije da je on nije volio, često je govorio. No, volio je i svoju slobodu, objašnjavao joj je. Njegov ego je rastao. Ta, njega su obožavali! A i ona, također. On je bio njezin Bog! Slijedila je njegove želje, misli, zapovijedi. Nakon nekog vremena primijetila je da je kolegice više ne zovu, sve manje telefoniraju. Ona se, zapravo, sramila tog ovisničkog položaja. Nikom se nije žalila. Njen život se sveo na posao, pisanje poezije i čekanje. Beskrajno čekanje na njega u  noći, uvečer uz knjigu i televiziju.

Jedanput je došao izjutra, izvadio pištolj i prislonio joj ga   uz glavu. Pogledala ga je sa strahom, oči su mu gorjele, a ona je umuknula. I tako ju je držao u strahu s uperenim pištoljem, dok se nije prevalio na krevet i zaspao. Rano izjutra istrčala je iz kuće i uputila se u prvu policijsku stanicu. Zatekla je dežurnog Peru, policajca kojeg je poznavala iz viđenja jer je stanovao u istom dijelu grada. Ispričala mu je u suzama što se dogodilo, a on sasluša, nakrivi glavu pa joj reče:

– Ne sramoti se, idi kući i slušaj muža!

I poslije tog događaja nije se usuđivala više ništa pitati.

Pištolj je odradio što je trebalo. U šestoj godini braka počela je shvaćati da njen život nije onaj iz romana i bajki, nego njena stvarnost. Što je to što može ženu kao nju natjerati da odustane od same sebe – pitala se. Samo  očajnička, ovisnička ljubav. Posljedica je bio totalni raspad njene ličnosti. Gušila se. Gurala glavu u pijesak. Uviđala je polako da je nada zapravo njen neprijatelj! Mislila je, ja tonem, a ona živi. Živi misao da će jednom biti bolje.

Zamišljala je u svojoj mladosti i naivnosti, da jednom kad dođe dijete, sve će se promijeniti. Sve će se samo od sebe odjednom razbistriti, a on, Narcis, će shvatiti koliko ga volim, kolika je moja žrtva za nas. Ne, nada je kurva, mislila je. Odustala je od sebe. Za njih.

Jedanput mu je predložila rastavu. Narcis je bio tako ljut. On „koji joj je sve pružio“, zar mu tako vraća? Zar ona želi uništiti njegovu karijeru?!

– Ok, priznajem, ponekad sam loše volje, ali takav je život. Nekad ovako, nekad onako. Kakva rastava, šta ti fali! Druge bi bile zadovoljne da mogu imati ovakvog muškarca. Iz ovakve poznate obitelji. Ne mogu ja cijeli dan sjediti uz tvoju suknju. Prije bih te ubio, nego bi se rastavio! Kupi si papagaja.

– Da, da, ne želiš sjediti kući, a tako si ljubomoran, plakala je!

– Ko, ja!? Ne izmišljaj, ženo!

I kupila je sebi papagaja. Bio je nekako čudan. Graktao je samo „Never more“.

Bog zna gdje se rodio, iz koje ga zemlje doniješe, mislila je. Dala mu je ime Gavran*.

I tako je već tekla sedma godina zajedničkog života. Većinom joj je društvo pravio Gavran, jer je Narcis radio navečer (a to bi se sve češće produžilo i do jutra), a ona bi ujutro počinjala s poslom. Gavran u svojoj krletci, ona u svojoj. Sjedila bi uvečer s njim i od dosade ga počela učiti deklamirati poeziju. Probala bi ponekad i na engleskom.

Na njeno čuđenje reagirao je s radošću na poeziju američkog pjesnika Edgara Allana Poea. Recitirala mu je:

„Zli proroče, ne znam pravo, da l’ si ptica ili đavo,

Da li te je Satan posl’o, il’ te bure izbaciše,

Sama, al’ nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena,

U dom ovaj opsjednuti, zaklinjem te, ah, ne šuti,

Reci, reci ima l’ melem jada, što me izmučiše?

Reče Gavran: Nikad više.“

On bi sav nekako svečano uzbuđen skočio i ponovio: ‘’Nikad višeee!’’

Prije nekog vremena objavili su im na poslu da će rat i da svi ostanu kod kuće jedno vrijeme.

Kakav rat? – mislila je užasnuto. Zar nismo cijeli život deklamirali: „Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo?“ A sad skrenuše svi, mislila je.

Neka zlokobna tišina pala je na Sarajevo, ljudi se počeše bojati jedni drugih. I pitati se:

– Tko su naši, a gdje su vaši? Zavjese su bile navučene, hrane je nestajalo. Ulice prazne, a podrumi puni žena i djece.

Narcis se nije pojavio već nekoliko dana. Sigurno se opet zapio sa svojim pajdašima, mislila je sumorno. I prije bi se dogodilo da ga nema po nekoliko dana, ali sad se bojala, izgledalo je nekako drugačije. Čula je da ljude skupljaju po kavanama, stanovima i podrumima. Mnogi su se i sami prijavljivali. Mnogi su bježali. Neki susjedi su jednostavno nestajali u noći, nekud bi se selili.

Ležala je budna već tri dana i čekala. I dođe glas. Neko je pozvonio i prenio poruku:

– Narcis je otišao na svoju stranu. Znate, takva su vremena, niste iste vjere.

– A ja? Moram li ja sad na svoju? Znači, tako, ostavio me samu, u ratu.

Ovo je bila kap koja je prevršila mjeru, mislila je sva u panici. Plakala je i plakala. Navečer je pala u depresiju i nije se mogla otresti crnih misli. Odlučila je završiti sa svojim nesretnim životom.

Otvorila je ladicu u kojoj su držali lijekove. Zapanjila se kad je vidjela da je bila puna lijekova. Njegovih. Dobila je ideju. Zla misao je nije ostavljala. Gavran se tako uznemirio i samo ponavljao: Never more, Never more…

– Da, da, Gavrane, svršeno je s tvojom Magdalenom.

Otvorit ću ti vrata krletke. I prozor. Konačno si slobodan!

Raširi krila i bježi, bježi… Leti u slobodu, leti u svoj zavičaj!

Odluči zadnji put nazvati majku. Majka je samo plakala i ponavljala:

– Toliko sam se nadala da ću te vidjeti, da ćeš nam se vratiti, ali sad su svi putevi do nas zatvoreni. Sarajevo se polako zatvara. Pazi se, ne izlazi nikuda.

– Zbogom, majko, pozdravi oca, oprostite za sve nevolje koje sam vam prouzročila! Hvala ti za svu brigu. Volim te! – reče joj Magdalena i spusti slušalicu.

Zatim uze žličicu i smrvi sve tablete iz ladice pa ih otopi u čaši vode.

Ležala je mirno na krevetu par minuta. U trenutku kad je pružila ruku da uzme čašu, osjeti neki blagi povjetarac oko glave i laki dodir na svom ramenu. Pogleda lijevo, pa desno. Nigdje nikoga. Neki blagi glas joj šapnu: – Ne čini to!

Istovremeno osjeti neki blagi trzaj u trbuhu. Nešto kao kad ribica iskoči iz vode pa ponovo bućne u nju. Trajaše to ne više od dvije, tri sekunde. Onda se nešto prevrnu u njenoj utrobi, neko gađenje u valovima se popne do grla.

Ona skoči i u dva koraka uleti u kupaonicu. Nagnu se nad wc školjkom. Pade na koljena sva zgađena i povrati.

Sinu joj nevjerojatna misao u glavi. Ustade polako i pogleda se u ogledalo. To više nije bila ona. Preobražaj je bio munjevit. Učini joj se odjednom da vidi neku novu, nepoznatu ženu. Kud nestade ona plašljiva, neutješna Magdalena? Umjesto nje ugleda lice koje se postupno razvedravalo kao nebo poslije kiše. Raširene zjenice, oči koje su poprimile grimiznu boju. I smiješak od uha do uha.

– Postat ću majka!

I ona, koja nikad nije bila vjernica, ponavljala je: – Hvala ti, Majko Božja, hvala ti, Majko Božja!

Smijala se svom liku u ogledalu, smijala se kao luda, sa slinom koja joj je curila niz lice, osjećajući još uvijek onaj blagi vjetrić na potiljku.

Osjeti da joj se vraća snaga. Ona prava, iskonska ženska snaga koja pomaže da se sve pretrpi i preživi.

Iako se gađenje vratilo još jedanput, osjeti da je zapravo ozdravila, da se vratila onoj nekadašnjoj sebi, da nikad nije bila jača. Misli joj se razbistriše, vrati se brzo u spavaću sobu, baci brzo rastopljene tablete u wc školjku. I pusti vodu. I kao da ta voda konačno ispra njene crne misli.

Gavran je sjedio u otvorenoj krletci sluteći da se nešto događa. Bio je vrlo tih. Svečano je šutio. Magdalena ga uze s ljubavlju i reče mu:

– U pravu si, prijatelju moj: „Neveeeer mooore!“

Pronađe kovčeg, ubaci nasumice nešto odjeće u njega, uze dokumente i novac. Prebaci svoj crveni šal preko krletke i ponese je.

Hodala je tako nekih pola sata, s kovčegom u jednoj ruci, a u drugoj noseći krletku u pravcu glavne autobusne stanice.

Tamo je stajao samo jedan autobus. Uđe u njega, izvadi novčanik i upita šofera:

– Kamo ide ovaj autobus?

– U Beč, gospođo. Moramo odmah krenuti. Sarajevo samo što se nije zatvorilo.

– Dvije karte.

– Za koga još?

Ona podiže krletku i reče:

– Za mene i njega.

Vozač uze novac pa joj reče:

– Sjedi negdje nazad s tom ptičurinom. Ah, bogati, žene s djecom spašavaju glavu i bježe, a ona nosi ptičurinu.

– I ja isto spašavam dijete, smiješila se u sebi, samo nitko još ne zna za njega.

Sad sjedi putujući za Beč. Autobus je polako satima klizio kroz noć. Onda se zaustaviše. Vozač im objasni da su u Brčkom i da svi putnici moraju pješice preko mosta na Savi. Tu je državna granica između Bosne i Hrvatske i da njegov autobus ostaje na bosanskoj strani. Još im reče

da ih na drugoj obali čeka njegov kolega s drugim autobusom.

Pozdravi ih i zaželje im sreću. Duga kolona ljudi uputila se mostom obilazeći rupe od bombi na njemu.

Trajaše to cijelo poslijepodne. Uvečer su mogli ući u autobus koji je stvarno čekao na hrvatskoj strani u mjestu Gunja. I ne jedan, nego stotinu autobusa. Cijela jedna zelena poljana bila je krcata bosanskim izbjeglicama. Neki su sjedili, drugi ležali na zemlji, djeca su plakala…

Magdalena nekako nađe svoj autobus i smjesti se straga. Bilo je nekako svečano tiho. Putnici su osjećali da su spašeni od užasa bosanskog rata, nekako su svi odahnuli, čak i oni koji su kasnije morali cijelu noć stajati do Beča. Zapravo, najgore je prošlo.

Uljuljkana vožnjom nasloni glavu na krletku i zaspa.

Sanjala je jedan daleki grad s rijekom koja teče po sredini. Svuda svjetlost, ljudi sa sretnim licima mirno šetaju, djeca trčkaraju oko roditelja. Svuda neka opuštajuća glazba. Nešto se slavilo. Vidje sebe, u tom snu, kako sjeda  umorna na travu parka, s krletkom do nogu. Priđe joj u snu neki visoki, plavi muškarac, nasmiješi se pa joj reče:

– Welcome, ti pripadaš nama. Sva sretna ona upita:

– A Gavran? I on?

– I on! – reče muškarac svijetlih očiju.

Zatim osjeti da je neko drma za ramena. Bio je to vozač: – Ženo Božja, izlazi! U Beču smo!

Na nogostupu je bio još samo njezin kovčeg. Svi putnici su već negdje nestali. Nju nitko nije čekao. Uze kovčeg i  krletku i pređe par ulica. Nađe se na bečkom željezničkom kolodvoru. Na polupraznom peronu je stajao jedan vlak.

Začudi se kako je sve čisto, bez gužve, skoro nestvarno. Je li moguće da je negdje rat? Da ljudi nemaju vode, struje, kruha? A vidi ovdje, mislila je.

Nije imala nikakve ideje kuda bi krenula. Neki ludi osjećaj ovlada njome. I umjesto da je u panici, ona osjeti radost, lakoću, slobodu. Sunce se polako probijalo, bilo je jutro, kraj travnja i postajalo je toplije. Uskoči u vlak kao perce. Snažni stroj se trzne i krene.

Taman se smjestila do prozora kad naiđe kondukter.

Ona upita:

– Oprostite, kud ide ovaj vlak?

On spusti pogled na nju pa na krletku pa upita:

– Kud želite, gospođo? Ovaj vlak ide na sjever, u drugu

državu.

– U drugi život, gospodine.

– Gospođo, drogirate li se?

– Ne, gospodine, ja sam u drugom stanju.

– O, Vi se znate i šaliti – nasmija se on.

***

Ležala je na tvrdom, željeznom krevetu azilskog centra. Tek su je vratili iz bolnice, s malim zamotuljkom. Netko pokuca i uđe mlada socijalna radnica.

– Koje ste ime izabrali za dječaka? Moram ga registrirati.

– Da, gospođo, zvat će se Allan. Po nekome tko se zvao Edgar Allan Poe.

– Je li to možda otac dječaka?

– Da, na neki način – smijala se Magdalena. – Sorry, šalim se, upišite ‘’otac nepoznat’’.

Socijalna radnica podiže obrvu i izađe. Magdalena se nasloni na lakat i gledaše u taj zamotuljak, u tog malog crva koji se grčio i tražio jesti. Bili su sami na ovom svijetu, u tuđoj zemlji, na tvrdom željeznom krevetu… Ali, sve što je oduvijek željela, bilo je tu. Bila je neizmjerno sretna.

I ostvari se onaj san koji je sanjala kad je zaspala u autobusu.

Nakon što je naučila čudni i zamršeni jezik nove zemlje, stanujući i sama u onom svijetlom gradu s rijekom po sredini, gdje su ljudi sretni, prepozna jednoga dana onog visokog, plavog muškarca iz sna, koji joj reče:

– Budi ljubav mog života, ti si sad naša!

A moj sin? Je li i on vaš? – upita ga.

I on je naš – reče on.

Poslije šest godina čekala je svog oca na Glavnom kolodvoru.

Ugleda ga kako plašljivo korača, nesiguran. Još nikad nije bio u velikom svjetskom gradu, s toliko gužve i toliko ljudi. Suze joj grunuše niz lice kad vidje kako se nekako smanjio, koliko je ostario. Magdalena ga zovnu i pritrča mu. Zagrliše se. Stajali su dugo tako, glava uz glavu, u suzama.

Bile su to suze olakšanja zbog susreta nakon toliko godina, suze sreće da je najteže prošlo, zbog spoznaje da su ipak sve to preživjeli. A istovremeno, u tom kratkom trenutku, oplakivali su užase tog strašnog rata.

Iza njenih leđa pojavi se jedan mališan i stidljivo pruži ruku.

– Welcome, djede! Ja sam Allan.

Starac se sagnu, prihvati malu ručicu, zagleda se u njega, uspravi se pa gledajući u Magdalenu sav u nevjerici reče: Zar imam unuka?!

– Da, oče. I on je izbjeglica.

– I govori naš jezik? – čudio se on.

– Dakako, jer tako treba.

– Kad si ga rodila?

– U drugom životu, oče! Uspomena iz onog prvog.

– Znaš li da je Narcis onda pobjegao s obitelji u Ameriku? – upita je otac.

– Koji Narcis? Ne sjećam se nikoga s tim imenom.

Gledao ju je prodorno jedan časak pa će: – A čiji je ovo papagaj?

– Naš. Ah, oče, duga priča. On se konačno vratio kući.

Na to Gavran stade na jednu nogu, raširi krila pa dreknu:

– Neveeeer more!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s