Fra Marijan Šunjić kao inspiracija

Sinoć (21. 8. 2021.) sam imao sreću i radost da u Bučićima, kod stare crkve, gledam dramsko uprizorenje o životu biskupa fra Marijana Šunjića. U drami se tek spominje da je govorio 20 jezika, ali o njegovom doprinosu lingvističkoj znanosti ne bi spomena. Naprosto ne može sve stati u dramu od sat vremena.

O fra Marijanu Šunjiću negdje 1996. Stojan Miloš je objavio jedenu knjižicu OD BUČIĆA DO BEČA, a na simpoziju povodom 150 godišnjice samostana Guča Gora spominjan se u nekoliko referata. U romansiranoj biografiji fra Mate Nikolića nužno sam se bavio i fra Marijanom Šunjićem (Barišićeva afera), ali ovdje želim istaknuti da sam se njegovim lingvističkim prinosom posebno bavio u romanu Elkastrandin kompleks, u kojemu između ostaloga promišljam i sve aspekte mogućega univerzalnog jezika Interlingua terra.

Budući da je dr.sc. Amanda Car u svojoj doktorskoj disertaciji DRUŠTVENI IDEOLOGEMI U HRVATSKOJ DISTOPIJSKOJ PROZI, u poglavlju  Jezik u distopiji odnosno status jezika, posebno referirala na. Stvaranje još jednog umjetnog jezika u romanu Elkastrandin kompleks, ja sam u drugom izdanju (u pripremi je) odlučiojoš malo rasvijetliti problem teškoće prevođenja umjetničkih tekstova na interlingua terra od 4000 riječi, tisuću univerzalnih fraza i nekoliko globalnih znakovnih sustava (emotikoni, smajlići i sl.) tj. pojačati semiotički aspekt interlingua terra. Ovaj aspekt osnažio sam i sa vrlo originalnom tezom vrsnog poliglota iz 19. stoljeća fra Marijana Šunjića koji je smatrao da bi trebalo načiniti jedan univerzalni fonetski alfabet, (i univerzalni pravopis) koji bi brojio najviše 80 slova, a kojime bi bili obuhvaćeni glasovi svih jezika svijeta.

Ovdje donosimo ulomak iz tog drugog izdanja prvog standardnog SF romana u BiH.

Ulomak iz romana ELKASTRANDIN KOMPLEKS u kojemu opserviram doprinos fra Marijana Šunjića lingvističkoj znanosti

ZEMLJA EUNUHA

Dvjesto godina trebalo je čovječanstvu od utemeljenja esperanta – prvog značajnijeg umjetnog jezika, sastavljenog pretežito od riječi romanskih jezika, a na temelju latinske gramatike – do prihvaćanja Opće univerzalne zemaljske gramatike. Do tada je standardizirano mnogo drugih semantičkih sustava koji su poboljšavali komunikaciju među ljudima različitih etničkih skupina. Razvio se i “broken english”, jezik kojim su komunicirali diplomati. Razvilo se još nekoliko umjetnih jezika kojima su komunicirale posebne skupine. Međutim, čovjek je išao dalje u svemir. Novi svjetski poredak postkataklizmičnoga doba tražio je efikasniju komunikaciju. Onaj božanski dio u čovjeku shvatio je simboličku vrijednost legende o kuli babilonskoj i pristupio je realizaciji dugo provlačene ideje o ljudskom – zemaljskom jeziku. Prvo je trebao biti službeni jezik Zemaljske vlade, koji bi s vremenom postao općeljudski jezik.

Izrada kostura INTERLINGUE TERRA od 4000 riječi i još tisuću službenih fraza nije dugo trajala. Mnogi principi bili su postavljeni još pri izradi Univerzalne gramatike. Osnovni se princip svodio na proporcionalnost broja pučanstva koji govori nekim jezikom u ukupnoj svjetskoj populaciji, i frekventnosti riječi u pojedinim jezicima i ukupnoj populaciji, a ostalo su bili korektivni principi koji su proizlazili iz karaktera lingvističke znanosti. No zaživljavanje toga jezika izvan službene uporabe, odnosno njegovo postajanje materinjim jezikom, nisu ni najveći optimisti vidjeli prije dvjestotinjak godina. Za to je vrijeme trebalo nekoliko generacija naučiti taj jezik te prevesti svu svjetsku pisanu baštinu na Interlingue terra.

Mnogi su ljudi život proveli baveći se nekim od lingvističkih problema – bilo kao zagovornici ideje o globalnom jeziku, bilo kao njegovi protivnici.

Elma je radila na izradi elektronskog prevoditelja skupine azijskih jezika na Interlingue terra. Izvrsno je poznavala tibetski, solidno kineski, a djelomično mongolski i ujgurski. Ona je pripadala među najžešće zagovornike “babilonskoga” jezika, kako su ga nazivali njegovi protivnici.

Kao tipična radoholičarka, nastojala je uvećati svoje znanje i više od onoga što joj je trebalo za uspješno obavljanje posla. Njezine kolege Tibetanci, Kinezi, Mongoli i drugi koji su radili na odjelu za azijske jezike susretljivo su joj pomagali. I lingvisti “babilonci” znali su da se na jezik od 4000 riječi ne može prevesti silna pisana baština mnogih naroda svijeta i da se službeni zemaljski jezik mora dopuniti. Onih 3% riječi koje tvore višak nad četiri tisuće najfrekventnijih riječi u svakom jeziku zapravo su predstavljali bogatstvo svakoga jezika, njegovu posebnost, i to je bila masa od nekoliko stotina tisuća riječi u tri tisuće jezika do koliko se doguralo poslije pada kule babilonske. To su bile one posebnosti mnogih jezika koje se nastojalo izbjeći prigodom stvaranja kostura, kako bi on bio kompatibilan svakom većem jeziku, odnosno kako puno manjina ne bi ugrozilo većine i u praktičnom životu Novoga svijeta taj se pristup pokazao dobrim. No, kada se došlo do književne baštine tada su nastali problemi. To je bio istinski izazov za “babilonce”. Za Elmu još veći.

Elma nikada nije bila ni u Kini niti na Tibetu, ali je izvrsno poznavala tibetsku kulturu i jezik. Životopis Milarepe, slavnoga mistika iz 12. stoljeća,  i njegovih sto tisuća pjesama ona je čitala bez ikakvih poteškoća, pa su se dalaj-lamini sljedbenici čudom čudili. Posebno su se trudili da joj objasne sve što je ona željela. Tibetski i kineski stručnjaci i znanstvenici održavali su neke veze sa svojim sunarodnjacima iz Zone sumraka. Često su bili tajanstveni glede te komunikacije, ali je ona od njih uspjela saznati puno toga, o čemu ni Zemaljska vlada nije mnogo znala. Jedne prigode nehotice je čula razgovor dvojice Kineza koji su šaptali nešto o “Zabranjenoj zemlji” i “carskoj obitelji” te fanatičnim “monasima eunusima”. S vremenom je uspjela dokučiti da se ta  “Zabranjena zemlja” nalazi negdje na području Himalaje, ali da je mjesto “Zabranjenog grada” najstrože čuvana tajna i da se nitko nije vratio tko je otišao tražiti “Zabranjeni grad”. Saznala je i to da se u “Zabranjenu zemlju” ulazi negdje kod izvora Inda.

Elma je znala da će je GLOBPOL  tražiti. To što je učinila bilo je možda veći zločin od ubojstva, a čuvarima i tvorcima novoga svjetskog poretka najveća hereza, koje su se bojali više nego srednjovjekovna Crkva vještica. A svaka pomisao na vještice vodila je do lomače.  Da bi zametnula trag, otišla je u Urumči, a odatle najvećom brzinom u Kašmir, odakle je zaobilaznim putem stigla u Leh. Tu je saznala da eunuhe redovnike može najprije sresti u Damčoku, a ako ih tu ne pronađe, onda će ih sigurno naći u Tarčanu, posljednjoj postaji do koje su obični smrtnici dolazili. Tko je otišao dalje, nikada se nije vratio.

U Damčoku je imala sreću. Na tržnici, gdje se trgovalo na tradicionalan način trampe, brzo je pronašla ono što je tražila. Među mnoštvom lako se zamjećivao lik kojemu su se svi sklanjali s puta. Bio je odjeven u tradicionalnu odjeću eunuha s carskoga dvora, a ogrtač i kapa odavali su ne običnog, već eunuha redovnika s višim rangom u službi. Dok ga je promatrala, on je razgovarao s trgovcem, koji se stalno klanjao dok mu je odgovarao. Kada je nekoga od prolaznika upitala tko je ta osoba, čovjek je šaptom rekao: “Li Lien, redovnik iz Zabranjenoga grada.”

Na pristojnoj udaljenosti pratila je redovnika smišljajući kako uspostaviti kontakt s njim. Nenadano, mladi se eunuh okrenu i pođe prema njoj. Malo se pomaknula u stranu i, naklonivši se tradicionalno, reče na tečnom kineskom pozdrav koji joj je toga trena pao na pamet:

– S velikim štovanjem pozdravljam onoga koji cijeni vrlinu i harmoniju više od svakoga dobitka.

Mladi je redovnik stao, prodorno je pogledao i izrecitirao sljedeće stihove:

Ako ti netko kaže da vatra je svjetlost

Ne obraćaj pozornost

Kad se dva lopova sretnu

Prepoznaju se bez upoznavanja.

Kad je završio, nastavio je svoj put. Ona šutke pođe za njim. Hodali su tako punih šest sati. Bila je na granici izdržljivosti, ali mladi je redovnik neprekidno hodao jednoličnim tempom. Kad je već htjela stati, ugledala je malo selo u koje se Li Lien zaputio. Ušao je u čajanu u središtu sela. Čim je ušao, razgovor nekoliko gostiju naglo prestade. Sjeo je na sećiju u kutu. Ona je sjela na malu stolicu nasuprot njemu. Gostioničar je donio dva čaja i šutke ih stavio pred njih. Nečujno se udaljio.

– Što jednu ženu dovodi iza granica civilizacije, samu i bez najave? – upita je na kineskom Li Lien.

– Kineska kulturna baština, odnosno specifični glasovi kineskog govora i pisma koje bi trebalo ugraditi u univerzalni alfabet odnosno fonetsko pismu svih jezika. Jedan redovnik filoglot i poliglot iz 19. stoljeća*) postavio je tezu da takav alfabet brojao najviše 80 zvučnih glasova odnosno slova koje bi svi isto izgovarali i isto razumjeli kao što glazbenici s raznih strana svijeta istovjetno čitaju note – odgovori ona uvjerena da će nekako zaintrigirat inteligentnog eunuha. 

Mladi je redovnik šutio i gledao je, pokušavajući proniknuti u iskrenost njezinih motiva.

Tada je objasnila da je njezino zanimanje za kineski izvan njenih redovitih radnih obveza i da zato nikada ne bi dobila službeno odobrenje za dolazak iza crte, kako bi zadovoljila svoju znanstvenu znatiželju. Navela je  imena kolega s kojima je radila, ali mladi redovnik nije ničim odao da ih poznaje. Nedugo zatim u čajanu je ušao neki čovjek i redovniku rekao nešto tiho. On je samo klimnuo glavom. Tihozborni neznanac je izašao, a redovnik takođe ustade i krenu. Ona je bez riječi pošla za njim.

Kada su odmakli daleko od sela, redovnik zastade kod izvora. Gledao ju je bez riječi.

– Čula sam o Zabranjenoj zemlji i Zabranjenom gradu. Pretpostavljam da se tu nalazi najveći dio onoga što je vrijedno iz kineske baštine – reče mu ona,  računajući da će time napokon zainteresirati mladoga redovnika.

Nije pogriješila. Malo je trebalo da se uspostavi normalnija komunikacija, a onda je čula za priču koja je najmanje 150 godina bila jednom od najvećih tajni planeta.


*)Misli na fra Marijana Šunjića“ koji je 1853. u Beču objavio svoje filološko djelo na latinskom: De ratione depingendi rite
quaslibet voces articulatas seu de vera orthographia cum necessariis elementis alphabeti universalis
. Ovo djelo je Šunjiću donijelo ime priznatog jezikoslovca, filologa i filozofa, čovjeka koji se usudio poći novim putom u istraživanju novih tokova misli o filozofiji jezika, književnosti i umjetnosti.  Djelo je naišlo na dobar prijem u stručnim krugovima. 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s